Može li ženski kupaći kostim biti nešto više od toga, simbol određene religije ili čak politički projekt? Sudeći prema najnovijim polemikama oko zabrane burkinija u Francuskoj, čini se da može. Burkini je naime, iako se na prvi pogled to ne bi reklo, vrsta kupaćeg kostima. Ustvari, hlače i tunika i šal u kojima muslimanka može na plažu a da ne povrijedi religiozne običaje o pokrivanju tijela. Izmislila ju je 2004. Aheda Zanetti, Australka libanonskog podrijetla, a naziv koji zvuči kao spoj burke i bikinija se može shvatiti ironično. Burka je pokrivalo za cijelo tijelo a bikini dvije krpice koje više otkrivaju nego pokrivaju, ali dovoljno da zadovoljavaju zapadnjački osjećaj pristojnosti. Reklo bi se da ova dva odjevna predmeta nemaju veze osim što eto služe za kupanje. Povezuje ih činjenica da su oba kontroverzna - doduše, na različiti način. Ni bikini nije bio “nevin”, pedesetih je skandalizirao i ugrožavao javni moral, dok burkini ugrožava nešto sasvim drugo, nacionalni identitet Francuske.
Jedino tako se može shvatiti najnovija buka oko neobičnog kupaćeg kostima, koji je prvo zabranjen u Cannesu, a zatim još u nizu mjesta. Burkini nije vezan za javni moral, ali jeste za izražavanje religioznih osjećaja i, po asocijaciji, za terorizam. Gradonačelnik Cannesa je obrazložio svoju odluku brigom da bi takvo “nametljivo pokazivanje religijske pripadnosti moglo predstavljati rizik za javni red”, naravno u u smislu da bi tako odjevene mogle provocirati ostale. Pa ako se čini da je od muslimanke koja se kupa obučena (otprilike onako kako su se kupale naše pra-pra bake!) do terorističkog čina veza malo nategnuta, žestina argumenata na obje strane učas će vas razuvjeriti. Najžešći je bio premijer Manuel Vallis koji je izjavio da burkini nije moda nego “izraz političkog projekta koji se zasniva na porobljavanju žena”. Diskusije o pokrivanju glave i cijelog tijela traju već godinama - ali sada, nakon Pariza i Nice, otkriveni centimetri poprimaju još veće značenje.
Marine Le Pen reagirala je pretjerano dramatično kad podržala zabranu jer je u pitanju “duša Francuske”, ali je ipak dotakla suštinu problema koji se skriva iza naoko površne diskusije o modi. Radi se o problemu francuskog identiteta, a tek nakon toga o ženskoj slobodi i skrivanju ženskog tijela na koji je prisiljava muslimanska religija, kako drži Laurence Rossignol, feministkinja i ministrica za obitelj, djecu i ženska prava.
Svi koji su protiv burkinija nastupaju s pozicije sekularizma. Naravno da je ova vrsta kupaćeg kostima vidljivi znak davanja prednosti muslimanskom religijskom i kulturnom identitetu nad onim sekularnim dominantne kulture u kojoj mnogi muslimani žive i osjećaju se kao stranci čak i kad su u njoj rođeni. Pripada li, i može li uopće muslimanska religijska kultura i njeni znakovi pripasti francuskom identitetu čiji temelj jest upravo - sekularizam? Ako forsiranje asimilacije pet milijuna muslimana nije uspjelo, kako bi bilo priznati da je francuski identitet promijenjen i da je Francuska bez obzira priznala to sebi ili ne, multietničko društvo - iako ne i homogena zajednica ?
No to bi značilo prihvatiti muslimane kakvi jesu bez želje da ih se mijenja. Većina francuskih građana ipak želi zaštititi sekularizam kao francuski identitet, “dušu Francuske” kakva jest. Naravno da ovaj koncept nacionalnog identiteta podrazumijeva identitet nepromjenjivim i čvrstim - dok je u stvarnosti svaki pa i nacionalni identitet konstrukcija koja se temelji na povijesti ali i mitovima, kulturi i religiji kao i vjerovanjima, ideologiji, osjećajima - dakle, vrlo je promjenjiva tvorevina.
Jedan je kostim simbol religije i kulture koja je objavila da joj je cilj ukinuti sekularizam, a drugi - sekularne države i slobode izbora pojedinca, ali i konzumerizma i potrošačke kulture, kulta tijela itd. Ipak, ove različite vrijednosti postoje zajedno i moraju živjeti zajedno.
Diskusija o kostimima potaknuta je strahom od terorizma. Možda da se umjesto o kostimima razgovara o kontramjerama i o zajedničkom životu, dok je to još moguće?
Žene ispadaju opet žrtve, sada pak dvostruke zabrane: muslimanska religija i kultura brane im da se skinu, dok im dominirajuća kultura nameće skidanje! Gdje je tu uopće njihova sloboda izbora? Ni bikini nije ustvari slobodan izbor žene nego je uvjetovan modom, ideologijom oslobođenja tijela, svođenjem žene na izgled... a samda i politikom. Sjetimo se četiri olimpijke iz Saudijske Arabije. Za njih je bilo najvažnije da sudjeluju, pa makar i u nama grotesknoj odjeći. I to treba uvažiti. Kao što je ponekoj muslimanki u Francuskoj važno da se okupa na njima zabranjenoj javnoj plaži.
Ako i jest “duša Francuske” trenutno u rukama ženskog roda, o njoj definitivno neće odlučivati samo žene, ma kako odjevene bile. Možda bi se u znak ženske solidarnosti s nametnutom politizacijom kupaćeg kostima, i svjetovne Francuskinje mogle kupati odjevene barem jedan dan? Tek toliko da se ovom manifestacijom osvijeste kako politika uvijek ima prednost nad stvarnim problemima stvarnih žena, ma što da se krije ispod njihovih krpa i krpica. Za sada, odlukom Vrhovnog suda da se ukida zabrana burkinije - pobjeđuje razum.