ZAGREB - Došlo neko takvo vrijeme da na naslovno pitanje moja malenkost mora odgovoriti stavljajući u žarište zanimanja slučaj iliti pitanje jedne posebne ženske osobe (tako parafrazirajući, ali i izvrdavajući naslov jedne moje davne knjižice: “Što, zapravo, hoće te žene? - Kataklizma feminizma”; 1984.)
Riječ je o gđi. Snježani Kordić, doktorici iz lingvistike (spec. kroatistike), koja proteklo desetljeće muti vodu u našem domaćem, rodoljubnom nam jezikoslovlju. Zapazio sam je tek 2001. godine, kad je u časopisu Republika, glasniku Društva književnika, počela polemizirati o nazivu srpskohrvatski jezik, jer je zasmetao nekim vatrenim patriotskim zastupnicima i braniteljima isključivo čistog i separiranoga naziva - hrvatski jezik.
Ma, bravo, gospođo, došlo mi je odmah da joj zahvalim i ne sluteći (lako za mene, ali jao si ga jezikoslovnoj bratiji u Hrvatskoj) koja će se lavina jezičarsko-kulturološkog aparata tek sručiti na prividno dobro uređenu lingvističku hrvatsku pitominu.
Iz broja u broj toga našeg cehovskog časopisa, a potom u onom drugom (u Književnoj republici, glasilu prenesenom u “odmetnuto” Hrvatsko društvo pisaca), od 2003. pa dalje, godinama, do nekidan, gđa S. Kordić nemilosrdno je secirala brojne mitomanske zablude u hrvatskome jezikoslovlju, čvrsto zagrizavši u debelo meso naših jezičarskih prelivoda i svrzimantija (koji su do početka devedesetih godina prošloga stoljeća zastupali relativno ujednačena mišljenja o srpskohrvatskome jeziku, da bi se u “tuđmanamoku” jednostavno presaldumili u zastupnike jezika s “nacionalnim pedigreom”), koji su iz broja u broj tih časopisa panično pištali, pitajući se “što, zapravo, hoće ta žena?”
Bila je to tijekom proteklih deset godina najdulja, najtemeljitija i najbritkija polemika (čime, dakako, uvažavam i njene diskutante/protivnike!) vođena u hrvatskoj kulturi 21. stoljeća, opsegom ravna jedino dugotrajnom muženju jarca u rešeto u vrijeme polovicom 19. stoljeća, kad se tek oblikovala hrvatska narodna svijest, u vidu ustrojavanja moderne nacije, dakle kada su, još, jezikoslovne polemike bile neko vitalno pitanje. Te je polemike, srećom, u deset golemih knjiga (1982./83.) sabrao Ivan Krtalić, pa bi im se ovu današnju, recentnu, moglo pridružiti kao knj. XI.
Ali, dok bi se to dočekalo, da netko, nepristrano, u jednoj knjizi preobjavi sve tekstove iz “afere Kordić & co.”, gospođa je svoj desetogodišnji trud sintetizirala, s punim pravom, u vlastitoj knjizi, koja je posljednjih tjedana u hrvatsku provinciju pala kao sokol(ica) među piliće.
Jezik i nacionalizam” (2010.), knjiga gđe S. Kordić (magistrirala i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, habilitirana 2002. u Münsteru, predavala petnaestak godina na fakultetima u Njemačkoj), s jednom jedinom tezom, naime da Hrvati (nas moram spomenuti prvo!), Srbi, Bošnjaci i Crnogorci i danas (još uvijek) govore jednim istim jezikom, koji se u lingvistici naziva - srpskohrvatskim, a može i hrvatskosrpskim, dignula je tlak cjelokupnom jezikoslovnom establišmentu, zgroženom što se netko izvan probrana kruga usudio taknuti u njihovo oktroirano leno.
No, osim lingvista koji su po p(r)ozivu proteklo desetljeće sudjelovali u polemici sa S. Kordić (ona sama, a njih na buljuke!), sada se javilo i nadležno Hrvatsko kulturno vijeće, utemeljeno 2005. godine kako bi se “podupirao sveopći boljitak RH”, i to podižući prijavu protiv B. Biškupića, ministra kulture RH, i Č. Višnjića, pomoćnika za knjižarstvo pri Ministarstvu kulture pri RH, zbog sufinanciranja/ objavljivanja njene knjige.
Država ne smije sufinancirati knjigu koja je protuhrvatska i negira hrvatski jezik… koja je uperena protiv hrvatske kulture, hrvatskog identiteta i hrvatskog jezika, a osporava i hrvatski Ustav”… kaže se da piše u prijavi koju je u ime poznatoga HKV-a podnio ugledni pisac Hrvoje Hitrec (ugledni, nego šta, pa i sâm sam još 1974. pohvalio njegov urbani, zafrkantski romančić “Pustinjakov pupak”!). Zaboga, ali ovdje je sve otišlo kvragu: jedna žena, navodno, napada hrvatski jezik (što nije istina, jer tim jezikom piše!), a time i hrvatski identitet (što nije istina, jer je tek mitološka tvorevina da su narod i stručni naziv njegova jezika jedno isto!), što će reći da osporava hrvatski Ustav (što nije istina, jer ustavi se mijenjaju, a jezik ostaje isti!).
Je li to, zapravo, hoće ta žena da nam svojom polemikom izbriše idetitet i sruši Ustav? Ma, nije moguće, dođe mi da je potapšem - kao što je svojevremeno Abraham Lincoln komplimentirao Harriet Beecher Stowe, zahvaljujući joj što je njena knjiga “Čiča Tomina koliba” potpomogla promicanje Zakona o aboliciji - “tako mala ženica, a pokrenula je tako velik rat!”
Kad bi bilo pameti, veliki rat protiv S. Kordić završio bi uprdec ili kao još jedna “uzbuna u Zelengaju”, ali njena će knjiga ostati međašnom u hrvatskosrpskoj razmjeni lingvističkog streljiva (jer, valja napomenuti da S. Kordić nailazi na sprskoj strani na isto nerazumijevanje i neprihvaćanje od strane jezičnih purista kao i u Hrvatskoj!) i tako unedogled, sve dok nam politički krmelji u očima budu zamagljivali vid na samo jezičku materiju.
Jer ako je kriterij međusobne razumljivosti onaj koji tu materiju najbolje i najočitije predstavlja (nota bene: jezik je sredstvo komuniciranja!!), ne znam zbog čega bismo se trebali nadimati od ponosa što se, napokon, i hrvatski jezik začuo na jednom službenom i visokome mjestu.
Naime, javljeno je nekidan da je u Europskom parlamentu iz usta g. G. Jandrokovića, našeg ministra vanjskih poslova, izrečena, povijesno važna, prva rečenica na hrvatskom jeziku: “Zahvaljujem se partnerima iz Europske pučke stranke na potpori ulaska u Europsku Uniju”.
Sav sam se naježio od nacionalne miline što smo dočekali i to, da je hrvatski jezik, nakon što je tek prije nekih 150, 160 godina postao “diplomatičkim” u hrvatskom parlamentu i političkom životu, sada, evo, postao i šire, izvan regije, “političkim”, prije ulaska u EU, ali svejedno je (lingvistički) riječ o istom, hrvatskosrpskome jeziku. Baš me zanima kako bi se našu “povijesnu rečenicu” izgovorilo na srpskom jeziku ili na srpskohrvatskome?