Nakon 43 godine i 24 dana, poslije 11 procesa, u utorak uvečer prispio je pravomoćan sudski epilog pokolja u Bresci 29. svibnja 1974., kada je kilogram tritola u košu za smeće za sindikalne manifestacije na Piazzi della Loggia ubio 8 osoba, a još njih 102 ranio. Talijanski Vrhovni kasacijski sud potvrdio je, naime, preklanjsku presudu Prizivnog suda u Milanu, koji je osudio na doživotni zatvor liječnika Carla Mariju Maggija, svojedobno vođu Rautijeve fašističke organizacije Novi poredak u Venetu, kao organizatora atentata, te Maurizija Tramontea, suradnika talijanskih tajnih službi u sklopu antikomunističke mreže Gladij (dijela NATO-ve operacije Stay Behind), kao sudionika u planiranju. Ermanna Buzzija, osuđenoga 1979. na doživotni zatvor kao materijalnog izvršitelja zadavili su 1981. u zatvoru u Novari njegovi istomišljenici Mario Tuti i Pierluigi Concutelli, kad su dočuli da bi mogao progovoriti.
Teror i terorizam
Pokolj u Bresci ipak nije najcrnja stranica talijanskog pravosuđa, kad je riječ o masovnim desničarskim terorističkim pokoljima za “olovnih godina” 1969. - 1984. Prvi od njih, atentat u milanskoj Poljodjelskoj banci na Fontaninu trgu 1969., još čeka pravomoćnu presudu. Suorganizator atentata u Milanu 1969. i u Bresci 1974., Delfo Zorzi, odavna je stekao japansko državljanstvo, a Japan ne izručuje svoje zločince, niti osuđuje one koji su zločine činili drugdje; uostalom, ni USA ne izručuju svoje agente koji su ubijali u drugim zemljama.
Vinovnici istodobnih zlodjela ljevičarskoga individualnog terorizma odavno su osuđeni. Zločin je zločin, naravno, ali treba spomenuti da su “ljevičari” pucali, a i ubijali, isključivo ciljano, pojedince, nevine dok pravomoćna presuda ne utvrdi drukčije, uvijek na ovaj ili onaj način identificirane kao predstavnike strukture vlasti, dok su crni postavljali bombe koje su komadale gomilu, nevine naprosto, po mogućnosti masovno. “Lijevi” su se pravili da kažnjavaju (u Italiji su, nimalo slučajno, dvije trećine njihovih žrtava bili članovi Komunističke partije, koju su smatrali izdajničkom, slizanom s poretkom), desni su naprosto zastrašivali, kreirali atmosferu općeg straha i potpune nesigurnosti, kako bi olakšali eventualan autoritarni prevrat. Može se reći da je to činilo razliku između terora i terorizma.
U Italiji zločin terorizma ne podliježe zastari, ali protok vremena čini da presudi ostaje samo povijesna težina, ne baš kaznena. Za povijesnu težinu nedostaje, uostalom, cijela jedna dimenzija: osuđeni su izvršitelji, ali nikada ni naručitelji, ni njihovi politički pokrovitelji, iako ne možemo zaboraviti kako se nobelovac za mir dr Henry Kissinger zgražao kad je u Italiji demokršćanin Aldo Moro sklapao “povijesni kompromis” s komunistima protiv terorizma (Mora su pripadnici “Crvenih brigada”, kao da im je NATO odredio kalendar, ubili na dan kad je trebalo izglasati vladu lijevog centra s komunistima, pa ona nije izglasana).
Doktor Maggi je prastar i bolestan, ostat će u svome domu na mletačkoj Giudecci u kućnom zatvoru, što neće utjecati na njegovo stanje. Ne može iz kreveta, tvrdi njegov odvjetnik. Osim Buzzija umrli su prije definitivne presude i suoptuženi Carlo Digilio i Marcello Soffiati.
Lažni tragovi
U zatvor će ipak samo 65-godišnji Tramonte. Iščezao je iz Italije kada je počelo vijećanje Kasacije, sjeo je u automobil i otputovao. Čulo se da se već domogao Latinske Amerike. Ipak nije: našli su ga u srijedu u Gospinu svetištu u Fátimi. Tvrdio je da nije bježao nego da je na putu duhovne obnove, da je proljetos bio i u Lourdesu.
Istraga se spoticala o niz zapreka. Pred Kasacijom je glavni državni tužitelj Alfredo Viola kazao da su “prešućivanja i lažni tragovi” digli dimnu zavjesu koja kao da se nije razišla od dana eksplozije, nego je postajala sve gušća.
Istraga je ipak utvrdila tko je i zašto podmetnuo bombu dok se održavao sindikalni prosvjedni skup poslije niza desničarskih atentata. Jasan je bio i kontekst tog atentata: pohabanost modela petostranačkoga “lijevog centra” pod vodstvom Kršćanske demokracije, stvaranje atmosfere napetosti i dva pokušaja državnog udara po grčkom modelu (princa Borghesea, te “bijeli puč” katoličkog partizana Edgarda Sogna). Nervozi desnice pridonio je poraz katoličke biskupsko-političke hijerarhije na referendumu o razvodu braka, gdje su katoličke mase bez pardona glasale za vremensko ograničenje nesreće. Umiješani su bili dijelovi vojne špijunaže i NATO-ve strukture Stay behind. “Radna snaga” je unovačena među ekstremnim desničarima, koji su počeli sijati smrt u milanskoj Poljoprivrednoj banci 1969., započevši tako terorističke “olovne godine”.
Ruža vjetrova
Svi osuđeni su, naime, pripadali fašističkoj organizaciji Ordine Nuovo (Novi poredak), umreženoj s tajnim službama i Gladijem, u sklopu NATO-ve antikomunističke mreže Stay Behind. Tramonte je bio i suradnik vojne obavještajne službe SID pod zapovjedništvom generala Vita Micelija (kasnijeg zastupnika neofašističkoga MSI, te člana paramasonske lože P2 plurigolpista Licia Gellija, u kojoj je bio i Silvio Berlusconi). Krovna organizacija bila je Rosa dei Venti (Ruža vjetrova), špijunsko-diverzantska struktura NATO, koja se oslanjala na komandu talijanske Nepobijeđene III armije i na Zapovjedništvo savezničkih kopnenih snaga u Veroni (“južno krilo” NATO).
Upravo su istrage oko Brescie - koje je istražni sudac Giampaolo Zorzi (slučajan prezimenjak terorista, prezime je venetski oblik prezimena raširena kao i Jurić u Hrvata) prispodobio s kružnim valovima kada se baci kamen u baru - pripomogle da se i sudski utvrdi državno-mafijaško-politička teroristička mreža.
Uobičajen terorizam
Nama novinarima te su veze bile jasne i ranije, jer nismo morali raspolagati nepobitnim i sudski utvrđenim dokazima: bilo je jasno s koje strane napucaju loptu u koju mrežu.
U momentu eksplozije u Bresci bio sam baš na tom terenu, kao Startov reporter, istražujući “Ružu vjetrova” (pravac akcije Nepobjedive III armije bio je kroz Ljubljanska vrata na panonsko ratište, s idejom da se NATO i Rusi tuku po nama; bio je to trenutak kada su Kardelj i Tito ustrojili konfederalnu Jugoslaviju s osam dijelova, uz idiotsku ideju da vojska, s vlastitom partijskom organizacijom, garantira cjelinu ostalih osam - vidjelo se devedesetih kako je ta blistava ideja provedena). Večer ranije nam je Toni Negri u Padovi tumačio okvir (prešućujući kao zmija noge svoj udio u kreiranju “Crvenih brigada”), to jutro smo u milanskoj bolnici Niguardi razgovarali s momkom koga su propucali. Odlazeći u Milano zakasnili smo na vlak na kojemu je bila bomba (godinama kasnije smo se u Parizu makli s tržnice desetak minuta prije nego je pod jednom od tezgi uz koje smo prolazili eksplodirala bomba, ali tada kao turisti).
Da se razumijemo: bilo je to doba kada je u Evropi terorizam bio uobičajen kao i “dobar dan”. Potkraj pedesetih je po Francuskoj OAS prvi otkrio čari plastičnog eksploziva. Šezdesetih i sedamdesetih godina koristili su terorizam nacionalisti (palestinski PLO, irska IRA, baskijska ETA, hrvatski HOP, HNO, HRB, srpska SOPO, austrijski Schützen itd.), ljevičarski ekstremisti (njemačka RAF, talijanske “Crvene brigade”), te antikomunisti raznih provenijencija (fašističkih, obavještajnih, zajedničkih, ne uvijek u sklopu mreže Stay behind).
Bomba u Bresci nije bila izolirani, skandalozni slučaj, nego samo jedna u nizu terorističkih akcija koje su obilježile ta desetljeća, poznata u Italiji kao “olovne godine” (1969. - 1984.). U njima su (uz recidive do 1988.) ubojice s ideološkim pasošem (ili samo s ideološkom obrazinom) ostavile na asfaltu 429 mrtvih i više od 2000 ranjenih. Od toga 24 osobe ubili su lijevi ekstremisti (poneke i u evidentnu korist Sjedinjenih Država, na primjer Alda Mora), a sve ostalo desni ekstremisti.
Skupni desni terorizam imao je u Italiji dvije žestoke “sezone”. Prvu je obilježio fašistički skvadrizam. On se “odlikovao” ubojstvima političkih protivnika kao što su bili Giacomo Matteoti (socijalist i time nekadašnji Mussolinijev stranački drug) ili don Giovanni Minzoni (svećenik i aktivist Pučke stranke koji je organizirao katoličko radništvo u Ferrarštini), paležem slavenske imovine itd. Skvadrizam je, dolaskom fašista na vlast prerastao u državni terorizam (od sudskog smaknuća Vladimira Gortana itd., sve do ratnog terora, pa i u dijelovima Hrvatske koje su ustaše darovali svome Mussoliniju). Druga “sezona” počela je spomenutom bombom u Poljoprivrednoj banci 1969. (koju su tajne službe pokušale podvaliti anarhistima) i potrajala 15 godina, do dizanja u zrak brzog vlaka 904 uoči Badnjeg dana 1984. I nakon toga bilo je nekoliko atentata, ali sporadičnih u usporedbi s tim godinama. Od 1988., kada je u atentatu ubijen demokršćanski senator Giorgio Ruffilli, pa do 1999. kada su “Crvene brigade” ubile Massima D’Antonu, punih 11 godina nije bilo znatnijih činova političkog terora, pa se smatralo da je ta sezona završena. Premda nije vladalo potpuno zatišje.
Ojačana demokracija
“Olovne godine” su u Italiji demokraciju učvrstile, pa je strategija terora postigla učinak obrnut od željenoga. Bilo je jasno da se terorom i nesigurnošću želi pokazati nesigurnost demokratskog društva, s time što su ga “crveni teroristi” htjeli zamijeniti “diktaturom proletarijata”, a “crni teroristi” autoritarnom nacionalnom državom. Umjesto toga, “olovne godine” su učinile da se u Italiji, više nego dotad, pravna država i demokracija smatraju nužnima i nezaobilaznima. Čak i kad su na vidjelo izašle sve talijanske mane - npr. u teškoj privrednoj, političkoj i moralnoj krizi između 1992. i 1996. - nitko se više ne usuđuje javno spominjati, a kamoli javno prizivati nasilnu, nedemokratsku promjenu režima, ma koliko se pokazivao trulim. Kakva bila da bila, demokratska pravna država se dokazala manjim zlom od kaosa i/ili diktature.