Na proljeće 1972. godine na pariškim ulicama fotograf Dejan Stokić snimio je prizor prosjaka koji sjedi na pohabanoj fotelji, s polunagorjelim opuškom u ruci, dok se s njim opušteno igra plavokosa djevojčica kovrčave kose u šarenoj haljini i espadrilama, kao da mu iz dlana čita budućnost. Nešto kasnije iste je godine snimio ovu djevojčicu kako s majkom prelazi ulicu, dok se u pozadini nazire kafić “Rotonde”. Majka grli kćer, imaju jednake šešire i jednake cipele na visoku petu, djevojčica je zagrnuta kaputom, a zbog načina na koji je odjevena izgleda mnogo starije nego na prethodnoj fotografiji. Protagonistica tih fotografija sedmogodišnja je djevojčica Eva. Prva je fotografija, priča Stokić, nastala dok je s društvom intelektualaca, među kojima je bila i majka djevojčice, sjedio na Montparnasseu, u jednom kafiću: “U to sam doba uvijek nosio fotoaparat sa sobom, i kada sam Evu ugledao kako se igra s prosjakom na ulici, okinuo sam.
Doba klošara
U to je doba klošara, kao uostalom i danas, u Parizu bilo mnogo. Irina i kći posvuda su išle zajedno, živjele su njih dvije same, otac, jedan mađarski redatelj, više nije bio u igri. To mi je i jedna od najdražih fotografija. Druga je, pak, nastala kada su mi prilazile kako bismo se našli na kavi, sjećam se da je bio hladan dan.”
Djevojčica na fotografiji, Eva Ionesco, u to je doba navikla da je se fotografira - njezina ju je majka, naime, snimala svaki dan, od četvrte do dvanaeste godine života. Kao jedanaestogodišnjakinja glumila je u filmu “Stanar” Romana Polanskog, bila je inspiracija za znameniti film “Pretty Baby” Louisa Mallea, poznata je kao najmlađa osoba u povijesti “Playboya” čije su golišave fotografije objavljene u tom mjesečniku. Te je fotografije, kada je djevojčica imala jedanaest godina, snimila njezina majka, Irina Ionesco, a njih dvije danas su upravo zbog tih snimki iz “Playboya” sedamdesetih godina na sudu. Eva, naime, tuži majku zbog eksploatacije maloljetnog djeteta.
“Ne mogu reći da ne razumijem Evinu poziciju, posebno gledajući na to iz današnje perspekive, no ja sam joj rekao, kada smo se nedavno susreli, da je to njezina majka koja ju je podigla na noge, pa da nema smisla da se sudi sa njom. Kad su nastale te fotografije, bila su posve druga vremena”, kaže Stokić.
Upravo je Stokić, koji je u to doba bio dobar s mnogim pariškim fotografima, a i sam je često bilježio prizore svakodnevice na ulicama, Irinu Ionesco učio fotografirati.
U Pariz je stigao prije Irene, 1967. godine, gdje je za konačni odabir fotografije bio presudan njegov susret sa slavnim fotografom Magnuma Harryjem Gruyaertom.
Rođen je u Sarajevu, rano djetinjstvo i mladost provodi u Dubrovniku, nakon završene je vojske otišao studirati ekonomiju, no nije ga privlačila.
Iako su njegove fotografije vrlo zanimljive i govore o čovjeku koji umije opažati svakodnevicu, kako bi zaradio za život počeo se baviti razvijanjem fotografije. U pariški ga je svijet uveo Voja Mitrović iz Foče. Mitrović je radio za znameniti laboratorij Pictorial Service, Picto, koji je 1950. godine osnovao Pierre Gassman. S Vojom Mitrovićem, o kojemu se u posljednje vrijeme puno piše u međunarodnim fotografskim krugovima, Henri Cartier Bresson surađivao je puna tri desetljeća, pa preko njega počinje svoj rad i Stokić: “Cartier Bresson znao je dolaziti u naš laboratorij - govoro bi nam kako bez nas laboranata fotografije malo vrijede. Bio je vrlo pristojan gospodin, iz imućne obitelji. I dan-danas čuvam nekoliko njegovih fotografija s potpisom koje mi je poklonio: na jednoj od njih pozira mu slavna modna dizajnerica Coco Chanel, na drugoj slikar Henri Matisse. Na tržištu vrijede mnogo, no nemam ih namjeru prodavati ni pod koju cijenu”, kaže. U Pictorial je gotovo svakodnevno dolazio i veliki Man Ray kao i češki fotograf Joseph Koudelka.
Mistična aura
Stokić se brzo snašao u pariškim intelektualnim krugovima, usavršio je francuski, i sedamdesetih počinje zalaziti s povećim društvom u kafiće na Montparnasseu. Iako je ovo pariško mjesto steklo svoju reputaciju kao okupljalište umjetnika još krajem 19. i početkom 20. stoljeća, niti sedamdesetih nije izgubilo svoju karizmu.
Odgovarala im je njihova rutina: “Okupljali smo se uvijek subotom popodne u Caféu Select i nedjeljom ujutro najčešće u Caféu Cosmos”. Tamo su dolazili i nadrealistički pjesnik Radovan Ivšić, te slikar Milovan Stanić, kojeg je Stokić također ovjekovječio na fotografiji.
“Znao je doći Eugene Ionesco, i svojim tužnim glasom reći kako će s nama popiti čašu vina, ali i pisac, diplomat i redatelj Romain Gary koji je uvijek imao mističnu auru oko sebe (Gary je često svoje knjige potpisivao različitim imenima, i jedini je autor koji je dobio nagradu Goncourt pod dva različita imena, op.a.).”
U takvo društvo u Pariz iz Rumunjske dolazi Irina i nije teško zaključiti kako joj imponiraju. Brzo se snašla. Za Irinu se, za razliku od njezine kćeri, ne bi moglo reći da je lijepa žena, ima vrlo grube crte lica, no isto tako vrlo profinjen stil i smisao za odijevanje, što joj je donijelo i poslove, fotografske aranžmane u pariškim modnim kućama, pa naposljetku i za “Vogue”, ali i svojevrsni kultni status u pariškim modnim i umjetničkim krugovima.
Fotografijom se počela baviti kasnije. Naime, kada je Stokić uči početnim koracima u fotografiji, on je u svojim dvadesetim godinama, ona je prešla tridesetu. Došla je u Pariz s velikom tetovažom zmije, boe. Tumačila je kako su je roditelji, otac francuski violinist, i majka profesorica, ostavili kod djeda i bake u Rumunjskoj te kako je tamo radila u cirkusu na trapezu, sve dok je njezin partner nije slučajno ispustio prilikom jedne točke, pa je pala, ozlijedila se i više nije mogla raditi u cirkusu. Dio točaka izvodila je sa zmijama, zmije su s njima spavale i u hotelskim sobama dok je cirkus putovao, i otuda tetovaža zmije. Sa svojom majkom ponovno se susrela tek pri povratku u Pariz. Majka joj je nedostajala tijekom njezinih adolescentskih godina, pa je zato, uz vrlo rijetke iznimke, uvijek fotografirala ženske likove. Njezine su fotografije vrlo teatralne, naslanjaju se na simboliku 19. stoljeća, uz mnoge arhetipske simbole pojavljuju se i fetiši, čipka, kabaretski kostimi, maske. Fotografije su crno-bijele, a modeli u vrlo provokativnim, erotskim pozama gledaju prema promatraču, no posve nezainteresirano. “Erotika je život, za razliku od smrti”, tumačila je nadodajući kako pokušava prikazati podsvijest.
Koliko je priča o njezinu odrastanju točna, francuska je štampa kasnije počela sumnjati. Naime, često ju je prepričavala u malo drugačijim verzijama, pa se stekao dojam da je kod ove fotografkinje teško zaključiti što je stvarnost, a što zbilja. Imala je, očito, vrlo bujnu maštu. Među ostalim, govorila je da je studirala slikarstvo, no nije poznata niti jedna njezina slika. I da joj je ljubavnik bogati iranski kockar, no nitko nije nikada uspio saznati tko je on.
Irina Ionesco kasno je stigla na scenu, no vrlo je brzo postigla uspjeh - trebalo joj je manje od dvije godine da čitav Pariz čuje za njezino ime. Nakon izložbe u Galeriji Nikon 1974., o njoj se nije prestajalo pričati. Naime, izložila je fotografije svoje maloljetne kćeri, no u jednako provokativnoj odjeći i u jednako provokativnim pozama u kakvima je snimala i starije djevojke na fotografijama.
Ona i kći u to su doba bile nerazdvojne, išle su zajedno i po kafićima Montparnassea. “Bila sam dio svijeta umjetnosti, i kada se Eva rodila, željela sam da bude dio tog svijeta zajedno sa mnom. Danas bi to bilo nemoguće”, rekla je o fotografijama djevojčice u pozi Lolite. Nije osjećala da radi nešto pogrešno: “Bile su sedamdesete godine, doba liberalizma, oslobađanja, fotografije su bile važan dio tog razdoblja, seksualne revolucije, kada je snimanje golog tijela igralo vrlo važnu ulogu, posve drugačije od današnje konzervativne kulture.” Govorila je da je kćeri zarađenim novcem platila Théâtre des Amandiers, jednu od najekskluzivnijih škola u Europi.
Irina Ionesco u svakom slučaju nije osoba za kompromise, u fotografiju je ušla brzo i stavljajući sve na kocku. I dok, primjerice, autori poput njezina prijatelja Dejana Stokića snimaju svakodnevicu pariških ulica, ona se bavi erotikom, i to žestokom. Međutim, snimati djevojčicu u erotskoj pozi odrasle žene ipak je bilo previše čak i za Pariz sedamdesetih. A i oni koji su ju podržavali nakon prve izložbe u Galeriji Nikon, prestali su joj pružati podršku nakon što je kćerine fotografije prodala u “Playboy” te nakon što je malena Eva glumila u filmu Romana Polanskog, ponovno u kontroverznoj ulozi. Dvije godine nakon tog filma Polanski je proglašen krivim zbog seksualnog odnosa s maloljetnicom, a iako nema nikakva dokaza da se radilo o Evi, ponovno je pažnja štampe bila usmjerena na malu djevojčicu.
Duboke traume
Eva je danas glumica, prešla je pedesetu godinu života, još uvijek je vrlo lijepa žena. Onoga što je njezina majka opisala kao liberalno odrastanje, Eva se sjeća kao noćne more: “Duboko sam traumatizirana svojim djetinjstvom, majka me iskorištavala u svrhu onoga što je smatrala da je umjetnost”. S majkom ne govori desetljećima. Tužila ju je sudu, svako malo pojavi se nova, nepravomoćna presuda, parnica se odužila nekoliko godina i još traje. Majka je u međuvremenu morala povući neke negative, ali ne sve. Odnos majke i kćeri i njihovo parničenje koje sa sobom povlači vječnu debatu između umjetničke slobode, pornografije i seksualnog iskorištavanja, ušao je u popularnu kulturu, pa je primjerice jedna epizoda američke pravne serije “Dobra žena” snimljena po tom slučaju.
Moja lijepa princeza
Sama Eva Ionescu o čitavom je slučaju napravila i autobiografski film “Moja lijepa princeza” s Isabelle Huppert u ulozi njezine majke: “Ispričala sam zapravo strašnu priču, ali kao bajku. Majka me prisiljavala da snimam nage fotografije koje je ponekad bilo nemoguće pokazati bilo kome. Neke sam stvari čak i uljepšala jer je istina previše jeftina. S majkom danas razgovaram isključivo preko odvjetnika.”
Irina se ni sedamdesetih nije obazirala na mišljenja drugih, a ne obazire se ni sada. I dalje inzistira na tome da je sve što je snimala, snimala u ime umjetnosti, i da nije pogriješila. I dalje ima tetovažu zmije, i dalje je vrlo elegantna i upečatljiva žena, bavi se modnom fotografijom - primjerice, za japanski “Vogue” snimila je editorijal na temu “Alice u zemlji čudesa”. Napisala je roman “Oko lutke” u kojemu opisuje vrlo težak odnos sa kćeri s kojom ne govori već više od četiri desetljeća.
Protiv nje je nedavno podigla protutužbu, odnosno protiv njezina muža, svojeg zeta Simona Liberatija. Liberati je književnik koji ju je u romanu “Eva”, tiskanom prošle godine, kako je rekla, “opisao na vrlo ružan način”. Inače, Liberati je prvi put susreo Evu 1979. godine, i tada je o njoj napisao prvu knjigu. Nakon mnogo godina ponovno su se sreli i zaljubili se: “Susreo sam trinaestogodišnju ženu koja je tako mlada imala groznu reputaciju”, rekao je. “Nadahnula je moju prvu knjigu, a nakon dugo godina smo se ponovno sreli i u njoj sam pronašao ljubav”.