KLASA OPTIMIST

KOMENTAR ANTE TOMIĆA Kako su Bojana Glavaševića pokušali učiniti izdajnikom

    AUTOR:
    • Ante Tomić

  • OBJAVLJENO:
  • 25.10.2014. u 12:30

Bruno Konjevic / CROPIX

Mogao je on, dakako, izabrati i lakši put. Da bude simbol naše patnje i stradanja

Pomoćnik ministra branitelja na jednom je skupu izrekao poznatu činjenicu kako mnogo naših branitelja boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja, dok je među vojnicima na neprijateljskoj, srpskoj strani, zanimljivo, taj psihijatarski fenomen rijedak.

Oba su ova podatka nesumnjiva, statistički neumoljiva, prosta ko pasulj, ali su tako uznemirila nekoliko stotina nekadašnjih ratnika da oni u hladnim listopadnim noćima u šatorima pred Ministarstvom odlučno tražeći smjene.

Mladi Bojan Glavašević ih je, kažu, drsko uvrijedio. Obezvrijedio je njihovu borbu i stradanje. Tvrde da je, kako se reče, “izjednačio žrtvu i agresora”, premda je sasvim bjelodano da nije. Jer, oprostit ćete, kako bi moglo biti izjednačavanje ako je rečeno da naši imaju PTSP, a Srbi ga nemaju? Tko god zna nešto hrvatskog, pa i pasivno, morao bi to shvatiti. Pomoćnik ministra bio je dosta jasan, Hrvati i Srbi, evo i u liječničkim dijagnozama, nisu jednaki, već različiti.

Glavašević, osim toga, nije ni komentirao gole brojke. Samo je oprezno upozorio kako je na sukobljenim stranama ogroman nesrazmjer onih koji zbog ratnih strahota danas pate od despresije, nesanice i napadaja panike, a da je htio, mladić je mogao kazati ono što nam je svima poznato, a ne usuđujemo se kazati, neugodnu istinu kako je opisani psihijatrijski poremećaj u tisućama hrvatskih slučajeva bio lažno dijagnosticiran, kako je to bila kukavička, brzopleta i slaboumno neodgovorna isprika Tuđmanove vlasti da se u penziju pošalje mnogo mladih, zdravih i radno savršeno sposobnih muškaraca i žena. Da se ne lažemo, svatko od nas poznaje najmanje pet osoba koje su na ovaj domišljati način stekle redovit mjesečni prihod do kraja svojih mizernih i ispraznih života.

Većina nas to se ipak neće osmjeliti priznati. Radije ćemo šutjeti, ili se čak razrogačeno snebivati izjavama pomoćnika ministra branitelja, jer je to, kao, rodoljubno i domoljubno. To je, kao, u interesu Hrvatske. Rodoljubno i domoljubno i u interesu Hrvatske je, najkraće rečeno, ne govoriti istinu jer su branitelji i sve oko njih u posljednjih dvadeset godina došli nešto kao katolička dogma bezgrešnog začeća. Nitko u to ne smije dirnuti, zabranjeno je pitati o razlozima pogrešnih odluka, pa i ako pita jedan autentični ratni stradalnik kao što je Bojan Glavašević, sin Siniše Glavaševića, vukovarskog novinara ubijenog na Ovčari.

Pamtite, naravno, Sinišu Glavaševića. Kako biste mogli zaboraviti njegov glas iz tranzistora u vlažnim skloništima one očajne jeseni prije dvadeset četiri godine. Za čitav život će vam ostati užas umiranja Vukovara, vapaji i optužbe koji su putovali nesigurnim signalom iz opkoljenog i izdanog grada. I dandanas jasno se sjećate zgranutosti i strave kad je taj glas iščezao u radijskom šumu, i kad ste shvatili da je sve izgubljeno, da je grad smrvljen tenkovskim granatama sada u rukama Arkanovih psihopatskih ubojica. Svijet je prestao postojati kad je Vukovar pao i iz etera nestalo Siniše Glavaševića, i činilo vam se kako će, kad izađete iz podruma, vaša kuća nekako visjeti u svemirskoj praznini, kako ćete zakoračiti i pasti u tamu i bezdan koji su se rastvorili tamo gdje je nekad bila ulica.

Bojan Glavašević tada je, kao dječak, završio s majkom u progonstvu. Odrastao je i školovao se daleko od doma. Ne znam pojedinosti, ali svakako nije bilo lako ni njoj ni njemu, između Caritasa, Crvenog križa, Vladina Ureda za zarobljene i nestale i reda pjesme, reda recitacije na božićnim priredbama dobročinstvene organizacije Ankice Tuđman, čekajući vijest o tati za koju su intimno znali da neće biti dobra. Mnogi bi na mjestu tog dječaka makar mrvicu šenuli, ali s njim je na koncu sve ispalo bolje nego biste očekivali.

Sa svojom teškom obiteljskom poviješću, kao dijete jednoga velikog junaka, mladi Glavašević je, dakako, mogao izabrati lakši put. Na tanjuru s plavim obrubom njemu se pružalo da bude simbol naše patnje i stradanja. Ne bi morao ni hodati, sve od Čavoglava do Vukovara oduševljena bi ga nacionalistička gomila na rukama nosila. Njegovo je lice danas moglo biti na plakatima i majicama kao lice Ante Gotovine. Mogao je biti desničarska ikona veća od Marka Perkovića, Ljube Ćesića, Zvonimira Hodaka, Joška Čelana, Zdravka Tomca, Nine Raspudića i Slavena Letice zajedno. U jednom su ga trenutku, kad je ono izbila pobuna zbog ćiriličnih natpisa, i pokušali zloupotrijebiti.

Ali, ovoga mladića njegova je samohrana majka očito valjano odgojila i usmjerila mimo lakog puta, teškom i strmom stazom poštenja. Postao je prekrasna, neustrašiva, nepokolebljiva odrasla osoba koja ne pristaje na laži i ne želi slušati sranja. Tate, istina, nije bilo kad mu je bio najvažniji, ali on je naučio najvažniju lekciju. Bojan Glavašević govori istinu, kao što je i Siniša Glavašević iz izdišućeg Vukovara govorio istinu. Njegov bi stari, da je živ, zacijelo bio vrlo ponosan na njega.

U tome jednom čovjeku, mladom pomoćniku ministra, više je moralne snage nego u tisućama bukača zagrnutih zastavama, više nego u svim onim braniteljskim ulizicama što cvile i cmolje za penzijama i psujući demonstriraju već i na slutnju da bi mogli ostati bez nekakve povlastice, više nego i u Tomislavu Karamarku i Milijanu Brkiću koji su brže-bolje dotrčali pred Ministarstvo da se okupljenima obrate s nekoliko biranih kleveta na račun aktualne vlasti, taj Bojan Glavašević, da ne duljim, meni je najčišći i najplemenitiji dokaz da ljudi ipak nisu uzaludno ginuli.