Svako smanjenje poreza sjajna je vijest - tako Hrvoje Zgombić, vjerojatno najpoznatiji hrvatski porezni stručnjak, komentira najave o mogućim promjenama poreza na dohodak.
Vlada bi, podsjetimo, povećala neoporezivi dio plaća te pomaknula prag plaćanja najviše, 40-postotne porezne stope na dohodak iznad 13.200 kuna. Zgombić odavno tvrdi da je fiskalni teret u Hrvatskoj nepodnošljivo visok te je u direktnoj korelaciji s ekonomskom neuspješnošću zemlje. Prilikom povećavanja PDV-a upozoravao je da uvođenje svakog novog poreza ili bildanje postojećih ne mora rezultirati rastom poreznih prihoda. Upravo suprotno, realno je očekivati smanjenje gospodarskih aktivnosti, a povećavanje nezaposlenosti i siromaštva.
Zadovoljni ste predloženim promjenama, ali neki ekonomisti misle da je zapravo riječ o prelijevanju iz šupljeg u prazno. Ono što će se dobiti smanjenjem poreza na dobit izgubit će se, tvrde, ukidanjem povlastica na reinvestiranu dobit?
- Općenito nikako nije dobro smanjivanje jednog poreza kompenzirati povećanjem drugoga. Pogotovo jer je nama nužno drastično rezanje opće razine poreznog tereta. Hrvatska je suicidalno nekonkurentna u odnosu na druge zemlje. U usporedbi s drugim tranzicijskim državama porezno smo skupi. Posljedice vidimo. Nema investicija.
Visina poreza direktno utječe na investicijske aktivnosti. Svaki porez, čak i onaj koji naoko nema veze s gospodarstvom, poput poreza na nekretnine, mora se odraziti na stanje ekonomije i zaposlenosti. Logično je da kapital ide tamo gdje će se više oploditi, bez obzira na to jesu li tamo socijalne nepravde veće. Povećavanje fiskalnog tereta gasi radna mjesta.
U tom pogledu jednako ste kritični prema bivšoj kao i prema aktualnoj vladi?
- Što se tiče porezne politike, ne vidim neke bitne razlike između naših vlada u zadnjih desetak godina. Preciznije, od 2000. taj se sustav urušava. Politika se kroji ne prema fiskalnim mogućnostima zemlje, nego isključivo prema predviđenim, stalno rastućim rashodima. Lokalne su jedinice samouprave, primjerice, u dvije godine, 2011. i 2012., zaposlile tisuće ljudi. Dok istodobno realni sektor nestaje.
Ne možete kraj sve ugroženijeg privatnog sektora, koji producira sve manje poreznih prihoda, javnu potrošnju čuvati netaknutom od bilo kakvih ozbiljnih redukcija. Niti se rupe u proračunu mogu krpati stalnim povećanjem opće razine poreznog tereta.
Godine 2010. objavio sam tekst pod naslovom “Zašto Hrvatska propada i zašto taj proces neće stati”. Razmišljao sam da bih sada trebao napisati tekst “Kako je Hrvatska propala i zašto još svi o tome šute”. Osobno mislim - to je isključivo moje mišljenje - da je pred Hrvatskom masivan i neizbježan slom državnih financija i ekonomije. Nastupit će onog trena kad se, jedna za drugom, pozatvaraju kreditne linije. Trebat će nam neka vrsta protektorata Europske komisije. Koja, ostaje za vidjeti.
Tvrdite da je slom neizbježan, nezaustavljiv?
- Mislim da ne postoji ni jedan realističan koncept koji bi to mogao zaustaviti.
Ali u Vladi tvrde da se prve pozitivne promjene već mogu osjetiti te će iduće godine, najavljuju, BDP sigurno rasti?
- Ja sam oko toga vrlo skeptičan. Gdje je ta realna osnova iz koje bi BDP mogao rasti ili barem stagnirati? Nema je. Naša je situacija vrlo teška, određena, s jedne strane, vrlo visokom stopom zaduženosti, a s druge strane, vrlo niskom razinom gospodarske i investicijske aktivnosti. Mogao bih se složiti s onima koji tvrde da nikad nismo živjeli tako dobro kao danas. Ali, veliki dio našeg standarda potječe od zaduživanja u inozemstvu. Od tuđeg rada i štednje koja se u obliku kredita prelijeva u Hrvatsku. Kod prognoza na umu treba imati i novu stagnaciju u Europskoj uniji, vidljivu na BDP-u za drugo tromjesečje u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji. Kretanja suprotna očekivanju da će naš rast generirati oporavak u EU.
Hoćete reći da trošimo ili krademo od budućih generacija?
- Tako je. Svaki put kad se zaduži, pogotovo kad se zaduži kako bi financirala tekuće rashode, država je ubrala porez iz budućnosti. Spiskala je dio onoga što ne pripada sadašnjim generacijama, nego našoj djeci. Čim se zatvore kreditne slavine - a taj nam je trenutak, ne našom voljom, sve bliži - na površinu će isplivati istina: da smo, nažalost, jedna mala i siromašna zemlja. Sjajni potencijali te zemlje ostaju neiskorišteni.
Znači, ne smatrate da smo dotakli dno?
- Prije kojih dvije, tri godine mislio sam da bi bilo dobro da što prije udarimo u to dno, kako bi se konačno počeli dizati. Ali u zadnje mi se vrijeme nekako čini da dna zapravo i nema. Nismo se, nažalost, uspjeli adaptirati ekonomskom okolišu u kojem djelujemo. Osim malih i rijetkih niša, svi oni koji svoj opstanak temelje na domaćoj potražnji nestat će. Ne možemo se oslanjati samo na ulaganja koja se odnose na rentni položaj, kao što je turizam ili nafta i plin.
Katastrofične prognoze. Ali prije tri godine, uoči parlamentarnih izbora, napravili ste svojevrsni izborni program - premda u toj utakmici niste namjeravali sudjelovati - prema kojem perspektive nisu bile tako mračne. Najavili ste rast BDP-a i veliko smanjenje broja nezaposlenih?
- Da, ali uz uvjet svih uvjeta: drastično smanjenje javnih rashoda. No, umjesto toga, mi smo dugovima financirali tekuće rashode. Svake smo godine pojeli između jedne i dvije milijarde eura. Zamislite da smo taj novac sve te godine ulagali u znanost i obrazovanje. Gdje bi nam danas bio kraj! Hrvatska će u jednom trenutku ipak morati početi živjeti od onoga što zarađuje. Ali, smanjenje deficita neće biti dovoljno. Želimo li biti konkurentni za ulaganja, morat ćemo smanjiti i opću razinu poreznog tereta. Fiskalna se politika ne može rukovoditi samo našim potrebama, navikama ili zamišljenim obujmom javnih rashoda. Porezni sustav moramo krojiti gledajući što rade ostale zemlje naše razine razvijenosti. Postoje neki razlozi zbog kojih ne povećavaju poreze, premda bi i one sigurno rado izdašnije financirale svoje zdravstvo ili neke druge potrebe. Ali to ne rade, jer bi gubile radna mjesta. Ulagači bježe u zemlje s nižim poreznim opterećenjem.
Ako vas dobro razumijem, smatrate da je državni proračun Hrvatske prevelik za naše mogućnosti?
- Evo, budžet je od 2006. do danas narastao za nekoliko desetaka milijardi kuna. U čemu se to toliko povećala kvaliteta javnih usluga da bi mogla opravdati takvu eksploziju rashoda? Zato smatram potrebnim da svaka stranka kad se prijavljuje na izbore pred javnost izađe sa svojim prijedlogom proračuna za sve četiri godine trajanja mandata Sabora. Nije važan izborni program, to su ionako najvećim dijelom političke izjave. Nacrt proračuna mnogo više pokazuje i obvezuje. Iz takvog je dokumenta apsolutno vidljiva cjelokupna politika: ekonomska, porezna, zdravstvena, obrazovna… Radnici i poduzetnici, građani i cijela javnost u tom slučaju točno, u lipu, znaju tko im što nudi.
(...)