U žalovanju za Fidelom
Havana, grad svetoga Kristofora, jedan od najstarijih američkih gradova s pet stotina godina na leđima, utemeljena 1514., nazvana po indijanskom poglavici Habaguanexu, kubanska prijestolnica s 2,200.000 stanovnika, 1. prosinca u kasnim poslijepodnevnim satima, u jeku žalovanja za svojim el comandanteom, Fidelom Castrom, čiji je posmrtni ostaci netom napustiše, ugošćuje troje hrvatskih književnika… Dok se cijelim svijetom naklapa i spekulira što će biti s Kubom poslije Fidela, dok je cijela Kuba u koroti, a u deset dana žalosti ne radi ni Hemingwayeva čuvena “Floridita” u kojoj je običavao ispijati svoje omiljeno piće ledeni daikiri, i koja je danas nezaobilazna meka svih turista, dok pristižu brzojavi sućuti i diljem svijeta pljušte izjave političara, dok Fidelovom smrću nestaju posljednji tragovi bipolarnoga svijeta, dok blijedi revolucionarna ikona Latinske Amerike a cijela (javna) nacija oplakuje i kune se u revoluciju i svoga el comandantea para siempre, troje hrvatskih književnika našlo se nenadano, s pozivom Udruženja kubanskih književnika i umjetnika (UNEAC), na samu vrhuncu zimske kubanske tuge.
Kako nas je dočekala Havana? Nađosmo se u gomili turista s raznih strana svijeta koji u gužvi, metežu i kaosu čekaju svoju prtljagu na iznimno skučenu i nisku prostoru bez zračenja, u vrućini kubanske zime od nekih 28˚ do 30˚ C sa samo dva traka. Dvosatno stajanje i neizvjesno čekanje nakon deset i pol sati leta upućuje na neporeciv zaključak: Havana kao turistička destinacija vapi za novom ili bitno proširenom zračnom lukom. Havana vapi za mnogo čime. Prožeti neugodnim osjećajima i praćeni krajnje neljubaznim i smrknutim pogledima carinskih i policijskih službenika izlazimo iz utrobe aerodroma u havansku vruću i vlažnu noć… Jesu li to vidljivi znaci velike žalosti, usporena života ili krajnje neorganiziranosti? Teško je odgonetnuti. Svjetla velegrada bitno su prigušena, sve plovi u tamnoj i vlažnoj magli, ni golemi Trg revolucije, koji je dupkom pun prošlih dana ispraćao Fidelove posmrtne ostatke, nema osobita sjaja, miruje pust u polutami…
Prva tri dana - posljednja tri dana žalosti - prepuštamo se flaniranju ulicama Havane. A ulice Havane otkrivaju što kroz svoje stanovnike, što kroz trošne i raspadnute ili pak pomno obnovljene zgrade i palače, što kroz razrovane i neasfaltirane ulice, što kroz neugodne mirise, što kroz oku nemile prizore ono što se zapravo šutke podnosi i trpi: siromaštvo i bijedu; ono što kubanski čovjek velikom većinom jest: siromašan i jadan, a ipak vedar, nadasve dovitljiv da bi svakodnevno mogao preživjeti, susretljiv ali i nametljiv, uvijek s prošnjom: novca, sapuna, šampona, pelena, rublja… ili ponudom: cigara, žena, restorana, barova, taksija (velikih američkih limuzina svih boja i marki iz vremena prije pobjede revolucije s početka 1959.)…
Glavne četvrti grada
Najstarija četvrt Habana Vieja, Stara Havana, povijesno je središte, kolonijalna španjolska četvrt s više od 150 kuća i palača iz XVI. i XVII. stoljeća, i ona je, zahvaljujući UNESCO-u, sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća postala predmetom velikoga projekta restauracije. Sadrži sve ono što je vrijedno posjetiti, vidjeti i doživjeti: stare palače, mitske barove i brojne kolonijalne veličanstveno obnovljene hotele, posvećena mjesta, staru baroknu katedralu i njezin trg, sijaset spomenika i velikih muzeja. Samo srce prijestolnice koje je više od tri stoljeća bilo zaštićeno zidinama sve do 1863., nažalost, dugo vremena, sve do početka nedovršene obnove, zaboravljeno i napušteno. Spasila ga je, kakva li paradoksa, Castrova revolucija jer ga je Batista kanio srušiti kako bi zadovoljio žeđ američkih investitora koji su ga naumili pretvoriti u kasina, kabaree i hotele. Havana je prije revolucije bila “lunapark” Sjedinjenih Država, “bordel SAD-a”, raj američke mafije i američkoga jet-seta. Sve to danas podsjeća na lude pedesete godine burnih provoda, latinoameričke glazbe i jazza. Fidel se dakako nije mogao baviti pitanjima urbanizma, imao je preča posla, unutarnje i vanjske neprijatelje s kojima je trebalo obračunati, i stara Havana tavorila je i propadala.
Propadala uostalom kao što je godinama postupno propadao u procesu unutarnje totalitarne konsolidacije kubanski puk. Poslije revolucije na tisuće seljaka nastanilo se u tim zgradama i palačama što su ih napustili ili morali, izgonom, napustiti njihovi bogati vlasnici, Amerikanci ili Kubanci. Novi stanovnici nisu imali nikakve materijalne osnovice i mogućnosti da bi ih sačuvali od propadanja. Bez obzira na njezinu vidljivu dosadašnju obnovu, deseci zgrada su u ruševinama, bez sređene kanalizacije, bez struje, bez osnovnih uvjeta za život. Ne kaže se uzalud da podsjećaju na ruševine Bejruta. Naime, u neposrednoj blizini, na kojih pet ili deset metara od kakve obnovljene kuće ili palače naglo se pojavljuje bijeda: na tisuće obitelji žive u žalosnim sanitarnim uvjetima, bez pitke vode, koje ni turistički boom iz posljednjih pet do šest godina nije uspio ukloniti. No u te ulice turisti ne zalaze. Obično u jednodnevnoj šetnji u limuzinama ili autobusima, kadšto i u kočijama, obilaze kultna mjesta, ali pravu sliku Havane ne mogu dobiti ili ih ona uopće ne zanima. Zanimljivije su plaže Varadera ili ispijanja koktela u velikih rashlađenim dvoranama čuvenih hotela La Plaza, National, Inglaterra, Sevilla, Havana Libre…
Centro Havana, središnja Havana, ograničena je avenidom Italia i calzadom Infanta, smještena je između Stare Havane i Vedada. Svakako manje turistički privlačna, nastala je u tijeku XIX. stoljeća dok se stari grad gušio unutar svojih zidina. Prenapučene i trošne kuće natrpane su kadšto s više obitelji pa je i s ulice vidljivo kroz prozore ili vrata kako žive i što rade njihovi stanari. Kadšto su mali prljavi stanovi pretvoreni u zagušljive barove, prljave mesnice, mračne brijačnice ili nešto svjetlije frizerske “salone” ili prodavaonice kojekakve sitneži… U tom dijelu gradu najviše privlači Malecón, lukobran koji zaštićuje grad svojom promenadom u dužini od sedam kilometara i prostire se od Stare Havane sve do Miramara. No nije to nipošto kakvo idilično šetalište jer prati ga buka i smrad automobila. Pa ipak, kažu, i to je duša Havane, vidiš kako valovi s Atlantskoga oceana udaraju u snopovima o kamenu ogradu i prelijevaju se preko nje, katkada nalik vodoskocima.
Barrio chino, mala kineska četvrt, iza Kapitola koji posve sliči onomu u Washingtonu, nastanjivala je svojedobno kolonija od 30.000 Kineza koji su potkraj XIX. stoljeća gradili željezničku prugu. Bila je ta četvrt na vrlo zlu glasu, tu su se u vrijeme između dva rata pa sve do revolucije uglavnom održavale pornografske predstave, krijumčarilo se i pušio se opijum. Danas se tu nalaze restorani azijatske kuhinje, posebno u ulici Cuchillo.
Vedado je četvrt sagrađena u obliku šahovske ploče, ograničena na sjeveru Malecónom, na jugu Trgom revolucije, a presijeca ga slavna avenija Rampa, nekovrsne pariške Elizejske poljane. To bi zapravo bilo istinsko središte grada u kojem stanuje srednji kubanski sloj. Riječ je o zgradama i palačama novijega nadnevka, u stilu rokokoa ili modernističkom stilu, što podsjeća da je ta četvrt pripadala bogatom građanstvu kao mjesto uživanja, s mnoštvom javnih kuća i kasina. Danas su to veliki hoteli poput Nationala iz 1930., restorani i diskoteke, jazz-barovi, kazališta i kulturne i umjetničke institucije, ali sada već i brojne casas pariculares za iznajmljivanje i najbolje paladares Havane.
Miramar je četvrt na zapadu Havane, pokraj obale Almendares, do koje se iz Vedada dolazi tunelom. To je rezidencijalna i najbogatija četvrt Havane s brojnim ambasadama, svakako daleko najvećom ruskom, na avenidi Quinta i s najboljim restoranima. U jednoj od vila, u prekrasnoj vili Rafaela Albertija, jednoga od najznačajnijih španjolskih pjesnika, pripadnika glasovite generacije 27., posjetili smo njegovu kćer, pjesnikinju Aitanu Alberti León. U tom dijelu Havane nalazi se i predsjednička palača Raula Castra.
Kubansko svakodnevlje
U svim razgovorima s domicilnim ljudima, kako onima koji pripadaju visokom ili srednjem sloju, tako i običnim ljudima, čini se nemogućom misijom razumjeti kubanski način života. On nipošto nije crno-bijel. Zapravo, čini se da je najveća siva zona u kojoj se raznim poslovima i kojekakvim handlanjem bavi većina Kubanaca. Dok govore kako nitko na Kubi nije gladan, kako svi imaju besplatnu zdravstvenu zaštitu, besplatan sustav obrazovanja od pučke škole do sveučilišta (uključujući knjige) i pristupačan kulturni život (a to je sve točno), kako svi mogu imati svoj stan, začuđuje kako mogu preživjeti mjesec, primjerice liječnici s 35 CUC-a, odnosno eura, ili ljudi drugih zanimanja s nižim primanjima od 20 CUC-a, odnosno eura. Svi, odnosno velika većina njih, dobivaju mjesečno ograničene količine namirnice: jedno pile, kilu riže, kilu tijesta, kilu graha, određeni broj jaja, više od toga ne… Troškovi stanovanja i materijalnih troškova iznimno su mali. Pa ipak, kao puki snovi izgledaju nabave automobila, televizora i drugih kućanskih aparata, dok je internet pristupačan za samo 1,7% Kubanaca, a mobilni telefoni očito dolaze izvana, od rođaka iz SAD-a ili koje druge zapadnoeuropske zemlje. Vlada kontrolira sve izvore informacija i medije. Postoje samo jedne, i to partijske novine Granma sa samo osam stranica, petkom 16, pet kanala nacionalne televizije, nacionalni i regionalni radioprogrami kojih je program podređen ideološkim interesima režima. Svi novinari pripadaju Udruženju kubanskih novinara (UPEC) čiji etički kodeks propisuje da “novinar svojim radom doprinosi promicanju stalnoga usavršavanja našega socijalističkog društva”. Što se interneta tiče, mogu ga koristiti samo neki povlašteni funkcionari, liječnici, sveučilišni profesori, strani investitori ili poduzetnici. Teško je uopće dokučiti sve načine na koje se obični ljudi, ali očito i oni bolje stojeći, snalaze i namiruju svoje osnovne životne potrebe. Odatle i velike podjele na bogatu i privilegiranu manjinu partijskih i vojnih slojeva i siromašnu većinu običnoga puka za koje je nemoguće posve točno predvidjeti kako će se dalje kretati. Ovisi o tome koji će put razvitka Kuba izabrati, ili će ga sam razvitak Kubi nametnuti.
Zdravstveni sustav
Zdravstveni sustav svakako je jedan od najvećih uspjeha kubanskoga socijalizma, svima pristupačan i posve besplatan. Smrtnost novorođenčadi iznosila je 4,2%, najmanja u kubanskoj povijesti i najmanja u svim američkim zemljama. Prosječna životna doba doseže 77 godina. Jedan obiteljski liječnik na 148 pacijenata. Kuba ima dvaput više liječnika po stanovniku od jedne Danske. Kuba svake godine školuje 30.000 studenata iz 120 zemalja, od toga 23.000 liječnika. U ime međunarodne solidarnosti 38.000 medicinskih stručnjaka rade u 66 zemalja. Kubanski liječnici zbrinuli su 40% žrtava potresa na Haitiju 2009., a operirali su besplatno očnu mrenu na milijun pacijenata iz različitih zemalja. Rijetko se koja zemlja može dičiti takvim medicinskim uslugama, dok su liječnici postali jedan od glavnih izvoznih kubanskih proizvoda. Nezamisliv je broj bolnica i domova zdravlja diljem Kube. No otvoreno je pitanje dokle će takav model zdravstva izdržati, odnosno dokle će se financijski moći održavati. Pa ipak, castrovski režim kao uostalom i svaki socijalistički režim nema i nije imao samo i isključivo negativne sastavnice: u pogledu javnoga zdravstva, besplatnoga sustava školovanja (s istim šansama i mogućnostima za sve) i zadovoljavanja kulturnih potreba Fidel je evidentno štitio svoj narod. Uostalom, i sveti Ivan Pavao II. znao je u jeku slamanja komunističkoga sustava govoriti kako ne treba neselektivno otpisati sve što je taj sustav u sebi sadržavao.
Kuba poslije Fidela
Kažu da je Kuba podijeljena na onu na Kubi i onu disidentsku izvan Kube, na onu unutarnju, prorežimsku, i onu vanjsku, proturežimsku. No postfidelsko razdoblje započelo je prije deset godina: Fidel je zbog bolesti 31. srpnja 2006. svoju vlast privremeno prenio na brata Raúla, rijetko se pojavljivao u javnosti, a u veljači 2008. Raúl je jednoglasno izabran za predsjednika države da bi 2013. ponovno bio izabran na mandat od pet godina. Za Raúla govore da je bio i rigidniji u određenim stavovima od brata Fidela, no upravo je njega zapalo da, pod pritiskom različitih okolnosti, provede različite reforme koje posljednjih godina bitno mijenjaju lice Kube i kubanskoga života. U području maloga poduzetništva gotovo 500.000 Kubanaca otvorilo je različite privatne tvrtke. Dakle, ograničeno se otvorilo tržišnoj ekonomiji. Jer po Raúlovim riječima: “Kuba je jedino mjesto na svijetu gdje čovjek može živjeti bez rada i to se mora promijeniti”, ali promjene moraju biti postupne, polagane… Tomu doprinosi i američka politika popuštanja koja u prosincu 2014., zahvaljujući posredovanju vatikanske diplomacije i pape Franje, dovodi do uspostave diplomatskih odnosa između Kube i SAD-a, da bi već u travnju 2015. otvorile svoja veleposlanstva. Kuba se, dakle, postupno otvara svijetu, francuski predsjednik Hollande prvi je zapadnoeuropski šef države koji je nakon revolucije iz 1959. posjetio Kubu. U rujnu došao je u posjet i papa Franjo. U ožujku ove godine Kubu posjećuje i Barack Obama… Raúl Castro već je najavio da će se 2018., nakon svoga mandata, povući i da će ga zamijeniti mlade snage, u prvom redu sadašnji drugi čovjek Miguel Diaz-Canel (1960.).
Kuba očito želi imati partnere na različitim područjima i s različitim zemljama. Hoće li je progutati američki kapital i hoće li ponovno postati njegov talac, to u prvom redu ovisi o kubanskim vlastima. Jedan visoki partijski dužnosnik rekao je otprilike sljedeće: Kuba će se i dalje mudro otvarati, čuvati svoje stečevine u zdravstvu, obrazovanju i kulturi, štititi ponos i dostojanstvo svojega naroda i u drugim zemljama tražiti prijatelje i partnere. Era castrizma očito završava i rađa se nova i drukčija Kuba, Kuba kojoj je potrebna svaka pomoć. Pitanje je što će ona zauzvrat morati dati.
Posjet Društva hrvatskih književnika i uspostava neposrednih veza s Udruženjem kubanskih književnika i umjetnika svakako pridonosi književnom i kulturnom zbližavanju dvaju naroda.