Ako ste na “pogrešnoj” strani i ako odlučite prelistati biografiju Siniše Mihajlovića , osjetit ćete tihu jezu. Impozantna nogometna karijera, nije bio samo svjetski prvak, što nikada nije oprostio Mirku Joziću, izborniku “čileanske” reprezentacije Jugoslavije i čemu je posvetio znatan prostor u svojoj biografiji, koju je napisao bivši novinar Sportskih novosti Miroslav Gavrilović. Biografija je vrlo otvorena prema nogometnoj publici, Siniša Mihajlović nije želio zaobilaziti ni detalje zbog kojih se i danas crveni. No, između redaka se može nazrijeti diskretni “optužujem” usmjeren prema Dinamu, Mirku Joziću , Igoru Štimcu, prema Stipi, najboljem prijatelju iz djetinjstva, ujaku Saši, visokom časniku Hrvatske vojske. Samo je Davora Šukera slikao svijetlim tonovima. Iako, osjećam da ga je autor biografije znao ohladiti, kad bi se zajapurio. A to se na ovim meridijanima događa već nakon dvije, tri teške riječi.
Hrvatima je posvetio malo prostora, spominju se na dva, tri mjesta Boban, Prosinečki, Šuker , Mlinarić i Deverić, nešto opširnije se govori i o sukobu sa Štimcem u finalu Kupa Jugoslavije na Marakani. Govori i o tome kako ga je Ćiro Blažević otpravio iz Dinama, iako očito ne zna cijelu istinu. Nakon što je kao gost Dinama u njemačkom Salemu bio proglašen za najboljeg igrača, trebalo mu je ponuditi ugovor. No, Ćiro, koji je već dogovorio dolazak Radmila Mihajlovića iz Željezničara u Dinamo, rezonirao je: “Dva Mihajlovića u Dinamu? Previše...”
Ultimatum Mirka Jozića
Naravno, ne sumnjate valjda da je Ćiro odabrao pogrešnog Mihajlovića, umjesto Sinišine “Božje ljevice” angažirao je Radmila, “Linekera iz Foče”. Sinišu Mihajlovića pamte kao kralja slobodnih udaraca. Taj detalj nije pobjegao ni glasovitom portugalskom nogometašu Luisu Figu: “Mihajlović je najbolji izvođač slobodnih udaraca na svijetu, doista ne znam boljeg od njega. Ako bi u kratkim crtama trebalo nešto reći o njemu kao iznimnom nogometašu, dovoljna je samo jedna riječ - pobjednik”!
“...Prva prilika da napustim Borovo pružila mi se jednog ljeta kada sam na poziv zagrebačkog Dinama s njihovim juniorima nastupio na turniru u Njemačkoj. Odigrao sam odlično sve utakmice, bio sam proglašen najboljim igračem i najboljim strijelcem. Nakon povratka u Zagreb, Ćiro Blažević mi je ponudio stipendijski, a ne profesionalni ugovor, što mi se nije dopalo. Nije mi se svidjelo ni Blaževićevo objašnjenje da je konkurencija u Dinamu jaka, da su mali izgledi za igru pored Harisa Škore, a ispred mene su bili i klupski miljenici Mlinarić i Deverić. Što da radim? Na kraju sam presjekao, vratio sam se u Borovo. Moja odluka nije obradovala ljude u Dinamu. Selektor juniorske reprezentacije Jugoslavije Mirko Jozić otvoreno mi je rekao da neću biti pozvan u momčad za svjetsko prvenstvo ako odbijem potpisati za Dinamo. Izbrisan sam sa spiska putnika za Čile, jer nisam popustio pred ultimatumom Mirka Jozića...”
U odlomku o Zvezdinom finalu u Bariju, Mihajlović je našao prostor i za Igora Štimca:
“U finalu Kupa Jugoslavije poraženi smo od Hajduka, no, veću nelagodu izazvao je ružni postupak Igora Štimca, s kojim sam se dobro znao i koji je od tada jedan od najomraženijih ljudi u mojemu životu. U jednom trenutku, kada smo se našli oči u oči, bez ikakvog povoda, ali s mržnjom u glasu, Štimac mi se obratio: ‘Dabogda ti sve pobili u Borovu’! U to vrijeme se počelo ginuti u Slavoniji, tako da je Štimčeva kletva u meni izazvala burnu reakciju. Od tada je između nas počeo pravi rat i tko zna što bi se dogodilo da nas sudac nije isključio”.
Zapažen prostor Mihajlović je posvetio ratnom zlu:
“Kada bih ostajao sam, osjećao sam veliku zebnju, pa i strah zbog onoga što se događalo u mom rodnom kraju. Slavoniju je zahvatio rat, krvav i surov, s mnogo mrtvih i ranjenih, sa srušenim gradovima i spaljenim selima. Pod mojim pritiskom, roditelji su spakirali najnužnije stvari i doselili se u Beograd. Priključio nam se i brat Dražen, koji je bio na školovanju u Zagrebu. Poslije je do nas stigla vijest da je naša kuća u Borovu minirana i da je netko ispalio metak u moju sliku na zidu. U tom groznom činu bilo je sasvim određene simbolike, poruka je bila više nego jasna.
Tko je mogao baciti bombu na našu kuću? Tko i zašto je pucao u moju i Draženovu sliku? Ta pitanja su me proganjala dok napokon nisam saznao istinu. To je učinio Stipe, jedan od mojih najboljih drugova iz djetinjstva, kojega sam doživljavao kao brata. Da Stipe to učini, samo zato što je on Hrvat, a ja Srbin? Kako je moguće da je ratno ludilo do te mjere pomutilo razum dojučerašnjih prijatelja?