Policija mnogo toga zna. Govorili su nam da idu u pravom smjeru te kako će pronaći ubojicu. A onda sve stane. Ako nađu ubojicu mojeg muža, onda ću vam reći puno više, ali sada još uvijek ne mogu i ne smijem. Neki ljudi iz nogometnog miljea pali su na poligrafu, neki, za koje sam očekivala da će ih testirati, nisu bili pozivani, neki su odbili detektor laži. Ne, o imenima ne mogu, shvatite me. No, Dino je govorio kako je taj svijet nepošten, kako im ništa ne znači riječ.
Priča mi to Moravka Pokrovac, supruga nogometnog menadžera koji je likvidiran u klasičnoj sačekuši, 11. lipnja 2005., oko 2.30 sati, u stubištu zgrade u Korčulanskoj ulici u Trnju, gdje su tada živjeli.
Od toga dana nikad nije progovorila ni za jedan medij. Odbijala je televizije, magazine, bježala od kamera kroz policijske hodnike. Sve do ovog četvrtka. Petnaestak minuta prije dogovorenih 15 sati čekala me zajedno s kćerkom Mateom, 23-godišnjom studenticom 4. godine Pravnog fakulteta, u kavani hotela Westin. Tu se Dino često sastajao s nogometašima i prijateljima. Iz tog miljea u životu Moravke Pokrovac ostao je samo Davor Šuker, prijatelj i poslovni partner njezina supruga. On joj se jedini uvijek javi, sretnu se kad ima vremena. S ostalima, Icom Popovskim, nogometašima kojima je njezin suprug bio menadžer, sreće se po sudovima ili komunicira isključivo preko odvjetnika, pokušavajući ishoditi novac za koji smatra da joj prema ugovorima pripada . No, većina njih ne želi ni čuti o tome, naprotiv, tvrde kako ništa nisu dužni ili da je ona dužna njima. No, o tome udovica ubijenog nogometnog menadžera, ne želi previše govoriti ili ako i nešto kaže, naglašava kako ne želi da se to iznosi u javnost.
“Nedavna uhićenja ljudi, najava da bi ove istrage mogle dovesti i do rasvjetljavanja ubojstva mojega supruga , i najava formiranja posebnog tima koji će biti zadužen za neriješene slučajeve, bile su razlog zbog kojih sam odlučila progovoriti. Sve ovo predugo traje. No, ja i kći želimo demistificirati Dinin lik kao grubijana, kriminalca i kamatara. Plašili su nas i najbliži iz Dinine obitelji da mi prijeti ubojstvo, samo da se dočepaju njegova novca. O igračima koje je Dino imao pod ugovorom ne želim vam govoriti jer su postupci u tijeku. No, mi smo nekima spremni oprostiti i dio duga, ali neka znaju da od povrata novca koji je Dino uložio u njih i koji pripada meni i kćeri, nećemo odustati i da ćemo to tjerati sudskim putem. Znam da su i mnogi u naše ime odlazili i tražili novac ili posuđivali, pozivajući se na nas. Čak sam dio tog novca i vratila jer se nisam htjela suditi, ali više neću. Vratit ću samo onima koji mi dokumentiraju taj dug, i ni kune više. Hajduk nam duguje pola milijuna eura.
Nakon Dinina ubojstva zvala sam Branka Grgića, ali je, poput Vlatka Markovića kad ga zovete, ili negdje u tunelu ili mu je pucao signal ili nije mogao razgovarati. Emil Žgur, zastupnik obitelji Kranjčar bio je vrlo neugodan, nazivao mi je muža kriminalcem. Bila sam šokirana takvim načinom razgovora nakon svega što je Dino učinio za Niku Kranjčara. Fredi Fiorentini, direktor Hajduka, bio je nezainteresiran i rekao je kako ne zna ništa, opisuje mi neke od razgovora koje je vodila s ljudima o kojima joj je, kao i o poslovima, suprug pričao za života.
Mnogo ljudi iz tog miljea bilo je na razgovoru u policiji, otkriva mi moja sugovornica. No, mnogo toga što zna, nije još spremna reći. Želi, kaže, prije svega zaštititi kćer. Na spomen neki zvučnih imena hrvatskog nogometa i pitanja o odnosima njezina supruga s njima, kao što su Zdravko Mamić, samo odmahuje rukom i kaže: “Nemojte mi ih ni spominjati. Nećemo o njima!” No, zato su joj neke slike iz lipnja 2005. godine još uvijek svježe. Posebno scene koje su se zbivale nekoliko dana prije Dinina ubojstva, koje su tek kasnije povezivali s njegovom likvidacijom.
“Dino je bio na trčanju, vratio se. Bilo je između 18 i 19 sati. Rekla sam mu da sam vidjela nekog čudnog čovjeka koji se spuštao niz stubište. Nije mi izgledao kao stanar. Kad me ugledao, ubrzao je korak, ali nije izišao iz ulaza jer bih ja čula vrata. Spustio se prema podrumu. Ja sam “odglumila” kao da sam ušla u lift, a zapravo sam željela vidjeti gdje je. On je, misleći da sam ušla u lift, krenuo stepenicama. Susrela sam ga i prepala se. Otrčala sam stubištem do stana.
Rekla sam Dini što se dogodilo i opisala mu neznanca. Bio je tamne puti, kraće kose, na ježa, istaknutih crnih obrva. Izgledao mi je kao da nije s ovog područja. Imao je tamnoplavu jaknu, hlače, nekakav amblem na rukavu, tenisice kakve nose specijalci. Mnogo sam poslije razmišljala o tom amblemu, ali nisam se mogla sjetiti. Otišla sam pogledati na balkon hoću li ga negdje vidjeti, a on je sjedio na klupici, ogledavao se. Nešto je kao tipkao po tipkovnici mobitela i gledao po parkiralištu. Onda se digao i otišao, izgubio se među nekim djevojkama koje su sjedile na terasi obližnjeg kafića i koje su se digle i otišle. Dini sam rekla da mi taj muškarac sliči na Širkana ( Željka Širića , nap. a.), ali naravno, to je bila samo asocijacija. Na to se on nasmijao, ali je rekao: Pa i ja sam ga primijetio. Ispričao je kako je i on vidio istog muškarca u stubištu i kako mu se učinilo da ga prati.
Kako blizu naše zgrade stanuju i moji roditelji, i oni su mi ispričali nakon Dininog ubojstva kako su i oni tog muškarca vidjeli. Čak su pomislili da je policajac pa su mu se htjeli požaliti na stanare koji ostavljaju smeće kraj kontejnera, koje je tih dana zbog visoke temperature zaudaralo. No nisu, ni oni, ni ja, ni Dino, s tim neznancem nismo prozborili ni riječ”, opisuje Moravka Pokrovac muškarca prema kojem su policijski crtači napravili i fotocrtež mogućeg sumnjivca. Možda je planirao Dinu ubiti i koji dan ranije, ali ga je nešto u tome spriječilo. No, ni ona, poput policije, ne sumnja da je ubojstvo njezina supruga bilo pomno planirano.