Dopuštam da Vučić nije svjestan ili da ne vidi kako je trenutačno i predsjednik i premijer i koordinator svih službi sigurnosti i predsjednik kućnog savjeta i svih školskih razreda, ali ja sam svjestan i svi vide da je ovo diktatura, rekao je u intervjuu tjedniku NIN poznati srpski glumac Nikola Đuričko o trenutačnoj situaciji u Srbiji.
Iako se čini da Aleksandar Vučić drži sve konce u svojim rukama, da mu je situacija stabilna jer ima apsolutnu većinu u Skupštini te kontrolira elektronske i većinu tiskanih medija, ipak mu se negdje u monolitu pojavila napuklina. Naime, u Srbiji već gotovo mjesec dana traju mirni prosvjedi protiv nedavnog izbora Aleksandra Vučića za predsjednika, traže se novi izbori, a nedodirljivog srpskog lidera optužuju za diktaturu, nazivaju srpskim Erdoğanom i traže transparentnost. Prosvjedi nisu previše masovni, ali nije riječ ni o šačici ljudi i ne gube na intenzitetu, što sada Vučiću može više osobno smetati, nego što mu u ovom trenutku može naškoditi.
Aleksandar Vučić ima velike ambicije, poput one da želi biti “novi Tito”, što je potpuno bizarno s obzirom na njegovu ideološku i političku “bagažu” koju nosi na leđima i iz koje je niknuo na političkoj sceni Srbije.
Naime, on je bio posilni Vojislavu Šešelju tijekom ratova u Hrvatskoj i BiH (sjetimo se samo kako u civilu u pratnji Šešelja s kalašnjikovim šeta ponad Sarajeva) te ministar u vladi Slobodana Miloševića u vrijeme rata na Kosovu i kad je gotovo milijun Albanaca u najvećem egzodusu nakon Drugoga svjetskog rata protjerano izvan granica Kosova. A situacija na Balkanu više je nego složena da bi se Vučić s takvom političkim pozadinom, od koje se nikada nije ogradio, imao pravo ili mogao (samo)proglasiti liderom Balkana. Uz to, Srbija ni s jednom od balkanskih zemalja nema stabilne odnose, štoviše. No, niti jedna od bivših jugoslavenskih republika nema dobre odnose sa svima, svi su kriš-kraš napeti. (Možda tek Hrvatska i Crna Gora te Hrvatska i Kosovo imaju podnošljive odnose).
Prema mišljenju srpskog publicista Teofila Pančića, ne postoji ni stranka SNS, ni drugi čovjek stranke, postoji samo Aleksandar Vučić. On bi, da može, najradije bio sve. U to je čak i uvjeren. Capo di tutti capi. To se i potvrđuje. Naime, Vučić je “ujedinio” dvije najvažnije funkcije u državi: premijersku i predsjedničku. Dugo je vagao oko svoje kandidature za predsjedničke izbore, “otkačio” je dosadašnjeg najbližeg suradnika i stranačkog kolegu Tomislava Nikolića s kojim je svojedobno izvršio stranački puč u Radikalnoj stranci te s nezadovoljnicima osnovao danas vladajuću Srpsku naprednu stranku. Vučić mora uskoro donijeti nekoliko odluka koje su vrlo važne i za njega i za Srbiju.
Prvo, mora osmisliti kako vladati kao predsjednik u uvjetima kada su njegove trenutačne ovlasti tek nešto veće od fikusa. Vučić je pred “dvojbom”: da poput Recepa Tayyipa Erdoğana ide u ustavne reforme ili da učini ono što, barem u prvom trenutku, mora, a to je naći svoga Binalija Yildirima, premijera koji je sam propagirao ukidanje svoga radnog mjesta. Dakle, u grozničavoj je potrazi za premijerom koji mu neće smetati, “solirati” i petljati se u posao.
Mjesec dana lufta
I dok mu se ulicama Beograda valjaju nezadovoljni, uglavnom mladi prosvjednici, Vučić je sebi dao još mjesec dana “lufta” do izbora nasljednika na mjestu srpskog premijera. Naime, predsjedničku prisegu položit će tek 1. lipnja pa još ima vremena na laganoj vatrici držati i javnost i svoje potencijalne nasljednike koji su stali u red pred njegovim uredom.
On je poznat po odugovlačenju takvih odluka jer je i sadašnju vladu izabrao i preslagivao gotovo tri mjeseca nakon izbora na kojima je osvojio apsolutnu vlast, a do zadnjeg trenutka je Srbiju držao u neizvjesnosti oko kandidature za predsjednika. Na taj način drži pod kontrolom i u pokornosti i svoje ljude i koalicijske partnere koji ne mogu raditi na svoju ruku, niti se suprotstavljati njegovim odlukama.
Pogotovo se to odnosi na SPS i Aleksandra Vulina koji na političkoj sceni zapravo opstaju isključivo njegovom milošću. On tu činjenicu itekako koristi i do posljednjeg daha pokušava održavati napetost. No, pitanje je može li taj zahvat funkcionirati uvijek, a pogotovo može li biti efikasan.
To se u prvom redu odnosi na sadašnjeg šefa srpske diplomacije Ivicu Dačića, čelnika (miloševićevskih) socijalista koji reflektira na dužnost “malog Ace”, kao što je nekada bio “mali Sloba”. No, Vučić ne vjeruje Dačiću, a i iz druge je stranke te nema čistih garancija da ne bi napravio nešto na svoju ruku. Uz njega je kandidat još i Tomislav Nikolić, ali to je praktički nemoguće jer je između Nikolića i Vučića odavno puklo, a i sam se prekrižio kad je neplanirano najavio svoju kandidaturu na izborima, unatoč dogovoru da će na izbore izaći Vučić. Osim njih, spominju se i nestranačka ministrica uprave Ana Brnabić, prva ministrica na Balkanu koja je deklarirani gay, te ministar financija Dušan Vujović koji je, kako kažu, u neku ruku favorit EU. No, u Beogradu Vučić će teško posegnuti za nekim tko nije iz SNS-a, pa su mu na daljinskom upravljaču još Zorana Mihajlović, ministrica građevinarstva, Nikola Selaković i gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević. Druga važna dvojba koja bi se uskoro mogla naći na stolu je odluka Rusija ili EU. Vučić već godinama radi po onoj žmigavac prema Rusiji, a skreće ka Bruxellesu ili obratno. Naime, nakon ulaska Crne Gore u NATO, što je Rusija primila vrlo bolno, Moskva, koja je ostala samo na Srbiji, želi dobiti garancije od Vučića da im ni on neće izmaknuti na nekoj krivini te otperjati u euroatlantske integracije, zatvarajući time Rusiji sve prilaze Balkanu.
Vučić je obećao da neće u NATO, premda u ovom trenutku Srbija ima više potpisanih sporazuma s NATO-om nego Crna Gora koja postaje punopravna članica. Uz to, Kremlj sve češće dovodi u pitanje i Vučićevo opredjeljenje za EU, nudeći mu suradnju, pa i integracije s “ruskom” i postsovjetskom Euroazijskom unijom. Upravo u Beogradu će se u lipnju održati sastanak Srbije i Euroazijske unije. Dakle, vrijeme mu i tu curi, mada su mu za uzvrat iz Kremlja poručili da se “ne briga” jer oni neće dozvoliti da ulica ruši legitimnog predsjednika.
Delikatno stanje
Bivši hrvatski veleposlanik u Rusiji Božo Kovačević, s obzirom na tu situaciju, kaže kako mu Vučić sve više nalikuje na bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča iz 2013. godine. “Vučić će pokušati isposlovati što bolje uvjete i od Bruxellesa i od Moskve. No, to je, kako vidimo iz Janukovičeva primjera, dosta rizična pozicija”, ističe Kovačević. Dodaje da će se Vučić morati odrediti. Neće moći stalno ekvilibrirati između Rusije i EU.
“Vučić deklarira svoju europsku strategiju, ali mislim da u nju nije sasvim siguran”, napominje Kovačević koji smatra da je Europska unija napravila puno pogrešaka koje su Srbiju bacile u zagrljaj Rusije. EU je Srbiju držala u dugoj izolaciji, što je tu zemlju samo još više okrenulo Rusiji. “Bilo bi pogubno, u prvom redu za Srbiju, ako Rusija od nje misli napraviti svoj poligon za destabilizaciju Balkana, pa i Europe te NATO-a. To nije dobra perspektiva ni opcija za Srbiju. Vučić će se morati opredijeliti, a problem je to što svaka njegova odluka može biti riskantna i za njega i za Srbiju i za regiju. Ovime ne zazivam ukrajinski scenarij, ali napominjem da je Janukovič u jednom trenutku imao ponudu nejasnog sporazuma s EU te jasnih nekoliko milijardi dolara kredita iz Kremlja”, napomenuo je Kovačević.
Dakle, Vučić je u delikatnoj situaciji koju mora riješiti dok mu pod prozorom prosvjednici viču da je diktator, a odnosi na Balkanu se - sada s makedonskom eskalacijom političke situacije, nejasnom pozicijom u BiH, napetostima u odnosima Srbije i Kosova te krizom Vlade u Hrvatskoj - sve više intenziviraju.