Je li to moguće - zapitao je 50-godišnji Moritz Choinowski kad su 29. travnja 1945. godine saveznici oslobodili koncentracijski logor Dahau. Polumrtav i avetinjski mršav, iscrpljen od gladi i bolesti, taj nekad snažni muškarac ležao je u logorskoj ambulanti. Kada je čuo da je nakon više od 2000 dana provedenih u njemačkim koncentracijskim logorima slobodan, Choinowski je počeo ridati...
Moritz Choinowski (1894. - 1967.) jedan je od junaka knjige “KL: A History of the Nazi Concentration Camps” Nikolausa Wachsmanna, profesora moderne europske povijesti na londonskom sveučilištu Collegeu Bribeck. Porijeklom Nijemac iz Bavarske, Wachsmann se već dugo bavi istraživanjem nacističkih koncentracijskih logora, o kojima je objavio niz radova. No svi se kritičari slažu: na gotovo 900 stranica knjige “KL” (skraćenica od Konzentrationslager) napisao je dosad najsveubuhvatnije djelo o njemačkim koncentracijskim logorima. Uz hvalospjeve struke, Nikolaus Wachsmann ove je godine za knjigu dobio čak tri prestižne nagrade, Jewish Quarterly Wingate Prize, Mark Lynton History Prize te prije nekoliko dana Wolfson History Prize.
Duh nacizma
- Koncentracijski logori utjelovljavali su duh nacizma kao nijedna druga institucija Trećeg Reicha - kaže Wachsmann. Ističe kako su koncentracijski logori bili dio nacističkog imaginarija mnogo prije nego što su oni preuzeli vlast u Njemačkoj. Wachsmann tako otkriva da je Hitler još 1921. prijetio Židovima da će ih strpati u logore. No, sve do siječnja 1933., kada je Hitler imenovan njemačkim kancelarom, nije postojao detaljni plan za gradnju logora. Kada je nekoliko tjedana kasnije, točnije 27. veljače, podmetnut požar u njemačkom parlamentu, Reichstagu, Hitler je to iskoristio za obračun s političkim protivnicima.
Iste noći uhićeno je 4000 komunista i socijalista, a već drugog dana donesena je Odredba za zaštitu naroda i države kojom su ukinuta osnovna građanska prava. Temeljem tog dokumenta u idućih nekoliko mjeseci uhićeno je više od 50.000 ljudi.
- Svako uhićuje svakoga. Svako svakome prijeti Dachauom - požalio se u ljeto 1933. jedan nacistički dužnosnik. To pokazuje da je već tada u kolektivnoj predodžbi netom stvoreni logor Dachau u blizini Münchena postao simbol zastrašujućeg mjesta gdje završavaju politički zatvorenici.
U početku su zatvorenici odvođeni u Prittlbach, gdje je na mjestu napuštene tvornice streljiva u prvoj polovici 1933. otvoren nacistički logor. No, opskurni zaselak Prittlbach uskoro je postao premalen pa je logor proširen i na obližnji grad Dachau, koji je imao željezničku stanicu. Dachau, koji je utemeljio vođa SS-a Heinrich Himmler, postao je prvi nacistički koncentracijski logor i prototip nacističkog zvjerstva. Tu je nekoliko godina kasnije podignuta prva peć krematorija i napravljena prva plinska komora te su ubijene prve židovske žrtve. U idućih 12 godina, koliko je taj logor postojao, u njemu je boravilo oko 200.000 zatvorenika od kojih je barem 32.000 ubijeno.
Kristalna noć
U početku je Dachau bio rezerviran uglavnom za političke protivnike poput komunista i socijalista, no kad je Njemačka počela pripajati okolne države, u logor su masovno pristizali vagoni sa Židovima. Nakon anšlusa Austrije 1938. više od 1500 austrijskih Židova poslano je u Dachau. Istog ljeta u taj logor poslano je 2000 njemačkih Židova. No, nicali su i drugi logori.
Nakon Kristalne noći u studenome 1938. nastupio je pravi progon Židova. U kratkom roku uhićeno ih je 26.000 i odvedeno u koncentracijske logore. Istodobno, sa Židovima u logore su odvođeni Romi, pripadnici vjerskih manjina poput Jehovinih svjedoka, ali i tzv. asocijalni ljudi poput kriminalaca, alkoholičara, ovisnika o drogama, prostitutki, homoseksualaca, tjelesno i duševno zaostalih.
Nakon njemačke invazije na Poljsku u rujnu 1939. karakter logora se promijenio jer su glavne žrtve postali Poljaci. Netom nakon njemačkog napada na Poljsku, 110 Poljaka u kavezu je prebačeno u koncentracijski logor Buchenwald. Do Božića su preživjela samo dvojica. U Gusenu, novom logoru za Poljake, svakoga je mjeseca umiralo pet posto zatvorenika. Između ožujka i prosinca 1940. više od 13.000 Poljaka poslano je u Dachau. Tijekom 1940. i 1941. Poljaci su predstavljali najveću skupinu zatvorenika u cjelokupnom logorskom sustavu. Novi koncentracijski logor Auschwitz podignut je 1940. na mjestu poljske vojne baze s ciljem zastrašivanja poljskog stanovništva.
- Danas je Auschwitz sinonim holokausta, ali on je utemeljen kako bi nametnuo njemačku vladavinu u Poljskoj - kaže Wachsmann. Naglasio je kako su ubrzo nakon okupacije Poljske nacisti diljem te zemlje stvorili geta u koja su strpali gotovio sve poljske Židove. Holokaust je započeo kada je Njemačka napala Sovjetski Savez. U ljeto 1941. najprije je došlo je do progona Židova na zauzetim sovjetskim teritorijima, ali se njihovo masovno ubijanje do kraja 1942. proširilo na cijelu okupiranu Europu.
Washsmann ističe kako je Auschwitz postao glavno mjesto holokausta tek 1943. Također procjenjuje da je 80 posto Židova koji su ušli na vrata toga zloglasnog logora bilo predodređeno za trenutnu egzekuciju. No, Židovi koji su stizali u Auschwitz imali su veće šanse za preživljenje nego oni koji su odvedeni u logore Chelmno, Treblinka, Sobibor i Belžec. Naime, u tim “logorima istrebljenja” Židovi su odmah ubijani, mahom u plinskim komorama, dok je u Auschwitzu postojao i radni logor. Nikolaus Wachsmann opisuje i zloglasni Kapo sustav u logorima. Kapoi su bili zatvorenici koji su služili kao svojevrsna policija u logoru te su radili u upravi ili u odjelu za odjeću i obuću. Dobivali su više hrane i bolju odjeću te imali veću slobodu kretanja. Kapo je u logoru mogao uništiti ili spasiti nečiji život, primjerice kada se odlučivalo o tome tko će se naći na popisu osoba određenih za transport u neki od logora smrti.
Nacistički koncentracijski logori bili su goleme kaznenopravne i gospodarske institucije, glavni simbol Hitlerove moći. Ipak, u svojoj knjizi Wachsmann se malo bavi Hitlerom te ističe kako on nikada nije posjetio nijedan logor. No, zato je veliku pozornost posvetio Heinrichu Himmleru, koji je uspostavio i vodio sustav koncentracijskih logora. Taj je sustav brojao 27 glavnih logora te više od 1000 manjih logora u kojima je u 12 godina bilo zatočeno 2,3 milijuna ljudi, od kojih je 1,7 milijuna ubijeno.
Moritz Choinowski s početka ovoga članka preživio je strahote tri nacistička logora. Židov rođen u Poljskoj, Choinowski je sa ženom Njemicom i kćeri živio u njemačkom gradu Magdeburgu gdje je razvio uspješan krojački obrt. No, jednog rujanskog popodneva njegov se život iz temelja promijenio. Uhićen je i poslan u logor Buchenwald, koji je 1937. utemeljen u neposrednoj blizini grada Weimara, u kojem je u 19. stoljeću živio veliki pjesnik Goethe.
U Buchenwaldu, radnom logoru u kojem su se proizvodile strojnice, Choinowskom su oduzeti novac, dokumenti i odjeća. Dobio je logorašku uniformu, a utisnuta mu je i crveno-žuta zvijezda: crvena zbog njegovih socijaldemokratskih uvjerenja, a žuta jer je bio Židov. Unatoč robovskom radu i čestom bičevanju, što je bio uobičajen način kažnjavanja zatvorenika, u Buchenwaldu je Choinowski preživio prve godine Drugog svjetskog rata. Početkom 1942. s još 400 muškaraca u teretnom je vagonu prebačen u Auschwitz, gdje je preživio prvu selekciju tijekom koje su jedan dio zatvorenika odredili za robovski rad, a drugi dio za egzekuciju. Tijekom iduće dvije godine, kada je holokaust u Auschwitzu bio na vrhuncu, preživio je još nekoliko selekcija, ali i glad, česta bičevanja do ruba smrti te nekoliko bolesti.
Krhotine života
Preživio je Choinowski i “transport smrti”” iz Auschwitza preko sabirnog logora Gross-Rosen, kada je za dlaku ubijen jer ga je jedan SS-ovac gađao pištoljem u glavu, ali je pogodio samo uho. U Dahau je stigao u siječnju 1945., a nekoliko mjeseci do oslobođenja logora radio je kao prisilni radnik. Preživio je tifus, od kojega je u proljeće 1945. umrlo nekoliko tisuća logoraša. Nakon oslobođenja logora Choinowski je dva mjeseca proveo u američkoj bolnici u Dachauu, a zatim pokušao skupiti krhotine svoga razorenog života. Pogrešno misleći da su njegova žena Njemica, koja se od njega kao arijevka morala rastati, i kći poginule tijekom savezničkog bombardiranja Magdeburga, Choinowski je krajem 40-ih otišao bratu u Detroit. Zatim se preselio u Kanadu, gdje se ponovno oženio bivšom logorašicom. Saznao je i da mu je kći u Njemačkoj živa pa je 1953. stupio u kontakt s njom.
No, Moritz Choinowski nikad se nije oporavio od strahota koncentracijskih logora i samo je povremeno, uz velike doze sredstava za umirenje, uspijevao raditi kao krojač i radnik u kemijskoj čistionici. Umro je u bolnici kanadskog grada Toleda 1967. u dobi od 72 godine. - Čovječanstvo nije ništa naučilo iz dva svjetska rata. Štoviše, sve nacije se ponovno naoružavaju. Kada opet dođe ratno doba, bit će to kraj čovječanstva - napisao je Choinowski u jednom od posljednjih pisama svojoj kćeri.
‘Židovi su hrvatsku mladež kvarili pornografijom’,objavljeno je 1942. u Hrvatskom narodu
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj konačno je odzvonilo židovima i utjecaju židovstva na hrvatski narod”, započinjao je članak objavljen početkom svibnja 1942. u “Hrvatskom narodu”. Židovstvo, nastavljao je novinar koji je pisao o izložbi koja je naopaku narav Židova trebala pokazati arijskom, hrvatskom puku, i nije prava vjera, već “organizacija neprijateljska hrvatskom narodu” s kojom je “trebalo obračunati brzo i djelotvorno”. Židovi su kvarili mladež pornografijom, bili su “neprijatelji ne samo hrvatskog, nego i svih naroda, jer žive od tuđe muke, sišu i izrabljuju narod u čijoj zemlji žive”. Protiv Židova su se “već kroz vjekove svi narodi borili”. Još prije godinu dana, u prvim tjednima kako je došao na vlast, poglavnik Ante Pavelić donio je niz zakonskih mjera koje su trebale pokazati gdje je kome u Hrvatskoj mjesto. Suprotno hrvatskim političarima iz 2016. koji u Izraelu uvijek govore ono što misle da im domaćini žele čuti, pa makar to bile potpune laži i besmislice, vlasti NDH hvalile su se kako već sedam stoljeća traje hrvatska borba protiv Židova, a započela je još u doba Andrije II., kralja s početka 13. stoljeća. Sada je s Pavelićem i NDH taj obračun išao kraju.
Zatvoreni krug
Kako je ustaški pokret imao brojnijeg, pa onda i opasnijeg neprijatelja, tražila se veza svih neprijatelja Hrvata. “Srbi su bili veliki prijatelji židova, a svakako je značajno, da je židovsko naselje bilo u prvom stoljeću poslije Krista na mjestu gdje se danas nalazi Beograd”. Tako su i “zloglasni Karagjorgjevići” ne “ciganskog, već židovskog podrijetla” i Židove su uvijek štitili. Time je i zatvoren krug svih zala i rasno nepoćudnih elemenata: Romi, Jugoslavija, Židovi i Srbi. Jugoslavija je 1918. i nastala zbog zagovora rabina Alkalaja u SAD-u, “Srbi su narod koji uvijek donosi zlo i nesreću - čitav je život srbskog naroda bio prožet korupcijom i zelenaštvom”, pisalo je u “Hrvatskoj grudi” kratko nakon uspostave nove države.
Srbi, Židovi, Romi i komunisti, odnosno Hrvati koji ne misle kao ustaše, to su bili oni koje je trebalo smjestiti na sigurno. Tek kada se “lustriraju” problematični elementi, tada će se u državi moći živjeti normalno, tek onda će se moći ostvariti svi beskrajni potencijali hrvatske nacije, čvrsto vezane uz nacističku Njemačku i fašističku Italiju. Sve koji su smetali trebalo je preodgojiti, protjerati ili likvidirati. Mjesta gdje su nepoćudni internirani, logori gdje su zatvarani i ubijani, zločini koji su se događali, sve je to bio sukus države proglašene 10. travnja. Baš kao i u zemljama pokroviteljima, u logore su poslani i Slobodni zidari, doduše na samo pet mjeseci. Židovi i Srbi su, pisali su ustaški propagandisti, zavrijedili sve surove mjere, jer sve se moglo opravdati zlima koja su oni počinili u prošlosti.
Najprije su se nepoćudni, Srbi posebno, deportirali. Sabirni logori bili su u Bjelovaru, Sisku i Požegi. Već krajem travnja 1941., dvadeset dana od stvaranja nove države, u Gudovcu kod Bjelovara ubijeno je 192 Srba. Dva tjedna kasnije u Glini je ubijeno 260 Srba. Tri tjedna nakon Gline, u selu Korita u Hercegovini, ubijena su 133 srpska seljaka. Svima je poslana jasna poruka.
Iz zagrebačke židovske obitelji Bošković Maja se jedina spasila. Starija sestra Magda, deklarirana ljevičarka prije rata, odvedena je u logor “Danica” kod Koprivnice, pa su je prebacili u Lepoglavu, potom Gradišku, a onda Đakovo. Formalno, “Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore” izdana je tek 25. studenog 1941., ali do tada su već logori uglavnom osnovani. Ustaška nadzorna služba bila je odgovorna za njihovo upravljanje, Maks Luburić bio je uglavnom stalno glavni šef. Ukupno je postojalo dvadeset logora. Uz najpoznatije, manji su bili u Feričancima kod Našica, Jadovnu, Jastrebarskom, Krušćici kod Travnika, Tenji, pa Slana i Metajna na Pagu, Kerestinec.
Bijeg u italiju
Nekoliko dana prije nego što je otvorena izložba o Židovima u Zagrebu general Ivan Prpić obavijestio je podređene kako je u logoru u Jasenovcu moguće smjestiti “neograničeni broj zatočenika”. Nekako u isto vrijeme, u proljeće 1942., ubijena je i Magda Bošković, ali i mnogi drugi. Oni koji su se spasili pobjegli su u Italiju ili u partizane, poneki u Švicarsku. Maja Bošković iz Zagreba je pobjegla u Slatinski Drenovac djedu, ali su ih u proljeće 1942. odveli u Podravsku Slatinu i tamo zatvorili s Romima koji su tada masovno čišćeni. Njezina se obitelj spasila, ali su ostali odvedeni u Loborgrad. Oni koji su u Zagrebu ostali duže odvedeni su u sabirne logore, od kojih je jedan bio u Zavrtnici. Tamo su vlakovi mogli doći s da ne ulaze u središte grada i odvoziti ljude dalje, najčešće u Jasenovac ili u logore okupirane Poljske. U kolovozu 1942. ustaške su vlasti sabirale nepoćudne elemente u Križanićevoj ulici u Zagrebu, u najužem središtu grada, ukupno oko 1200 ljudi. Neki su pušteni, a iz Križanićeve je uspio pobjeći dječak Paul Schreiner, tramvajem. Sabirni logor u središtu Zagreba, makar i po ljetu, ostavio je užasan dojam na stanovništvo.
“Danica” u naselju Drnje, tri kilometra od željezničke stanice u Koprivnici, bila je prvi logor, još primitivne organizacije, osnovan na prostoru Tvornice kemijskih proizvoda “Danica”. Uredba o njegovu osnivanju objavljena je već 15. travnja. O hirovima pojedinih čuvara ovisio je tretman pojedinih zatvorenika. Posebno su smješteni bili Srbi, posebno Židovi, posebno katolici. Srbi iz Grubišnog Polja, njih više od pet stotina, u “Danicu” su došli desetak dana nakon osnivanja. U logoru je bilo 3358 logoraša, Srba više od 2300, ali na tome se mjestu ionako nije nikoga trebalo ubijati. Većina logoraša, nakon mjesec ili dva, otpremljena je u Gospić, Slanu na Pagu ili u Jadovno na Velebitu. Od 600 Židova koji su prošli kroz Danicu preživjelo ih je 12.
Romi su odvođeni usporedno sa Srbima i Židovima, ali puno tiše, manje zapaženo, pa i bez osobitog žalovanja. Ono što se već uvelike događalo i prije proljeća 1942. tada je dobilo novu odlučnost. Svi zagrebački Romi trebali su se očistiti iz Zagreba i otpremiti u Jasenovac, odnosno napušteno selo Uštica, u “ciganski logor”.
Najveći logor bio je Jasenovac nedaleko od Siska. Kada ga je 1942. obišao dr. Herman Pröbst, u “Hrvatskom narodu” objavio je kako je selo Jasenovac “gnijezdo koje je dragi Bog stvorio kada nije bio baš dobre volje”. Sušičavo naselje, gdje se miris poplava osjećao od “pamtivieka”, bio je smještaj za “četnike, komuniste, židove-slobodne zidare, nesocialne skitnice”. Birokratska točnost i proizvodnja obilježavala je logor u kojem su komunisti ostavljali “najbolji dojam po svom ljudskom izgledu i rasi”. Razumni, zaneseni radnici, imali su nade za budućnost. “Srbi izgledaju sasvim neprovidni i tupi”, to su ljudi bez volje i bilo kakvih talenata. Židovi su kompleksniji, neki su vrijedni, neki samo podmukli, neki posve slomljeni. Liječnik u logoru nije opazio nikakvih “prijemčljivih” bolesti. Boravak u logoru, pisao je Nijemac, nije zabava. Svi ljudi tamo lišeni su slobode, svi su bili “nedružtvovne” snage koje su živjele “životom nametnika”. U novom poretku takve skupine treba držati podalje, organizirati posebno mjesto. Nema tu mjesta sažaljenju, jer žaliti je trebalo Hrvate u tamnicama kralja Aleksandra, pisao je njemački prijatelj, a objavljivao “Hrvatski narod”.
Smrt bez suda
Svi su tako mogli znati da je nova hrvatska država, i dalje tako draga mnogima u Hrvatskoj, od samog početka organizirala logore gdje su drugi i drugačiji ubijani bez suda, gdje su ubijana djeca, žene. O tome što se događa posvuda u zemlji govorili su mnogi: monsinjor Augustin Juretić, nadbiskup Stepinac, njemački general u Zagrebu Gleise von Horstenau. Jasenovac je bio “prava klaonica”, gdje su se događale stvari groznije nego na svim mjestima koja su do tada bila poznata. Logor je bio pod upravom vlasti NDH, bez Nijemaca, bez nadzora. Tek s propasti NDH propali su i logori koje je osnovala. Sedamdeset se godina o tome govorilo, a onda su oni koji su stradavali u vrijeme Drugog svjetskog rata, 2016. godine ponovo osjetili strah i nelagodu od stvari koje se događaju u Hrvatskoj. Sve ovo što je tako dobro poznato proglašava se lažnom, friziranom historiografijom. Navodno ništa nije onako kako se činilo da jest. Jedino je pitanje vrijedi li to i za sponzore NDH, nacističku Njemačku, primjerice? Jer revizija prošlosti mora uključiti i kontekst. Ako nije bilo ustaških logora, vjerojatno nije bilo ni nacističkih... (piše Tvrtko Jakovina)