Sramota je moja i samo moja. Ovo je, naime, prvi veći tekst o PJ Harvey iz pera ovog autora otkako se prije šesnaest godina vratio glazbenoj kritici u Jutarnjem listu. Sramotno, jer bilo je povoda da se s najistaknutijom britanskom kantautoricom proteklih četvrt stoljeća, vjerojatno i u povijesti Otoka, pozabavimo u nešto većem tekstu, barem na konto njezinog posljednjeg albuma “Let England Shake” s kojim je 2011. godine ponovo osvojila Mercury Prize, prva i jedina od svih izvođača kojima je to pošlo za rukom dva puta. Realno, trebalo je jedan takav tekst ispisati već kad je 2001. godine, prva kao žena, osvojila Mercury Prize za album “Stories From The City, Stories From The Sea”, ali ni sada nije prekasno jer Polly Jean nam napokon dolazi kao jedna od glavnih zvijezda predstojećeg INmusic Festivala. Iz još jednog razloga ovaj tekst ne stiže prekasno.
Duboko zasIjecanje
Od svih onih kantautorica koje su stasale tijekom 90-ih, a bilo ih je doista mnogo, PJ Harvey je uspjela postati i ostati dugoročno najzanimljivija. Sjajne su bile Alanis Morissette koja nam je još kasnih 90-ih stigla u Pulu, Fiona Apple, Liz Phair i Tori Amos pa i smirenije Sheryl Crow, Jewel ili Shawn Colwin koja je dobila i Grammyja kojeg PJ Harvey - e to je sramota, ali ne moja, nego glasača te nagrade - nikada nije osvojila. Nema veze, bilo bi pristojno barem uručiti joj Porina za “izvanredan doprinos glazbi”.
Spomenute kantautorice, pa i mnoge druge koje su pošle stopama spomenutih, svaka na svoj način, obračunavale su se ljubavnim problemima na izrazito otvoren način, bez srama i zadrške, ponekad i bijesno, ljutito, feministički ili barem ojađeno. Pisalo se tada o novom ženskom pismu u rock i pop glazbi, no nitko nije sebe zasijecao tako duboko i bolno kao PJ Harvey. Njezina prva tri albuma iz ranih 90-ih, “Dry”, “Rid Of Me” za vrijeme snimanja kojeg je samo jela krumpir i “To Bring You My Love”, gotovo da bi ih se moglo smatrati trilogijom, stoje uz bok ključnim trima albumima Patti Smith iz 70-ih, “Horses”, “Easter” i Wave”. I premda je PJ Harvey tvrdila kako Patti Smith nije slušala - ajmo povjerovati da je tomu tako - dok joj u novinskim tekstovima nisu počeli spominjali glazbeničku i pjesničku srodnost, činjenica je da se na tim trima albumima Polly Jean doimala poput Pattine kćeri ili barem nećakinje. Kad je glazbeni odgoj posrijedi, Polly je u Dorsetu, nadomak kamenorezaštva umjetnički nastrojenih hipi roditelja koji su je od malih nogu upućivali prema karijeri glazbenice, odrastala uz blues, glazbu frikova poput Captain Beefhearta i neizbježnog Boba Dylana. Od oca je naslijedila i smisao za kiparstvo, a “roditeljski” temelji u njezinoj glazbi ostali su prisutni i od prvih demo snimaka iz spavaće sobe, objavljenih još 1993. godine pa do netom objavljenog albuma “The Hope Six Demolition Project”, snimanog početkom 2015. godine u londonskom kulturnom centru Somerset House i to pred očima i ušima posjetitelja, poput živog muzejskog eksponata što je ova velika umjetnica i pjesnikinja u neku ruku već i ranije postala, možda već čim je udarila u gitaru i zapjevala u donjem rublju u intimi spavaće sobe.
Demon mlade žene
Već se tada PJ Harvey posve ogolila, baš kao da je umjetnički eksponat kojem je posve svejedno što publika misli o njemu. Njezine fotografije bile su također ogoljene, ponekad samo u gaćicama i grudnjaku, ali i s neobrijanim pazusima. Svašta sam dotada već bio čuo i vidio u životu, ali prva djela PJ Harvey bila su doista nešto najdramatičnije. Bio je to autoegzorcizam demona mlade žene koja je uz svoje stihove i gitaru doslovce krvarila pred publikom. Kroz poput krvlju ispisanih stihova puštala je da iz nje otječe bol koja se dotada, premda mlada, nataložila u njoj. Poput žileta oštra produkcija boga buke Steva Albinija iz Big Blacka i Rapemana koji je malo prije radio s Pixiesima, a poslije i s Nirvanom, savršeno je pasala uz njezine stihove i glas kojim je više urlala, dahtala i stenjala u mikrofon negoli pjevala. Čovjeku se moglo pričiniti kako Polly pred njim britvom zasijeca potkoljenicu ili kao da dlijetom od gitarske distorzije stihove urezuje u kamene blokove kakve je u svom kamenolomu rezao njezin otac. Elvis Costello, koji joj je kasnije postao prijatelj, rekao je da mu “Rid of Me” zvuči kao da PJ Harvey zanima samo “krv i jebanje”. Kurtu Cobainu, pak, “Dry” je bio jedan od dvadeset najomiljenijih albuma.
Paleta osjećaja
Koliko je bila bliska Patti Smith, ako to i nije znala, odnosno Dylanu kojeg navodi kao uzor i Nicku Caveu s kojim će u drugoj polovini 90-ih imati kratku ljubavnu vezu, PJ Harvey je potvrdila s albumom “To Bring You My Love” u produkciji Flooda koji je dotad već radio s U2, Depeche Mode i Nickom Caveom, odnosno gitarista Johna Parisha koji postaje njezin najpouzdaniji suradnik. Uvodna, naslovna pjesma spomenutog albuma bila je toliko žestoka da je pravo čudo da su je uopće emitirali na MTV-u, no tada taj glazbeni kanal nije bio samo bedasti reality poligon za klince nego TV postaja na kojoj je čak i netko sumanut poput PJ Harvey, a zapravo istinski velika umjetnica, mogao završiti u takozvanoj heavy rotaciji. Novum je bio senzibilitet koji je PJ Harvey počela iskazivati nešto drugačije nego ranije. Ako su požuda, bijes i obračun s muškim svijetom bili pogonsko gorivo albuma “Dry” i “Rid Of Me”, tuga za ljubavnikom koji ju je napustio osnovna je potka jednako abrazivnog, ali ipak šire i komercijalnije postavljenog albuma “To Bring My Love” s naglašenom ulogom ne samo distorziranih gitara nego i orgulja i vibrafona.
Pokazalo se, a još će jasnije to biti izraženo 1996. godine u duetu “Henry Lee” s Nickom Caveom, kako PJ Harvey u sebi nosi cijelu paletu raznih osjećaja, a ne samo bijes i seksualnost s kojom u jednom trenu može biti jedna od najerotičnijih osoba na svijetu, a već u drugom poput ne baš zgodne, pijane djevojke umrljane ružem, poderanih najlonki i suzama rastočene šminke dok leži ispod lavaboa klupskog WC-a. Nije čudo što je takvoj osobi - premda je veći uspjeh postigao u klasičnom “ljepotica i zvijer” duetu “Where The Wild Roses Grow” s Kylie Minogue s kojom je također kratko ljubovao - Nick Cave, koji i sam izgleda poput hibrida okorjelog džankija, propovjednika, princa tame i šarmera u besprijekorno krojenom odijelu posvetio čak tri pjesme: “Into My Arms”, “West Country Girl” i “Black Hair”. Ne znam zašto su se razišli jer njihova veza meni je izgledala kao iz fraze “match made in heaven”. Stvoreni jedno za dugo, reklo bi se ovdje, ali ta ljubav, ma koliko intenzivna bila, nije potrajala duže od jedne godine. “Ljudi imaju pogrešnu ideju o meni kao sjekirom naoružanoj vampirici koja ždere muškarce, a istina je posve drugačija od toga.” Upravo tako, barem meni, doimao se i taj prekid između nje i Cave. Iz te veze, činilo mi se, tužnija je otišla Polly nego Nick.
Nastavila je i nakon te veze iznositi svoje “prljavo rublje” pred oči javnosti, ali bilo bi pogrešno smatrati kako PJ Harvey, samo zato jer piše u prvom licu, pjeva samo o sebi. Vjerojatnije je da kroz sebe procesuira i niz drugih osoba pa iz svojih i posuđenih iskustava piše zastrašujuće moćne pjesme poput onih na petom albumu “Stories From The City, Stories From The Sea” (2000) u produkciji Micka Harveyja iz The Bad Seeds i Roba Ellisa. Nakon slabijeg “Is This Desire?” (1998), a prije još manje interesantnog “Uh Huh Her” (2004), PJ Harvey je iznjedrila veliko i impresivno djelo koje se doimalo poput priča iz njenog djetinjstva s obale Dorseta kontrapunktiranih s gradskim iskustvima privlačne, ali i sje*ane mlade žene. Na to nije ostao imun ni Thom Yorke koji se Polly Jean pridružio poput derviša u bluziranom duetu “This Mess We’re In”. Ubrzo će se PJ Harvey, kao da je “rođena u pustinji”, kako i glasi uvodni stih iz pjesme “To Bring you My Love”, a što nije autobiografski podatak nego citat uvodnog stiha Captain Beefhearta iz pjesme “Safe As Milk”, zaputiti k pravoj pustinji u Joshua Tree gdje je na “Rancho de la Luna” Josh Homme iz Queensa priređivao kultne “Desert Sessions” na kojima je Polly Jean bila najdraža gošća.
Nakon “White Chalk” (2007) na čijoj je naslovnici ovitka izgledala poput jezovite viktorijanske lutke - prvi album čije je pjesme skladala pretežito za klavirom zbog kojeg je nježniji i sentimentalniji od njezinih ostalih ostvarenja, ali ne i manje mračan ili slabiji od njezinih ključnih ostvarenja - evidentno je kako se PJ Harvey sve više referira na klasičniji storytelling s naglašenom socio-političkom tematikom. Tako je putovanje po inspiraciju u Englesku nakon I. svjetskog rata na albumu “Let England Shake” (2011), snimanom u jednoj crkvi iz 19. stoljeća u Dorsetu, završilo u obličju kritike modernog zapadnog društva i to iz pera i gitare najosobenije engleske kantautorice koja je iznašla pravu mjeru patriotizma, melodičnosti i esencije tradicionalnog i avangardnog folka, rocka i bluesa. Svaka sličnost s balkanskim klanjima je bila nenamjerna, ali ne i ona s “izvozom demokracije” u Irak, Afganistan, Egipat, Libiju, Siriju... Apsolutno jedan od od najdojmljivijih albuma tekuće dekade.
‘Snimanje u tijeku’
Pet godina je trebalo da PJ Harvey, koja uz solističke albume ima i dva zasebna lo-fi blues djelca s gitaristom Johnom Parishom, “Dance Hall At Louse Point” (1996) i “A Woman A Man Walked by” (2009), iznjedri novi album, “The Hope Six Demolition Project”. Bio je sniman uživo pred posjetiteljima londonskog art-centra Somerset House koji su bez mobitela i kamera mogli prisustvovati samom snimanju, odnosno izložbi naslovljenoj “Recording In Process” ili “snimanje u tijeku”. Posrijedi ipak nije umjetnička audio-instalacija nego redefiniranje protestnog folk albuma u vremenu u kojem folk-rock uglavnom igra na prvoloptašku dopadljivost i srcedrapateljne emocije, pa čak i na stadionske refrene, a manje na političku kartu kao tijekom 60-ih. Cijenjeni kolega Greg Kot iz Chicago Tribunea smatra da je novi album PJ Harvey “nešto poput glazbenog dokumentarca ili novinske reportaže s Kosova (gdje je prije nekoliko godina bila na jednom festivalu dokumentarnih filmova, točnije u Prizrenu - op.a.), Afganistana i Washingtona”. Polly je zajedno s fotografom Seamusom Murphyjem, koji je snimio dvanaest kratkih filmova za svaku od skladbi s albuma “Let England Shake”, proputovala spomenutim krajevima svijeta zbog zbirke pjesama “The Hollow of The Hand”, a onda je iz toga nastao i album čija je osnovna potka život one najsiromašnije polovine od sve siromašnijih 99% svjetskog stanovništva. Navodno joj iz glave nije išao prizor jednog dječaka koji je prosio nešto sitniša dok je auto u kojem se PJ Harvey odmicao od njegove ispružene ruke. Premda naglašeno socio-politički angažiran, što potvrđuju i naslovi pjesama poput “The Community Of Hope”, “The Ministry Of Defence”, “Near The Memorials To Vietnam And Lincoln”, “The Ministry Of Social Affairs” i “Dollar, Dollar”, posrijedi je glazbeno najrazvedeniji album PJ Harvey, ujedno i jedno od njenih najmelodioznijih i najprijemčivijih djela sa zanimljivom transformacijom protestne glazbe, intrigantnim puhačkim dionicama koje podsjećaju na Morphine, ritam-sekcijom, orkestracijama i vokalima na tragu Nicka Cave & The Bad Seedsa te efektnim preplitanjem folka, bluesa, americane, gothic-rocka i gospela.
Dolazak na vrijeme
Unatoč konkurenticama iz 90-ih ili novom valu kantautorica stasalih u tekućoj dekadi, poput Laure Marling, Joanne Newsom i drugih, PJ Harvey je uz Joni Mitchell i Patti Smith bila i ostala jedna iz trolista najvažnijih, najcjenjenijih, najutjecajnijih pa i najdugovječnijih kantautorica u povijesti rock glazbe. Takve nikada ne stižu prekasno, čak ni u Zagreb u kojeg, ma koliko kasnili u dolasku, nisu zakasnili ni Bob Dylan ni Patti Smith. U odnosu na njih PJ Harvey (r. 1969) na INmusic, avangardna koliko i u doticaju s najstarijim blues korijenima, dolazi skoro pa u cvijetu mladosti i svježa poput rose, a u svakom slučaju oboružana nekim od najdramatičnijih, najintenzivnijih i najbolnijih pjesama koje ste mogli čuti proteklih četvrt stoljeća.