Neću pisati o referendumu. Neću pisati o referendumu. Rachel Johnson postavila je ispravnu dijagnozu: od referendumske buke postajemo Brex-sick.
Pogotovo sada, kada se pokazalo da je sve što smo predviđali i argumentirali bilo senzacionalno pogrešno. Moji europski prijatelji u Londonu izvan sebe su od bijesa. Iz raznih dijelova Europe pristižu mi poruke koje britanski referendum opisuju kao okidač kaosa, a Britance kao opijene populizmom. U nedostatku boljeg odgovora, kimam glavom. Što ne znači da se s njima slažem. Populisti koje opisuju, naime, moji su prijatelji i susjedi, suradnici moga supruga, dadilja našeg sina, moja instruktorica joge, moje društvo s francuskog srijedom, mama najbolje prijateljice moga sina.
Ako bih odluku Britanaca da napuste Europsku uniju trebala opisati kroz njih, rekla bih da je ona plemenita, domoljubna i hrabra. “Što je pet godina mogućih ekonomskih problema u usporedbi sa 800 godina demokracije?” rekao je Nicholas, moj šarmantni prijatelj, investicijski bankar i nasljednik škotske aristokratske loze. Sretala sam se i s manje plemenitim komentarima punih srdžbe i plitkih teza, krilaticama posuđenih s web magazina sumnjiva porijekla. Obje strane u četvrtak ipak je vodila zajednička misao: imigracija.
Bloody imigranti
Imigracija, toliko korišten pojam da smo ga izgužvali i očerupali i sada nismo sigurni što s njome. U susretima sa svojim britanskim prijateljima nastojim ne reagirati kada govore o bloody imigrantima koji dolaze u valovima i otkidaju od Engleske njene dragulje. Samo nekoliko dana prije referenduma jedan zastupnik u parlamentu, koji je jučer slavio sa svojim bliskim suradnikom Borisom Johnsonom, rekao mi je da je u prošloj godini u Britaniju ušlo više od 300.000 imigranata. 300.000. Ponovio je dva puta. Nisam znala kako da reagiram.
Je li od mene tražio uzdah, nevjericu ili možda ispriku što sam i jedne godine bila jedna od 300.000? Kasnije mi je Olivia rekla da se mogu opustiti, spominjanje imigranata ne odnosi se na nas. Mi smo seksi imigranti. Naše je porijeklo vješto skriveno iza dobro imitiranih naglasaka, naša djeca bolje razumiju engleski od jezika svojih majki, nedjeljom s obitelji ručamo tradicionalni Sunday Roast u pubovima iako domaći recepti dolaze sa sočnijim rezultatima.
Srećem ih svugdje, seksi imigrante. Sanjali smo iste snove, maštali jednake mašte, tapkali manje-više istim stazama. Ana je direktorica hotelske grupacije. Marko drži predavanja na Imperial Collegeu. Jelena je financijska novinarka. Marijan radi u Cityju. Claudia prodaje rijetke torbice. Raštrkani smo poput špekula kojima smo se igrali na klupama tijekom petminutnih odmora. Katkad nam koordinate neočekivano pronađu sjecišta pa se prepoznamo i otvorimo vrata jedni drugima jer djetinjstvo provedeno pod šapatom jednakih uspavanki čvršće je od članarina u privatnim klubovima Mayfaira.
Mozaik mirisa
Osim lektire, prvih pop ljubavi i sjećanja na palačinke u Pčelarskoj centrali imamo još nešto zajedničko - svi smo u tridesetima, tom desetljeću dovoljno mladom da bi bilo hrskavo, a dovoljno zrelom da traži svoje nijanse. Dvadesete su ispucane bonovima stranih studija, stranih prijatelja i stranih ambicija. Test je završen, za neke “Sjedi, dva!”, za druge “Sjedi pet”, uspoređuju se životi - neki su u braku, neki u garsonijerama u dijelovima grada kojima tepaju da su trendovski, samo da bi opravdali porast cijena nekretnina, prljave pločnike i sumnjive susjede. Neki imaju važne posjetnice, drugi mijenjaju smjerove. Neki sanjaju, drugi se bude. Nisu to zlurade usporedbe, nego traženje ljestvica. Jer mi smo neusporedivi sa svijetom kojim rođenjem pripadamo. Obitelj, prezime, adresa i osobna povijest nemaju valutu u posuđenim domovinama pa tražimo novu pripadnost kako bismo opravdali svoje odluke.
Britanci kažu da je dom tamo gdje nam je srce. Bankari kažu da je dom tamo gdje se zarađuje novac. Sada kada imam novo prezime, novi status i NHS broj javnog zdravstva, mogu vam štošta reći o domovini. Za početak, da je neprenosiva. Kada smo je tražili po ulicama Londona, nismo čitali klauzulu ispisanu sitnim slovima. Prešutjeli su nam da domovina nije samo putovnica, mjesto rođenja i OIB. Da je domovina mozaik mirisa, djetinjstva, ulica koje prepoznaju naše korake pa se bude, namještaju frizure stoljetnih hrastova kada im prilazimo, šalju povjetarac da nas omami mirisom kestena i mimoza.
Seksi imigranti
Tridesete otvaraju nove teme. U nedostatku Name na Trgu, već danima pokušavam pronaći gdje se kupuju gumbi, cipele za postolara spremne su tjednima jer ovi kineski na King’s Road su skupi i na njihova ljepila i privremena rješenja majstor iz prolaza u Ilici, koji svaki dan dolazi na posao u bijeloj košulji i sakou, kako ga je učio njegov majstor prije pola stoljeća kada je bio šegrt, ljutito bi odmahivao glavom.
Kada je dan pun pitanja, mi, seksi imigranti, ne možemo navratiti k mami na tursku kavu i štrudlu od jabuka jer uz svu svoju genijalnost Skype je samo ekran za protok informacija, a ne osjećaja. Mi, seksi imigranti, nemamo nedjeljne ručkove s obitelji i ne možemo ostaviti djecu da se druže s bakama i sestričnama, već ih pomirljivo predajemo dadiljama s Filipina koje ne mirišu na dom i ne znaju što je gumi-gumi.
Mi, seksi imigranti, istovremeno smo predmet ljubomore i djeca otete budućnosti.
Najbolje od sebe dali smo tuđim domovinama. Onima koje su bodrene drugačijim budnicama i opijane nekim drugim herojima, a danas uživaju plodove naših talenata, obrazovanja, snova i odricanja. Razmjena pak s vlastitom domovinom je u mrvicama. Častimo je povremenim dolascima, a ona nas domaćom juhom. Poput starih prijatelja smo koji su izgubili žar koji ih je činio nepobjedivima - jedni o drugima pričamo s nostalgijom i sjajnim anegdotama, a kada se sretnemo, obuzima nas hladan propuh nelagode što si više nemamo što reći. I zato, kada idući put moji prijatelji brexitovci progovore o imigrantima, neću samo kimati glavom. Jer London nam s punim pravom pripada, zavoljeli smo ga, okitili, dali mu najbolje od sebe. London smo zaslužili, mi, seksi imigranti.
