VRATA OSTAJU OTVORENA

Povratak Františeka Čapa, prvog gay šikaniranog filmaša u Jugoslaviji

    AUTOR:
    • odabrao Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 05.06.2010. u 15:01

Jugoslovenska i Slovenska kinoteka

Čap i subverzivnost?!, uskliknut će gledatelji koji pamte kako su se 50-ih stvarali redovi pred kinima kada su igrale njegove romantične komedije. No stvari stoje drugačije kada se pogledaju ‘Vrata ostaju otvorena’

Nakon više od pola stoljeća, film Františeka Čapa “Vrata ostaju otvorena”, socijalna melodrama o mladiću koji se lažno predstavlja kao u ratu nestao sin jedne bosanske obitelji, samo zato kako bi opljačkao svoje dobrotvore, ponovno je prikazana u Zagrebu.

Film u povijesti kinematografije bivše Jugoslavije uglavnom spominju po činjenici da je u njemu debitirala Milena Dravić: redatelj ju je otkrio u baletnoj školi, u vrijeme snimanja imala je samo 17 godina, a jedna joj je od najdražih uspomena kako je publika na pulskom festivalu 1959. godine gotovo u suzama dočekala završnicu, isprativši filmsku ekipu burnim pljeskom.

Venecija i Cannes

Što je bio povod novom susretu? Pa, tim ostvarenjem prošlog je tjedna završio filmski program ovogodišnjeg zagrebačkog Subversive Film Festivala. “Čap i subverzivnost?!” - zgranuto će uskliknuti stariji gledatelji koji pamte kako su se pedesetih godina i u Zagrebu stvarali redovi pred kinima u kojima su igrale njegove fenomenalno popularne romantične komedije “Vesna” i “Ne čekaj na maj”. Pa ipak, kada se pogledaju njegova dva filma uvrštena u program SFF-a, “Vrata ostaju otvorena” i “X-25 javlja”, veza nije bez vraga, a zaintrigirane filmoljupce koji pokušaju nešto doznati o redateljevoj biografiji očekuje upravo nevjerojatna životna priča.

Čap je slovio kao vrhunski profesionalac u kinematografiji, koja je tek sricala abecedu, a stigao je 1952. u Ljubljanu na poziv poduzetnog direktora Triglav filma Branimira Tume, koji ga je sreo u Njemačkoj, gdje je Čap “štancao” niskobudžetne komercijalne filmove, ali s nekoć najuglednijim imenima Trećeg Reicha, poput Sybille Schmitz, Willyja Birgela i Otta Gebühra u glavnim ulogama. Tuma je znao sve o Čapu - da je rođeni Čeh i diplomirani agronom, da je u domovini - sa 26 godina - slovio kao jedan od najmlađih debitanata na svijetu te da je ostvario respektabilnu redateljsku karijeru: glazbena melodrama “Noćni leptir” (1941.) nagrađena mu je u Veneciji, a ratni triler “Muškarci bez krila” jedan je od filmova koji su 1946. podijelili grand prix na tek uspostavljenom festivalu u Cannesu (ravnopravno priznanje dobili su “Kratak susret” Davida Leana, “Rim otvoreni grad” Roberta Rossellinija i “Pastoralna simfonija” Jeana Dellanoya). Problemi su nastupili dolaskom komunizma na vlast 1948. godine, pa je Čap završio u inozemstvu.



Uspjeh na prvoj Puli

Početkom pedesetih godina jugoslavenska je kinematografija decentralizirana, filmski radnici više nisu imali stalno zaposlenje nego su radili na ugovor, a i od filmova se počelo zahtijevati da privlače publiku. Nakon poratnih uspjeha, Triglav film uletio je u mršavu sezonu i trebao je iskusan redatelj koji će znati što gledatelji traže. “Vesna” (1953.) je bila upravo takav film, u koji je Čap utkao elemente u Njemačkoj tada vrlo popularnog Heimatfilma te predratnih čeških i austrijskih melodrama. Ni traga socijalističkim parolama (štoviše, čak ih se i ironiziralo), Ljubljana je predstavljena poput Praga, ambijenti su se nizali u rasponu od građanskih stanova do dražesnih plebejskih kućica, a redatelj je otkrio čitavu novu galeriju glumaca - Metka Gabrijelčič, Franek Trefalt, Janez Čuk, Olga Bedjanič, Jure Furlan - koji su se krajnje prirodno ponašali pred kamerom. Jugoslavija je bila fascinirana: nikad prije a ni poslije nije publika iz Makedonije ili Crne Gore tako hrlila na neki slovenski film. Čak je i maršal Tito ukazao počast tom fenomenu i primio filmsku ekipu “Vesne”: tako je možda i počela njegova kasnija strasna naklonost prema kinematografiji. Na prvom pulskom festivalu 1954. godine, koji je zapravo bio revija četiri domaća filma, “Vesna” je dobila nagradu publike za najbolji film, režiju i glavnu žensku ulogu.

Čapu se sviđalo u novoj sredini, pogotovo zato što je slavenska, kao i njegova domovina, a neko vrijeme je nizao uspjeh za uspjehom. Ratni triler “Trenutki odločitve” (1955.) , za koji je sinopsis napisao veliki hrvatski redatelj Branko Belan, osigurao mu je glavnu nagradu na prvom regularnom pulskom festivalu (nagrada se zvala “Velika Arena sa zlatnom medaljom”), dok je nastavak “Vesne”, naslovljen “Ne čakaj na maj” (u kojem se ekipi iz prvog filma pridružila talentirana Metka Ocvirk, koja je, s više sreće, kasnije mogla zasjeniti i Milenu Dravić), ponovio uspjeh prethodnika (to je ujedno i Čapov možda najbolji slovenski film, virtuozno režiran, ništa slabiji od sličnih francuskih ili talijanskih komedija). Vjerojatno bi to bila prva dugovječna domaća franšiza da Metka Gabrijelčič nije procijenila kako joj je dosta filma i posvetila se svome pozivu (diplomirala je građevinarstvo i geodeziju), odbijajući zatim desetljećima da se u novinama ili na televiziji podsjeti svojih filmskih iskustava.

Vrhunac s ‘X-25 javlja’

Usporedno sa slovenskim, Čap je režirao i koprodukcijske filmove (Triglav film je do njih iznimno držao, jer su donosili solidnu dobit), pa je tako potpisao i komediju “Kruh i sol” (1957.), snimljenu na lokacijama u Izoli, s mladim Marcellom Mastroiannijem u glavnoj i još ne tako poznatim Reljom Bašićem u epizodnoj ulozi. Počeli su ga zvati i u druga jugoslavenska poduzeća: za Bosna film snimio je već spomenuti “Vrata ostaju otvorena” i glazbenu komediju “Srešćemo se večeras” (1962.), s Borisom Buzančićem i Antinom Nalisom kao zvijezdama, koja završava medleyjem šlagera (Gabi Novak, Ivo Robić i dr.), poput europskih revijalnih filmova toga razdoblja. Špijunski triler “X-25 javlja” (1960.) - koji se odigravao u Zagrebu za NDH - bio mu je vrhunac karijere, jer je prodan u nevjerojatan broj svjetskih kinomreža (slično kao i ratna drama “Sam” Vladimira Pogačića). Iako se u njemu radilo o patriotu, koji se zapošljava u njemačkoj komandi kako bi pravodobno o svemu obavještavao suprotnu stranu, film je bio netipično distanciran prema ideologiji: najneugodnija je scena u kojoj junaka preispituju partizani, ne vjerujući mu da on radi za njih.

Nakon slabo primljene komedije “Naš avto” (1962.), satire na novonastalu socijalističku pomamu za potrošnjom, Čap više nije dobio posla ni u Sloveniji, niti bilo gdje drugdje u Jugoslaviji. Kako je moguće da se u tom poslu strada zbog jednog krivog koraka (a pritom je u pitanju solidno režiran film, znatno iznad prosjeka u odnosu na ono što se u nas u to vrijeme snimalo)? Razloge objašnjava poznati slovenski publicist Marcel Štefančič jr. u odličnom napisu “Posljednji dani Františeka Čapa”, objavljenom u Mladini. Prva greška mu je bila to što se iz Ljubljane preselio u Portorož i tako se udaljio od “burze filmskih poslova”. Koliko god ga poslodavci cijenili, bio im je “daleko od očiju”. Drugo, slovenskim “kulturnjacima” se nije sviđalo što nekog Čeha stalno nazivaju njihovim najboljim filmskim redateljem. Smetala im je prijemčivost njegovih ostvarenja i redateljeva snalažljivost. Slovenski je film - čast iznimkama - uvijek bio poprilično zatvoren, čak i geografski - a Čap je u samo jednom filmu (“Vrata ostaju otvorena”) uspio da mu se radnja odigrava između Zagreba, Beograda, Sarajeva i Konjica. Prigovarali su mu zbog “komercijalne” orijentacije, a podršku su dobili u novoj generaciji jugoslavenskih filmaša koja je sanjarila o autorskom filmu i preglednu naraciju smatrala besmislicom.



Utjeha u peradarstvu

Treće, Čap je bio gay, što je bilo nezamislivo u tadašnjim filmskim krugovima (pokojni Dragutin Vunak sedamdesetih godina ponosno mi je isticao kako nijedan hrvatski redatelj nije homoseksualac). Šale na njegov račun dugo su se prepričavale među glumcima i članovima filmskih ekipa koji su radili s njim (na jednu od njih podsjetio se Antun Nalis dok smo surađivali na televiziji). Biti stranac, gay, pa još pritom i daleko od bilo koje domaće filmske metropole, očito je za Čapa bilo pogubno.

Uvijek u dugovima (ne samo da je - kako tvrde svjedoci - bio šarmantan i duhovit, nego i iznimno galantan: kada je imao novca, nikome nije dozvolio da plati račun, ni u kavani niti u restoranu), najprije je htio iskoristiti svoje znanje agronoma, pa se pokušao baviti peradarstvom (puno prije Antuna Vrdoljaka, koji se na to odlučio sedamdesetih godina, dok je tvrdio da je žrtva progona poslije Hrvatskog proljeća). Kupio je tri prazne kuće u Marušićima kod Kaštela u Hrvatskoj te u jednoj napravio rezidenciju, a u druge dvije uzgajao kokoši. Bio je, međutim, katastrofalan poduzetnik, kojem posrednici uopće nisu isplaćivali prihode od prodaje jaja. Drugi pokušaj s farmom zečeva - koje je trebalo prodavati talijanskim hotelima - također nije završio blistavo, pa je jedinu zaradu ostvarivao poslom koji je najbolje znao, režijom njemačkih i austrijskih filmova i televizijskih serija. No nisu to bile više onako prestižne produkcije poput onih za Triglav film pedesetih godina: dakako da su i honorari bili znatno skromniji. Potkraj života se i oženio, a početkom 1972. pokopan je na groblju u Piranu.

U kratkim hlačicama

“Vrata ostaju otvorena” otkrivaju kakav je propust napravio jugoslavenski filmski establishment kada se odrekao Čapa. Istina, malo tko bi od njegovih pripadnika bio oduševljen neskrivenim naznakama homoerotike koja dominira filmom. I prije su u drugom planu Čapovih filmova defilirali razodjeveni momci, samo u kratkim hlačicama, no ovdje, već u samom početku filma, protagonist (Rade Vergović, kojem je to bila jedina uloga na filmu) se tušira s vršnjacima u popravnom domu i kamera otkriva puno više no što je tih godina - čak i po standardima svjetskog filma - bilo dozvoljeno: osim toga, nisu to bili dječaci nego mladi dečki. Glavni glumac kasnije u bezbroj navrata pokazuje svoj razgolićeni torzo, a kada se radnja premjesti u Konjic, gdje žive baka ( Teodora Arsenić, velika srpska glumica iz razdoblja nijemog filma i operna pjevačica u svom jednom nastupu u zvučnom filmu) i sestra ( Milena Dravić) nestalog dječaka, na mjesnom kupalištu odigrava se prava revija mladića u “maratonkama”. Koliko je Čap bio subverzivan, svjedoči i diskretno provedena tema incesta, jer se tobožnji brat sve više zbližava sa svojom “sestrom”, ne usuđujući joj se otkriti istinu.

Ipak, najvažnije je da dok gledate “Vrata ostaju otvorena”, ne možete a ne pomisliti na melodrame Douglasa Sirka: suspregnute emocije, vrhunski vizualni prosede, scene koje ne nastaju zahvaljujući scenariju nego redateljevom osjećaju za prostor i filmski ugođaj. Kada to usporedite s glavninom jugoslavenske filmske produkcije toga razdoblja, Čapova ostvarenja doslovno strše po superiornosti filmskog izraza. To da se jugoslavenska kinematografija odrekla usluga takvog redatelja strašan je apsurd. Srećom, ostali su njegovi filmovi koji ukazuju na to što se tada zapravo odigralo.

Najčitanije