Ivica Dačić, srbijanski ministar unutarnjih poslova, koji je tu funkciju dobio kao predstavnik Socijalističke partije Srbije, za vladavine Slobodana Miloševića najmoćnije stranke u zemlji, ovih je dana bio najviđenije lice na malim ekranima naših susjeda. Najprije je početkom tjedna morao objašnjavati kako su to dobro organizirane grupice huligana uspjele ozlijediti čak stotinu policajaca, dio vrlo jake zaštite tijekom održavanja Parade ponosa, srbijanskog Gay Pridea, no ubrzo zatim uslijedila je još veća nevolja, izgredi beogradskih Delija u Genovi, zbog kojih je prekinuta nogometna utakmica Italija - Srbija. Tko je tim tipovima platio put? Kako je bilo moguće da srbijanska policija pusti u inozemstvo mladiće s kriminalnim dosjeima? Na dosta drska pitanja televizijskih novinara Dačić je najprije procijedio da je tek desetina onih koji su otputovali u Italiju pravila izgrede, a zatim je u četvrtak u jutarnjoj emisiji kanala B-92 konstatirao da postoji opravdana sumnja o sprezi huligana i organiziranog kriminala. Istoga dana predstavnici navijačke skupine koja je divljala po Italiji poslali su medijima poruku kako njihova “akcija” nije bila nikakav izgred, nego smišljeni prosvjed protiv priključivanja Srbije Europskoj Uniji.
Filmski pamflet
29-godišnji redatelj Stevan Filipović i njegov vršnjak, scenarist Dimitrije Vojnov o svemu tome očito znaju malo više. Njihov film “Šišanje”, koji se od prošlog vikenda prikazuje u srbijanskim kinima i u tjedan dana je skupio nešto manje od 20 tisuća gledatelja, što mu već sada osigurava etiketu najgledanijeg domaćeg naslova ove sezone, eksplicira što se zapravo dogodilo. Izgrednici poput onih koji su “razbijali” Paradu ponosa i prekinuli utakmicu Italija - Srbija samo su pijuni u sprezi silnica koje čine korumpirani političari i policija, biznismeni i pravoslavna crkva te nacionalistički zadojeni intelektualci. Svima njima više odgovara da se Srbija usmjeri prema Rusiji negoli prema Zapadu. Takvu poruku dio medija primio je sa skepsom, film je ponegdje proglašavan i pamfletskim, a redatelj Filipović ponajviše je bio zgrožen kada je u emisiji “Utisak nedjelje” Olje Bećković, kćeri vodećeg srbijanskog intelektualca Matije Bećkovića, emitirane neposredno nakon eksplozije nasilja na beogradskim ulicama, morao saslušati njezin uvod u kojem se ono što se dogodilo relativizira riječima “sve su to deca koju niko ne razume” i “svi smo mi gubitnici”. On je došao u emisiju kako bi promovirao svoj film, a voditeljica je intonirala razgovor tezama koje u “Šišanju” zastupa glavni negativac, antisemitski akademik Hadži-Tankosić.
Popis žrtava
Protagonist “Šišanja” je talentirani matematičar Novica (glumac Nikola Rakočević igrao je isti lik i u Filipovićevu prvijencu “Šejtanov ratnik”), koji u jednoj prilici pomogne na testu svom kolegi iz razreda Relji (Viktor Savić). Zahvalni momak, za kojeg je očito da po izbrijanoj glavi, paramilitarističkoj jakni i “martinsicama” pripada skinheadsima, uvodi ga u svoje društvo. Novica se brzo snalazi među “skinsima”, a dodatni mu je motiv što je među njima i njegova zgodna susjeda Mina (Bojana Novaković, australska glumica srpskih korijena). Prvo vatreno krštenje doživljava na nogometnoj utakmici, na kojoj se Reljini dečki potuku s policijom, a zatim jedne večeri, naliven pivom, Novica predvodi napad na mladog Roma koji završi ubojstvom. Relja zatim upoznaje Novicu sa svojim mentorom, profesorom Hadži-Kostićem, koji u prepunoj dvorani fakulteta studentima ukazuje na zlodjela američkih Židova. Obojica su pozvani i na prijem na kojem je cjelokupna gradska elita - od političara i biznismena, do policajaca i sportskih moćnika. Očito je da je Hadži-Kostić vrh te piramide i da on ima posebne zadatke za “skinse”. Kako se ispostavlja, Reljini i Novičini putovi ubrzo se razdvajaju, a film završava popisom žrtava huliganskih napada na beogradskim ulicama. Među njima je i poznati glumac Dragan Maksimović, koji je snimao s Peterom Brookom i glumio u “Petrijinom vijencu”.
“Htio sam da Novica ne bude ličnost koja je tek tako upala među skinse, natjerana socijalnom nuždom ili nečim takvim. To je stvar njegova izbora, svjesna odluka, zato sam ga i pozicionirao kao mladog intelektualca”, objašnjava Filipović. Sinopsis je napisao još 2006., tek što je završio prvijenac “Šejtanov ratnik”, zatim ga dorađivao s nekolicinom kolega, a pisanje scenarija povjereno je Dimitriju Vojnovu, jednom od vodećih beogradskih mladih filmskih kritičara, koji je tada imao samo jedan cjelovečernji film realiziran po svom predlošku, “Mi nismo anđeli 3” u produkciji Srđana Dragojevića. Završna verzija djelo je kako Vojnova tako i Filipovića.
Novi srpski film
Produkcija filma otegla se pune tri godine. Zašto toliko dugo? “Pa, ne pripadam grupaciji koja samo tako dobiva sredstva od filmskog fonda.” Uistinu, čak je i “Šejtanov ratnik” snimljen bez državnih dotacija, nastao je zahvaljujući upornosti producentske kuće “Hypnopolis” Branislava Jevića, a ta tinejdžerska horor-komedija s elementima fantastike uključivala je i specijalne efekte za koje su dobili pohvale trostrukog oskarovca Richarda Taylora iz novozelandske kompanije WETA Petera Jacksona, bez koje ne bi bilo ni trilogije “Gospodar prstenova”. I taj je film nastajao teško i sporo, pravo je čudo kako je uopće snimljen s navodnim budžetom od 300 tisuća eura (Filipović: “Ja ne znam cijenu filma, nju zna samo producent”), a kada je napokon dočekao premijeru, dio kritike proglasio ga je službenim početkom “novog srpskog filma”.
Kopiranje života
Maratonsko snimanje “Šišanja” stvaralo je posve druge probleme. “Kad smo dovršili scenarij i počeli snimanje, s užasom sam ustanovio da se sve ono što smo napisali počinje uistinu i događati - brutalna premlaćivanja po gradu, prokazivanje veza biznisa i huligana, palež ciganske mahale na periferiji Beograda… Plašio sam se da će svi reći kako sam kopirao život, a istina je zapravo da smo mi napisali scenarij onoga što će se tek dogoditi.”
Snimati film koji je puno kompliciraniji projekt od “Šejtanovog ratnika” jer uključuje puno više likova i lokacija, nije bilo jednostavno. Producentska kuća “Hypnopolis” imala je na raspolaganju samo skromnu dotaciju gradskog ministarstva kulture, a trebalo je napraviti film koji bi u svakoj od susjednih država u regiji koštao bar milijun eura. Pitam ga zašto je toliko statista potpisano na odjavnoj špici? “Morali smo se nekako zahvaliti prijateljima koji su nam uskakali kad god se za to ukazala potreba. U sceni ‘naci bala’ - kako ja nazivam onaj prijem kojim dirigira Hadži-Tankosić - pred kamerom se našlo 80 naših znanaca i 70 plaćenih statista.”
Drugu vrstu nevolja predstavljali su problemi s glumcima. Viktor Savić koji igra Relju u jednom je trenutku imao 15 kilograma više nego kada je započeo snimanje, međutim, to se nekako uspjelo prikriti. Veće je nevolje priredila Bojana Novaković, koja je u trenutku dogovora s ekipom “Šišanja” bila tek glumica sa snovima o hollywoodskoj karijeri, a u međuvremenu je nastupila u sjajnom hororu Sama Raimija “Odvuci me u pakao” te igrala kćer Mela Gibsona u trileru Martina Campbella “Na rubu tame”. Na jedno od snimanja stigla je zahvaljujući avionskoj karti koju joj je platio Gibson. Njezin hollywoodski uspjeh rezultirao je i nekim bonusima.
Mistika datuma
Na premijeru “Šišanja” u Sava centar dovela je svog znanca Jeremyja Rennera koji je upravo u Pragu snimao “Nemoguću misiju 4”. Upravo je nevjerojatno kako mediji nisu nasrnuli na glumca koji je ove godine nominiran za Oscara za ulogu u “Naredniku Jamesu”, a u izgledu mu je još jedna nominacija za izvrstan nastup u “Gradu lopova” Bena Afflecka. Renner je vjerojatno stoga i bio tako opušten, oduševljen dvoranom koja prima 4 tisuće posjetitelja, a i samim filmom.
Zanima me je li Filipović svjesno izabrao datum premijere, jer je znao da bi na Paradi ponosa moglo biti izgreda? Zasigurno, ovotjedni događaji samo će povećati gledanost “Šišanja”. “Nema šanse, datum smo odredili još u lipnju, htjeli smo da to bude 6. oktobar.” Objašnjava mi mistiku tog datuma. U demonstracijama 5. listopada srušena je vladavina Slobodana Miloševića, a 6. listopada trebao je započeti obračun s njegovom ostavštinom. “Taj 6. oktobar nikad se nije dogodio i zato smo ovdje gdje smo sada. Zato je i naša premijera održana na taj datum, a sve drugo što se odigrava ovih dana čista je slučajnost.”
Međunarodni jezik
Kakav je film? Vrlo dobar, vrlo atraktivan. Za razliku od naših “Metastaza” - koji Filipović cijeni, ali koji je žestoka socijalna drama - “Šišanje” je žanrovski dosta precizan film s jasnom političkom porukom, što ga dosta razlikuje od dosad najupečatljivijih ostvarenja o “skinsima”, među kojima su “Američka generacija X” i “Romper Stomper”. Pa dok “Šejtanov ratnik” uglavnom nije distribuiran izvan Srbije zbog specifičnog kulturološkog konteksta (morate odgonetnuti kakve su veze sa Šejtanom imali Karađorđe i Miloš Obrenović, a i nešto znati o njima), “Šišanje” govori međunarodno razumljivim jezikom. Tako nešto zasigurno se događa u Njemačkoj, Češkoj, pa i u Hrvatskoj.
U napisima o “Šišanju” u srbijanskim medijima sada se već legitimno spominje sintagma “novi srpski film”, o čemu piše i Dinko Tucaković, filmski redatelj i direktor Muzeja Jugoslovenske kinoteke, u novom broju NIN-a. Što sve pripada pod nju? Raznolika grupa filmova mlađih redatelja: Filipovićevi “Šejtanov ratnik” i “Šišanje”, “Čarlston za Ognjenku” Uroša Stojanovića, “Život i smrti porno bande” Mladena Đorđevića, “Srpski film” Srđana Spasojevića te pobjednici Sarajevo Film Festivala “Ordinary People” Vladimira Perišića i “Tilva Roš” Nikole Ležajića. Sadržajno nemaju puno zajedničkog, žanrovski su krajnje različiti, ali su krcati radikalnim idejama koje ih razlikuju od ostvarenja srednje i starije generacije redatelja koja, međutim, drži kulturni monopol (ove godine srpski kandidat za Oscara je vrlo slabo primljena “Besa” Srđana Karanovića), kontrolira fondove za kinematografiju i povremeno pokreće afere protiv mlađih filmaša (problemi oko “Života i smrti porno bande”, pokušaji zabrane “Srpskog filma”). Odličan odjek “Šišanja” u kinima možda bi mogao pretegnuti u postizanju boljeg statusa “novog srpskog filma”, koji upravo stasa u trenutno najzanimljiviji filmski pokret u regiji.