Jednoga dana u ne tako dalekoj budućnosti premijer Srbije Aleksandar Vučić otkrit će spomenik ubijenom srbijanskom premijeru Zoranu Đinđiću, u prisustvu Đinđićeve udovice i tko zna kojih sve uglednika, a Srbiji ipak nebo neće pasti na glavu i sutradan će posve rutinski osvanuti novi dan. Što možda ne govori toliko o Vučiću, Đinđiću ili samoj Srbiji koliko o nebu: ono je naprosto ravnodušno i odsutno u svim ljudskim pitanjima, jer da nije, ovaj bi događaj bio nemoguć i nezamisliv. Ovako, posve je moguć a uskoro će postati i stvarnim. Čovjek koji je bio ogorčeni protivnik svega što je Đinđić za svog života bio, čovjek koji je, uostalom, prije svega sedam ili osam godina demonstrativno prelijepljivao ploču s imenom “Bulevar Zorana Đinđića” u “Bulevar Ratka Mladića”, sada će u ime države i svoje osobno odati osobitu počast figuri koja je predstavljala hodajuću suprotnost svim vrijednostima u koje je on, Vučić, gorljivo vjerovao, propovijedao ih i silom ih utjerivao bezvjernima.
Na krijesti vala
Bit će to valjda simboličko zaokruženje jedne transformacije u kojoj, po mišljenju Vučićevih pristaša, ima nekog herojskog napora promjene svijesti, dok se po mišljenju onih drugih prije radi o banalnijem i gadljivijem slučaju krađe političkoga identiteta iz niskih pobuda i parazitiranju jednoga nadobudnog samozvanca na vrijednostkoje mu ni po čemu ne pripadaju.
Vučiću inače nije strano oponašati prethodnike onda kada mu to može politički poslužiti. Doduše, on u to ipak unese osobni pečat: iz poteza koje oponaša prethodno isiše sav eventualni sadržaj i ostavi golu formu, zvečeću prazninom. Vidjelo se to i ovih dana, u Dalju i Subotici, u jednom dražesnom, mada po svoj prilici beskorisnom igrokazu koji je odigrao s partnericom s druge strane granice. Mada zvanični srpsko-hrvatski odnosi u ove četiri vučićevske godine idu od loših ka gorim, ovoga je puta hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, a s njom i čitava Hrvatska, dobila srbijanskog bivšeg i budućeg premijera u najboljem izdanju: nasmiješenog, srdačnog i benevolentnog, sveg predanog konstruktivnosti u kojoj, doduše, teško da ima ikakve konkretnije supstance ali zato baš dobro zvuči i još bolje izgleda u večernjim televizijskim dnevnicima. Tako je i Vučićevo i Kolindino u neobjašnjivoj tajnosti pripremano druženje s obje strane granice, sve sa ritualnim posjetima manjincima jednim i drugim, a koje bi se inače, u blago socrealističkoj maniri, moglo nazvati “Stazama Tadića i Josipovića”, Vučiću valjda poslužilo i kao relaksacija nakon niza vrlo stresnih dana. U kojima je gotovo pa zaratio s veleposlanicima SAD-a i EU, otkazao lipanjske posjete Washingtonu i Bruxellesu (a netom prije bio je tajno odletio u Moskvu i vidio se s Putinom) te doma otvorio ili utvrdio gotovo sve političke i medijske fronte sa stvarnim i zamišljenim protivnicima i konkurentima, koji su od njegove medijske mašinerije, od Vučićevih najbližih suradnika, naposljetku i od samog Vučića, danima nazivani raznim milozvučnim imenima kojih se dobro sjećaju još iz miloševićevskih devedesetih. Uostalom, i samog se Vučića sjećaju iz tih devedesetih, kada je kao najbliži suradnik grotesknog vojvode Šešelja poletno jahao na krijesti vala ratnohuškačke politike.
Strasna mržnja
Mada takvo sjećanje u današnjoj Srbiji nije odveć preporučljivo: Vučić je alergičan na to da ga se podsjeća tko je i što je bio, ne zato što bi to negirao (to je ipak neizvedivo, čak i njemu koji je sklon vjerovati u svoju omnipotentnost), nego zato što drži da polaže ekskluzivno pravo na interpretaciju vlastite prošlosti.
Ali, otkud uopće u svemu tome Zoran Đinđić? Mada je za života, pa tako i u kratkom premijerskom mandatu u kojem je stigao otvoriti mnoge važne procese, ali nije stigao zaokružiti i utvrditi takorekuć ništa, Đinđić bio gledan sumnjičavo od onih koji su mu načelno bili svjetonazorski bliski, a s dubokom i strastvenom mržnjom od nacionalista i natražnjaka svih vrsta (a u tome su Šešelj i društvo, dakako i Vučić, i tada odskakali i visoko dizali ljestvicu standarda u ritualiziranoj mržnji), od dana kada je ubijen u atentatu koji je trebao označiti povratak Srbije na stare staze iz devedesetih, Đinđić je kao politička figura i sekularni martir postao simboličko politički identitarno uporište svega što je u Srbiji nastojalo utemeljiti alternativu modelu koji je oličavao (i) Vučić.
Teatralno dramljenje
Što se to onda u međuvremenu promijenilo? Ništa suštinsko: promijenio se sam Vučić. Ali što to zapravo znači? Da li je ta promjena supstancijalna, ili se radi o carevom novom ruhu? To se najbolje da vidjeti po tome što Vučić čini, a onda i po tome što govori. Vučić je, mada zdvajajući, oklijevajući i uz njemu tako svojstvno teatralno dramljenje, raskinuo sa šešeljevskom paradigmom kada je zajedno s Tomislavom Nikolićem utemeljio Srpsku naprednu stranku (zli jezici inzistiraju na tome da im je u tome presudno pomogao bivši predsjednik Boris Tadić, kojem je bilo u političkom interesu razbijanje prejake Srpske radikalne stranke), ali se tim činom našao u svojevrsnoj “pustinji realnog”, ili u ideološkom vakuumu koji je valjalo popuniti nečim novim, jer je Vučić tip političara koji mora odavati dojam kako strastveno vjeruje u nekakav sistem vrijednosti, koji onda ide širiti okolo kao Objavu. Svoju je novu vjeru Vučić pronašao, i bezbroj je puta na prilično diletantski način ispoljio, u nekoj eklektičkoj inačici “protestantske radišnosti i skromnosti”, rado se pozivajući na lektiru Maxa Webera, mada je politički pragmatično mnogo prije djelovalo kako namiguje Angeli Merkel, više puta iskazujući odanost i divljenje putu i modelu suvremene Njemačke, čak koreći Srbiju zašto nikada kroz povijest nije umjela biti saveznicom s Njemačkom?! Pa dobro, budimo dobronamjerni i recimo da se samo nezgrapno izrazio.
E sad, što je toliko skandalozno u Vučićevoj namjeri podizanja spomenika Đinđiću? Osim Vučićeve prošlosti, dakako. Problem je u svojevrsnoj aproprijaciji političkih simbola Vučićevih protivnika: kao neke parazitske vrste u životinjskom ili biljnom svijetu koje isišu sve životne sokove “domaćinskog” organizma i mimikrijski poprime njegova svojstva, tako i Vučić najprije ukrade politiku od svojih protivnika (prije svega od Demokratske stranke koju da oni “nisu znali sprovoditi”), onda ih demontira element po element i izgurava ih postupno na marginu kao nekakav suvišak, a onda posegne i u njihovu prošlost, proklamirujući neku vrst “teritorijalnih pretenzija” nad njom: “Ne, niste vi Đinđićevi zakoniti nasljednici, nego sam to ja!” Vučić to, dakako, nikada nije tako izrekao, ali je iz njegovog okruženja bilo i više nego dovoljno signala te vrste.
No, i s time se dade živjeti. Ono što je stvaran i neotklonjiv problem nešto je drugo. Đinđić je bio u mladosti lijevi anarhist koji je evoluirao k lijevom liberalizmu, s elementima (nekada i prejakim) političkog pragmatizma koji privremene saveznike traži “i u raju i u paklu”, riječima samog Đinđića. No njegova je politička uspravnica bila nesumnjiva, kroz čitavu karijeru: bio je posvećen političkim i ekonomskim slobodama najšireg spektra i snažnoj evropeizaciji Srbije. Autoritarizam u svakome obliku bio mu je stran, kao i populizam, s kojim je čak u neprilici - kao opozicionar, ali i kao premijer - pokušavao površno i kratko koketirati, ali je to jako loše izgledalo, jer je odviše odudaralo od njegovog habitusa, ako ništa drugo. Zato su ga, uostalom, instinktivno mrzili oni koji su bili zagovornici tome suprotnih vrijednosti, i nije bilo baš nikakvoga načina da im se umili i približi.
Politički vampirizam
Aleksandar Vučić je pak socijaliziran u okruženju autoritarno-parijarhalnih modela, ritualiziranog nasilja (navijačkog i huliganskog) s elementima etničke mržnje kao temeljnog političkog identiteta, te generalno u ozračju desno-populističkog svjetonazora; zato se i jako mlad našao u Srpskoj radikalnoj stranci, i brzo i visoko uzletio u njoj. O tome “sve znamo”, no što je bilo poslije? Može se reći da je u nekom trenutku Vučić postupno počeo uviđati da je (“šešeljevski”) model koji je slijedio posve istrošen i da se s njim nikada neće vratiti na vlast.
Prigrlio je, dakle, novi model koji bi se mogao opisati kao neka vrst konzervativnog liberalizma s demokršćanskim elementima (čega formalno nema u zemljama većinski pravoslavnim), ali se vrlo brzo ispostavilo da su oni koji su povjerovali u solidnost njegove transformacije bili u najboljem slučaju naivni: ono što se zapravo dogodilo jest samo to da je na gotovo netaknutu autoritarnu strukturu političkog razmišljanja i ponašanja Vučić nakalemio neku novu retoriku. To je moglo funkcionirati samo do prvog problema, a kada ste na vlasti, prvi vam se problem ukaže otprilike prvog dana. Od tada, problemi samo rastu, kao i konflikti svih vrsta, a s tim i vaša nervoza. Mada još čvrsto drži uzice vlasti, i ne može se reći da je njegov pad baš na vidiku, jasno je da je Vučić prešao zenit i ušao u politički mnogo turbulentnija vremena, što ga sve češće i jače tjera na “staru” retoriku i prokušana rješenja. To pojačava dojam ne samo grotesknosti nego i vrlo ozbiljne manipulacije kada je u pitanju to retoričko koketiranje s đinđićevskim mitom, diskretno preformuliranim tako da tobože odgovara Vučićevu gabaritu. Ta se maska raspada svima na očigled, stari Vučić izranja ispod nje, ali to ga neće spriječiti da nastavi sa svojim teatrom oko aproprijacije Đinđića jer, ako ništa drugo, ona u potpunosti odgovara njegovoj gotovo i ne skrivanoj namjeri: prepokriti čitav relevantni politički spektar Srbije svojim imenom i likom; ono što ipak preživi pacificirati ako se može, demonzirai ako se ne može. Ono što je usput palo žrtvom prisvojiti ako se dade, i ako tu ima neke supstance koju bi se dalo isisati. Đinđić se ionako više sam ne može braniti pa je postao neodoljiv izazov za brušenje zubi političkog vampirizma.