Večere u društvu intelektualnih Francuza u pravilu su zanimljive, duboke, senzualne i razgovorljive. Kako nadolaze delikatese i butelje biranih vina, redaju se slojevi socijalne dinamike poput mille-feuillea koji je serviran za desert, no umjesto kreme i lisnatog tijesta, dolazi u obliku reda kurtoazije, reda rasprave, reda neslaganja, reda ljubomornih ispada, reda ljubavi.
Sve je dopušteno za stolom francuskih intelektualaca. Spominjanje bivših ljubavi i kada to doista nije potrebno, razgovor o seksualnom životu prisutnih i oni koji to nisu, sablažnjavanje, provokacija, neprimjerena pitanja. Stoga me je više puta začudio muk za stolom kada sam se dotakla naoko bezazlene teme religije. Prvi put to se dogodilo uoči Božića.
U domu prijatelja koji su imali djecu školske dobi činilo mi se prikladnim pred njih staviti priču o malom Isusu u štalici koju njihovi vršnjaci u pravilu znaju na pamet. Skupina pametnih okica gledala me s čuđenjem: pokazalo se da je od njih šest samo jedan znao da je Božić ustvari vjerski blagdan, a ostali su tek donekle nalazili povezanost između Isusa i Božića. Kako se slična situacija dogodila nekoliko puta u raznim društvima, zaključila sam da je jedina istinska tabu tema među Francuzima: Bog.
NEVIĐENA POLNOĆKA Francuska obitelj moga supruga ne krije da me smatraju katoličkim fanatikom zato što sam inzistirala na krštenju našeg sina i što sam supruga vodila na polnoćku na Gornjem gradu. Kada smo se vjenčali u crkvi, križali su se, ali ne zbog molitve, nego zbog srama. Francuski intelektualci ne vjenčaju se u crkvi. U Članku 1 francuskog ustava laïcité označava Francusku kao sekularnu republiku u kojoj nije dopušteno upletanje Crkve u državne poslove. No, pojam je daleko dublji u svijesti i svakodnevici Francuza. On je bio i temelj na kojem je Nicolas Sarkozy donio zakon kojim se zabranjuje pokrivanje lica na javnim mjestima, što uključuje maske, kacige, nikab, burku i balaklave. Bilo je i primjera sekularnih krajnosti, među kojima je najviše medijske prašine podigao “rat štalica”, odnosno odluka suda da se uoči Božića zabrani izlaganje štalice u vijećnici gradića La Roche-sur-Yon kako se ne bi ugrožavala laïcité. Sociolog Jean Bauberot aktualni francuski sekularizam nazvao je agresivnim i represivnim, a papa Benedikt XVI. poručio je Francuzima: “Važno je da postanete svjesniji nezamjenjive uloge koju religija ima u stvaranju savjesti i doprinosa koji može donijeti stvaranju temeljnog etičkog konsenzusa unutar društva”. No, na tome je ostalo.
DAN POČINJE MOLITVOM S druge strane La Manchea odnos prema religiji znatno je opušteniji. Iako nitko ne sumnja u sekularnost Ujedinjenog Kraljevstva, politika i kršćanstvo nerijetko koketiraju. Svako zasjedanje u oba doma parlamenta počinje molitvom kojom zastupnici u parlamentu mole za “Božje vodstvo kraljici i njenoj vladi kako nikada ne bi pogrešno vodili naciju kroz ljubav prema moći, želju da udovolje ili nevaljane ideale”. Iako sudjelovanje nije obavezno, zastupnici u parlamentu više su mi puta rekli da ih nikada ne izbjegavaju. “Ima nešto posebno u tome da dan započinješ molitvom. Ona ti daje snagu i istovremeno te podsjeti na to da postoji netko mnogo moćniji od tebe. Kao da me netko svakodnevno vraća na pravi put”, rekao mi je jedan zastupnik u parlamentu koji se ne smatra osobito religioznim.
Gotovo svaka poruka kraljice Elizabete oslanja se na citate iz Biblije ili kršćanske vrijednosti, a religija je dobrodošla i u Downing Streetu. Margaret Thatcher svoj je mandat započela molitvom svetom Franji, a Tony Blair je, unatoč kampanji sekularizma, poznat kao predani katolik koji velik dio svog vremena danas posvećuje svojoj religioznoj udruzi Tony Blair Faith Foundation.
David Cameron pak napao je inzistiranje na religioznoj neutralnosti tvrdeći da je doživio moć ozdravljenja koju pruža vjera, odnoseći se na gubitak svoga sina Ivana, i inzistirao na tome da kršćanstvo može transformirati “spiritualno, fizičko i moralno stanje” Britanije.
Za razliku od francuskih intelektualaca, njihov engleski ekvivalent ima svoje tabu teme, ali one nisu vezane uz vjeru. Za Britance vjera je dio kulture i tradicije, s njom su odrasli, pogotovo ako su pohađali internate koji inzistiraju na osobito snažnoj kršćanskoj poruci i odgoju. Jedan od najuglednijih internata za dječake u zemlji je Ampleforth, u kojem čitavu nastavu vode katolički svećenici. Jedan direktor banke u Cityju rekao mi je da najradije zapošljava dečke iz Amplefortha jer imaju usađene prave vrijednosti koje svi cijene u poslu.
PRIJETNJE SMRĆU Takav komentar čini mi se nezamislivim u Francuskoj. Terorističke napade koji donose tragediju na ulice francuskih gradova Francuzi smatraju i napadom na svoju tradiciju laïcité. Činjenica da oni dolaze s predznakom religijskom fanatizma izaziva nelagodu. Distanca od religijskog dijaloga očitija je nego ikada prije. U Francuskoj, gdje ovih dana boravim, napad na Promenade des Anglais u Nici još uvijek se naglas ne povezuje s radikalnim islamom, ljudi radije pribjegavaju teoriji mentalne bolesti.
Novinarka Zineb El Rhazoui nedavno je rekla kako je vrijeme da napokon netko naglas kaže da su teroristički napadi vezani uz islam, njenu religiju. “Nisu svi muslimani teroristi, ali svi teroristi su muslimani”, tvrdi. Danas je, zbog obavezne policijske zaštite koja je štiti od prijetnji smrću, poznata kao žena s najvećim stupnjem zaštite u Francuskoj.
U novonastaloj histeriji Francuzi se hvataju za nacionalizam - neki simbolično iznoseći francusku zastavu na trijem, drugi operativnije, priklanjajući se ultradesnoj stranci Marine Le Pen, Front National. Novonastali nacionalizam nastao je kao rezultat vakuuma jer se s izostankom dijaloga o kršćanskim vrijednostima koji su dio francuske tradicije i kulture, ma koliko oni o tome šutjeli, Francuzi nemaju za što uhvatiti. U svom govoru papa Benedikt XVI. je upozorio: “Kultura gubi svoju dušu bez kulta, kult bez kulture griješi u svojoj stvarnoj vrijednosti”. No, mojim francuskim prijateljima nije jasno zašto za stolom citiram jednog papu.