U prostorima labinske Lamparne boravili su rudari kad nisu bili ispod zemlje. Danas je tamo, u ulici koja se zove Rudarska, Kulturni centar. U neposrednoj blizini golemi lift kojim se nekoć ulazilo pod zemlju, na vrhu kojeg su rudari ispisali Tito, a kasnije je umjetnička skupina Labin Art Express ostavila svoj znak. Na oronulom zidu Lamparne povijesna je, crnobijela fotografija rudara koji se sretno smiješi, no, opet, izgleda neobično. Tko bi se mogao smiješiti nakon što je proveo najmanje deset sati pod zemljom?
Preko puta fotografije rudara golem plakat kojim se posjetiteljima daje do znanja kako je ovdje lokacija izložbe Josepha Beuysa, jednog od najvažnijih europskih poslijeratnih konceptualnih umjetnika, neki bi teoretičari tvrdili i najvažnijeg. Fotografija je, opet, crnobijela, sa šeširom, koji je ovaj umjetnik uvijek nosio jer je za njega on imao simbolično značenje. Beuys se ne smiješi. Gotovo se nikad nije smiješio, barem ne u javnosti.
Jedna je izložba, Bijenale industrijske umjetnosti, spojila priču o rudarima, o njihovoj pobuni, i o velikom europskom umjetniku-mistiku, i to vrlo uspješno. I to se naznačuje i na samom ulazu.
Još jedna naznaka da je u labinskim prostorima Beuysova izložba samo je za upućene - ispred ulaza u nedavno dizajnerski obnovljenu Gradsku knjižnicu, u sklopu nekadašnjih rudarskih postrojenja, posađeno je drvo, sa sjemenom iz Beuysove znamenite akcije sadnje sedam tisuća hrastova, koju je započeo u njemačkom Kasselu, najvažnijoj umjetničkoj svjetskoj smotri, 1982. godine.
Izložba Josepha Beuysa u Labinu iz kolekcije je barunice Lucrezie de Dominizio Durini, mecene, kojoj je susret s Beuysom, u umjetničkom pogledu, promijenio život.
Umjetnički direktor je Damir Stojnić, i sam umjetnik često mističnog predznaka. Stojnić i barunica upoznali su se u splitskoj galeriji Ghetto, nakon toga ga je pozvala da predstavi svoju instalaciju u kontekstu Venecijanskog bijenala, na otoku Certosa, navodeći kako “jako cijeni njegov rad”. Kasnije su se i dogovorili oko Beuysa.
Umjetnost kao lijek
Priču oko Beuysa vrlo dobro dočarava jedna nezgoda, koju je, ako ju jednom čujete, vrlo teško zaboraviti. Čistačica Muzeja u Dusseldorfu, sredinom sedamdesetih godina, mislila je kako dobro radi svoj posao nakon što je uspjela sastrugati naslage masti koja se nalazila na dnu plastične kade. Ono što nije znala bilo je da uništava Beuysovo umjetničko djelo vrijedno pola milijuna eura. Ovu je anegdotu magazin “Time” uvrstio u deset najvećih nezgoda u povijesti umjetnosti.
Da bi se prepoznalo da je riječ o umjetničkom djelu, kod ovog je autora vrlo je važan kontekst. A kontekst kaže da je on bio pilot i to na, njemačkoj strani, pilot Luftwaffea 1941. godine, nakon čega je ranjen, (kopilot koji je bio s njim u avionu poginuo je), pao je među krimske Tatare, koji su ga liječili tako da su ga umotali u krzno i trljali mašću. Upravo je mast i krzno često koristio kasnije u svojim umjetničkim radovima. Prije rata, tvrdio je ovaj umjetnik, želio je biti doktor, kasnije je poput šamana želio liječiti ljude. Nakon rata patio je od ozbiljne depresije, od čega se izliječio - umjetnošću. Rat, fašizam, naslijeđe, trauma, mogućnost oporavka, česte su bile i teme njegovih radova.
‘Opasna figura’
No, vrlo se malo zna što je istina, što je mit o ovom autoru. Kako je riječ o umjetniku na kojeg se jednoj točki svojeg rada, referira po svojoj prilici, većina svjetskih konceptualnih autora, svako malo pojavi se nova interpretacija njegova rada, pa se tako nedavno u britanskom Guardianu pojavio slijedeći opis umjetnika: “Kipar, učitelj, politički aktivist, ekolog, samostilizirani šaman, navodni šarlatan i dokazani lažac, bio je među najvećim poslijeratnim umjetnicima”. Zahvaljujući njemu, tumači, pak, kritičar Spiegela, ljudi su sedamdesetih ponovno počeli misliti o umjetnosti, iako, dodaje “najčešće bili zgroženi”. Hans Peter Riegel, pak, u knjizi koju je tiskao 2013. godine, tvrdio da je Beuys bio opasna figura i da se nikad eksplicitno nije odrekao svoje fašističke mladosti.
Njegovi prijatelji i sljedbenici tvrde drugačije. Umjetnik je rođen 1921. godine u Krefeldu u sjeverozapadnoj Njemačkoj, u katoličkoj obitelji, kada je imao dvanaest godina na vlast su došli nacisti, i on je, kako je priznao, nakratko bio i članom Hitlerove mladeži. Tako je barem najčešća službena priča vezana uz događaj. No, Beuys je kasnije svojoj prijateljici, barunici, rekao da su ga natjerali u rat i to tako da su ga pretukli, a za priču s krimskim Tatarima kleo se da je istinita od riječi do riječi.
“Beuys mi je ostavio svoje naslijeđe”, tumači nam barunica Lucrezia Dominizio de Durini i nastavlja: “I postala sam sijačica tog naslijeđa u mnogim zemljama diljem svijeta koristeći sve moguće medije i sredstva. Beuys, s kojim sam izravno surađivala zadnjih 15 godina njegova života, bio je jedan od najznačajnijih, jedan od amblematičnih umjetničkih osobnosti koje su se pojavile poslije Drugog svjetskog rata”, kaže te nastavlja: “Prekinuo je sve veze s tradicionalnom umjetnošću, i u centar je postavio čovjeka sa njegovom slobodnom energijom, energijom koju posjeduje svaki čovjek na zemlji. Njegov ciklus ‘Zaštita prirode’ najveće je remek-djelo, po mojem mišljenju, 20. stoljeća.”
Iako je na samom otvaranju izložbe prošlog tjedna bilo mnoštvo posjetitelja, vizualno je dominirala upravo ova patrona umjetnosti, sitne građe, jarko crvene kose, i s tamnim naočalama, koje nije skidala čitavo vrijeme, a koju je vrlo dobro opisao kolega iz talijanskih dnevnih novina Corriere della Sera: “Ako postoji osoba koja predstavlja identifikaciju života i umjetnosti, to je ova žena, koja puši dvije kutije cigareta dnevno, oblači se samo u crnu odjeću Isseyja Miyakea i koja je pretvorila Bolognano, malo mjesto okruženo planinama u Abruzzu, u svetište suvremene umjetnosti”. Osamdesetogodišnja kolekcionarka iz obitelji je ljubitelja umjetnina, a sama je, kako kaže, željela studirati arhitekturu.
Na imanje barunice u Abruzzo, mjesto neposredno u blizini Pescare, Beuys je dolazio zadnjih petnaest godina, gdje je nastao golemi ciklus “Diffesa della natura”, odnosno “Zaštita prirode”. Dio je donirala znamenitom Kunsthalleu u Zürichu, riječ je o 300 radova, a dio je još na njezinu imanju, gdje je u podzemnoj prostoriji na oko tisuću kvadratnih metara, kako nam kaže Damir Stojnić, napravila prostor predviđen za mnoga događanja, od predavanja o suvremenoj umjetnosti, do koncerata.
Na izložbi dominiraju Beuysovi portreti koje je snimio pokojni suprug barunice Bobi Durini, biolog i fotograf, koji je tragično preminuo u ledenim vodama Indijskog oceana, na Božić 1994. godine.
Talijanski brat
“Moj je suprug obožavao jedriti i fotografirati. Bio je izvrstan fotograf, snimao je samo ono što je volio. Bio je znanstvenik, istraživač, koji je pisao knjige, primjerice, o temperaturi leptira u letu..”, kaže nam. S obzirom na fokus interesa, ne čudi da je Durinija Beuys nazivao svojim talijanskim bratom.
Na izložbi su, osim fotografija, i ulje proizvedeno iz maslina koje je zasadio sam Beuys, kao i vino koje je proizvodio, s oznakom F.I.U. - Free International University te lopata kojom se koristio prilikom obrađivanja zemlje. Zasađene su i tri biljke: “Sve je kod njega simbolika. Ružmarin označava protok energije, lovor uzvišenost čovjeka, maslina mir i kontemplaciju”, tumači nam Damir Stojnić. Neke su fotografije snimljene u Italiji, druge, pak, na Sejšelima, gdje su zajedno odlazile obitelji Beuys i Durini. Tamo je bilo imanje njemačkog umjetnika, njegove supruge, znanstvenice koja je proučavala djelo Leonarda da Vincija, i njihovo dvoje djece. “Na fotografijama je i akcija kada je zasadio dvije sjemenke lotosa, jedna je bila lokalna, autentična, drugu je donio s drugog kraja svijeta. Druga je rasla puno brže. Tako je, među ostalim, dokazivao da je različitost, a ne sličnost, ono što ujedinjuje. Bio je, po misli, blizak Heraklitu”, tumači, dalje, Stojnić.
Simboliku je Beuys koristio i pri izboru odjeće. Svaki se dan, naime, odijevao jednako: “Šešir je bio odraz intelektualnog procesa, bijela košulja, koju bi mijenjao dva do tri puta dnevno, jasnoća, ribarski prsluk bio je simbol duše, imao je religioznu konotaciju, traperice su bile odraz revolucije mladih, a čizme su upućivale na to da uvijek ide u teško prohodna područja”, tumači Damir Stojnić, koji smatra kako je “svijet od ovoga umjetnika uzeo koliko je mogao primiti”. No, ono što je ponudio, bilo je mnogo više od toga.
Na izložbi je, dalje, i fotografija na kojoj se Joseph Beuys i Andy Warhol, dva umjetnička proroka druge polovice 20. stoljeća, gledaju oči u oči. Fotografije su nastale dok je Beuys imao samostalnu izložbu u njujorškom Muzeju Guggenheim, kao prvi živući umjetnik u tom muzeju. Bilo je to 1979. godine, a prema sjećanju barunice, svake su se večeri družile obitelji Beuys, Durini, umjetnici Andy Warhol, Robert Rauchsenberg, Robert Indiana, kritičar Harald Szeeman... Warhol i Beuys bili su različiti, američki je umjetnik bio ironičniji i zaigraniji, Beuys je ozbiljnije vjerovao u svoj angažman, smatrao je da je njegova misija “promijeniti socijalni poredak”, a čak se i politički angažirao (doduše, neuspjelo). Pa, ipak, “Warhol je bio prvi koji je inaugurirao Beuysa, vrlo ga je cijenio, i podržavao ga je”, kaže nam barunica.
O vezama obitelji Beuys i Durini svjedoči i jedna fotografija koja nije na izložbi, no objavljena je u u popratnim novinama uz izložbu. Prikazuje ova dva bračna para kako zajedno jedre Jadranom. “Meni, koja sam gotovo svojih pedeset godina dala umjetnosti, ostaje u sjećanju nezaboravno kraće krstarenje na jedrilici s mojim učiteljem Josephom Beuysom i njegovom obitelji u vrijeme božićnih praznika 1976. godine.” Nisu, kaže, barunica, pristali na hrvatskoj obali, no zato su ona i njezin suprug znali ljeto provesti ploveći po našim otocima, sudjelovali su, sjeća se, “i na jedriličarskim regatama od Pescare do Makarske”.
Barunica je, osim pokroviteljstva nad Beuysovim radom, zajedno sa ovim umjetnikom i dokumentirala čitav njegov rad. Iako je njegova udovica Eva Beuys jednom prilikom rekla kako joj se čini da je on čitav život umirao, posljednje tri godine umjetnik je znao da mu se sprema kraj. Naime, obolio je od legionarske bolesti, zbog koje je pio jake tablete, koje, pak, nisu bile dobre za njegovo srce. Preminuo je u Dusseldorfu 23. siječnja 1986.
Vrlo je mala Beuysova izložba bila u zagrebačkoj galeriji Zvonimir devedesetih. Beuysa cijene mnogi hrvatski umjetnici, od Stojnića preko Greinera i Kropilaka (“U obranu prirode Josepha Beuysa”) do Brace Dimitrijevića.
Susjedi u Düsseldorfu
Likovni umjetnik Matko Trebotić dobro je poznavao Josepha Beuysa, kako nam kaže, “bili smo susjedi u Dusseldorfu”. Povezali su ih kolekcionar i pisac Franz Joseph van der Grinten i galerist i mecena Peter Lüchau.. Prije nepuna dva mjeseca, u Galeriji umjetnina u Splitu, uz vlastitu samostalnu izložbu Matko Trebotić izveo je, 23. siječnja, performans na 30. obljetnicu smrti Josepha Beuysa. “Izvana je izgledao kao asket, no nije to bio. Bio je vrlo kompliciran čovjek, kao, uostalom, i svi umjetnici. Bio je i pravi hedonist, s njim je bilo lako popiti pivo”, sjeća se, dalje, Trebotić. A kako je nastao kolaž koji zajednički potpisuju: “Na kolažu je naša zajednička fotografija, potom moj crtež, priča oko maslinovog ulja s Brača i tatarske masti. Imali smo, naime, isto ishodište - zemlju. Ja sam se potpisao tušem, on se potpisao olovkom, i stavio je dva pečata”.
I mnogi su međunarodni umjetnici, poput, primjerice, Anselma Kiefera, često izjavljivali da je na njih snažno utjecao upravo ovaj autor.
Slama u sobi
Možda se neće svi složiti s barunicom kako je ciklus “Zaštita prirode” najveće remek-djelo prošlog stoljeća, no njegove akcije, kao što su “Volim Ameriku, i Amerika voli mene” te “Kako objasniti umjetnost mrtvom zecu” zasigurno su pomaknule granice konceptualne umjetnosti. U prvom je ambulantskim kolima prevezen s njujorškog aerodroma direktno u Galeriju Rene Block. U maloj sobi, u kojoj su bili slama, deka i pedeset kopija “Wall Street Journala”, umjetnik je proveo tjedan dana s kojotom. Izvodio je, pritom, kako je tumačio “i simbolične geste”, poput bacanja rukavice u lice kojotu. Divlja je životinja nakon par dana zajedničkog boravka Beuysu čak dozvolila da je zagrli. Nakon toga je Beuys, ponovno u kolima ambulante, prevezen do aerodroma. Ideja je bila da ne stupi na američko tlo niti da išta vidi u Americi, osim kojota zatočenog u galeriji.
U međuvremenu, u Lapmarni te još na niz javnih lokacija po gradu, pa u tri tvornice, mogu pogledati umjetnička djela s međunarodne izložbe, njih stotinu koja su nastala na temu inspiriranu Beuysom, “Utopija=realnost”, čiji su kustosi barunica Domini i Branko Franceschi. Damir Stojnić izlaže šahovsku ploču i dokumentaciju o spornim tretmanima nezavisnih institucija od strane gradskih uprava. U nekadašnjoj kupaonici izloženi su crteži najpoznatijeg umjetnika-gastarbajtera Dragutina Trumbetaša, pa rudari iz Kolubare s anđeonskim krilima što je rad Igora Grubića, potom djela Tomislava Buntaka, masovne scene ljudi nacrtane direktno na zidu, instalacija “Das Kapital” Marijana Molnara - na stolu Marxov “Kapital” i šibice, ispod spaljene stranice, no prostorijom dominiraju žute kabanice s imenima umjetnika, njegovih kolega pa Gordon Matta-Clark, koji istražuje i dokumentira podzemne prostore u New Yorku, gdje živi...
Osim Beuysovom misli, Bijenale se prožima i pričom o izgradnji podzemnog grada, na čemu već godinama radi Dean Zahtila, vođa Labin Art Expressa. Tamo će biti i podzemni muzej s umjetničkim djelima. Radovi počinju ubrzo, predviđeno je da budu dovršeni 2021.