Prošlo je šest dana od fantastične zlatne olimpijske medalje u vaterpolu. Svjesni ste što ste postigli?
- Pa, jesam. Ova zlatna medalja ima i širu dimenziju od samog sportskog uspjeha. To je uspjeh Hrvatske. To daje nadu našem društvu. Šetajući Zagrebom po povratku iz Londona pozdravljali su me i čestitali mi ljudi koje i ne poznajem. To je do sada bilo nepojmljivo u vaterpolu, jer mi ne uživamo veliku medijsku pažnju...
Mediji vas ne prate dovoljno, to želite reći?
- Mi smo krivi, jer, možda, ne pružamo dovoljno zanimljivih informacija o vaterpolu, o nama samima, o igračima. Mnogi možda i ne znaju dovoljno o tom fantastičnom sportu koji se igra u vodi. Mediji su također krivi, posebno televizija. Mi, za sada, nismo naročito televizičan sport. Trebalo bi naći nove načine prikazivanja vaterpola na televiziji. Tehnologija je napredovala, postoje podvodne kamere koje mogu i trebaju pokazati i ono što se inače ne vidi, veliku borbu - ispod površine vode. Kad bi se to vidjelo dobili bismo i veću povratnu pažnju medija.
Ima nas četiri i pol milijuna i najbolji smo vaterpolisti u svijetu koji broji sedam milijarda ljudi. Kako to postižemo? Vi ste odgovorni, vi ste zaslužni za to?
- Mi smo talentirani za ekipne sportove. Taj dinarski sklop daje sportaše koji su i fizički vrlo nadareni. Imamo dobre stručnjake, koji, bez obzira na poteškoće koje postoje u društvu, uspiju momčad dovesti na najviše olimpijsko postolje.
Kako se slavilo
Osjećate se ponosnim?
- Silobrčiću, baš sam ponosan. Na igrače, na suradnike i na sebe. Ostvarili smo zajedno cilj koji smo si zadali.
S kim ste i kako ste proslavili pobjedu na londonskoj Olimpijadi?
- Ja sam u životu imao puno sportskih pobjeda. Znate, ja slabo slavim te pobjede. Posebno kao trener i izbornik reprezentacije. Prvo sam slavio s igračima u zgradi Olimpijskog odbora u Londonu. Onda nas je naš predsjednik saveza pozvao na večeru u restoran “Cipriani” u Londonu. Sjedio sam tamo sat vremena i onda sam otišao. Osjećao sam potrebu biti - sam, ne u društvu. Volim biti sam i mirno slaviti. Ja vam se na utakmici emocionalno prilično ispraznim. Poslije svakog velikog rezultata osjećam potrebu osamiti se. Kasnije dođe vrijeme za prijatelje, obitelj. Moram prvo na miru sve stvari i događaje postaviti na svoje mjesto.
I kao igrač ste isto tako mirno slavili?
- Kao igrač sam slavio kao što i moji igrači slave. Bučno.
Sviđa mi se što sam vas danas našao kako tiho slavite u jednom malom lijepom mjestu na hrvatskom otoku u društvo vaše obitelji, uz domaću lešo janjetinu i izvrsne krumpiriće iz Gorskog kotara...
- Tu se osjećam ugodno. Obitelj je bitna. Moja sestra Ljiljana je tu. Ručak je bio izvrstan, zar ne?
Zaista je izvrstan. Nikad nisam jeo tako dobru janjetinu...i krumpire...
- Janjetina je sjajna zato što ovdje na otoku ovce pasu slobodno, a tu ima čak dvije stotine različitih trava koje one pojedu. A krumpir je iz Lokvi, odakle je moja majka. Bilo je glamura dok sam bio igrač. Sada mi to nije potrebno. Družim se s kim mi odgovara i kako mi odgovara.