Shimon Peres (1923-2016) umro je jučer ujutro, dvije godine poslije svoga posljednjega velikoga - ipak više simboličkoga nego suštinskoga - prinosa deblokiranju zarđaloga mirovnog procesa na Levantu, u njegovoj najdugotrajnijoj srži: izraelsko-palestinskoj krizi.
Na tratinu Vatikanskih vrtova, između Casine Pija IV (koju koristi Papinska akademija znanosti) i Vatikanskih muzeja, na zajedničko moljenje Boga pozvao je papa Frane i Peresa, tada još izraelskog predsjednika, i palestinskog predsjednika Mahmûda Abbâsa (“Abu Mazena”). U tome prirodnom hramu molilo se po povijesnom redu nastanka vjerâ: prvo židovski (na ivritu), pa kršćanski (na engleskome, talijanskome, te arapskome), pa muslimanski (na arapskome). Svaka od tih molitava imala je tri unaprijed dogovorena dijela: prvo, zahvalnost Bogu na stvaranju i što nas je sve stvorio braćom i sestrama. Drugo, molba Bogu da nam oprosti za svaki put što smo zgriješili propustivši da se ponašamo kao braća i sestre. Treće, molba Bogu da nam pomogne da budemo graditelji mira i da nam udijeli trajan mir.
S Franom i Abbasom
Među novinarima, po naravi posla skepticima, našao se tko je zaključio da je politika upropastila tu ama baš sve što je mogla, pa se sada ufa da još samo Bog može pomoći. Ali sva su trojica - Frane, Peres i Abu Mazen - bili ljudi iskrene vjere, vidjelo se da to nije samo parada za televizijske kamere. Peresova vjera je u mladosti bila i žestoka: kao unuk i praunuk rabina razbio je roditeljima radio kad ih je “ukebao” da ga slušaju na šabat.
Peres je govorio svojim uvijek iznenađujuće dubokim glasom. U jednoj od ranijih prigoda upitao sam ga je li im to obiteljska karakteristika. Naime, bliska rodica Szymona Perskoga, kako se zvao kad je rođen u sadašnjoj bjeloruskoj Višnevi a tadašnjemu poljskom Wiszniewu, bila je tada još živa Betty Joan Persky, poznata pod pseudonimom Lauren Bacall po svome također dubokome, gotovo baritonskome kontraaltu. “To me još nisu pitali, a mnogo su me o njoj pitali”, nasmijao se Peres grleno.
Još prije molitve, koja je bila i simbol zajedničkog opredjeljenja (dakako, bez realne obaveze po njihove državljane), svjedočili smo u neku ruku još znakovitijem činu. Prvi simboličan trenutak bili su zagrljaji: prvo Peres pa Abu Mazen, svaki s Franom na pragu Doma sv. Marte, a onda Peres s Abu Mazenom. Sjetimo li se kako je teško bilo u Camp Davidu navesti Rabina i Arafata da jedan drugome pruže barem ruku - zagrljaj je jak simbol. Tim prije što je stizao izravno u domove zaraćenih strana, jer su sve izravno prenosili izraelski Kanal 2 i Palestinska TV. I, naravno, portali tamošnjih novina, te društvene mreže. Papa Frane se opet pokazao komunikacijski prodornim.
Zadnje svoje godine i taj zadnji veliki događaj Shimon Peres je proveo kao “golub”, ali ne iskonski nego preobraženi: počeo je političku karijeru kao jastreb, ali je uvidio da ratovanje samo ne vodi cilju ako mu ne slijedi mir. Jedino što su ondje zaglibili predaleko, uz svesrdnu pomoć Moskve i Washingtona, koji su ih ložili za “hladnog rata”.
Ben Gurion
Do smrti je Peres sebe smatrao poštovaocem Davida Ben Guriona, oca ovakvog Izraela, oslonjenoga o (sada gotovo već izumrle) kibuce unutra, a vani o Tzahal, udarnu vojnu šaku. Ben Gurion je jednom rekao da bi, birajući između Lenina i Trockoga (usput: Židova, protagonista podčinjavanja sindikata i vojske Partiji), izabrao Lenina jer je znao donositi odluke. Alternativa mu nije bila neka...
Na kraju se i Peres opredijelio za ono protiv čega se borio ključne 1948: za dvije države, Izrael i Palestinu (ne zaboravimo, naravno, da 1948 - poslije rezolucije br. 141 Sigurnosnog vijeća o podjeli Palestine na dvije države - rat nisu započeli Židovi nego Arapi pa izgubili). Doduše, do smrti su mu predbacivali što 1948 nije bio na fronti nego po svijetu, kupujući oružje (uključujući jugoslavenske automate).
Preklanjska vatikanska molitva već je svojom ikonografijom pokazala koliko je mir u Svetoj Zemlji daleko: iako je cilj zajednički, unaprijed je precizirano da oni neće moliti skupa, nego svaki za se. Ljudski nacionalizam ne bi ni dragom Bogu dopustio da bude poliglot, čak i ako je riječ o istom Bogu kojega jedni zovu Allah, a drugi Elohim (i još kojekako), te iako se i jedni i drugi pozivaju na Božji savez (odnosno “zavjet”) s istim praocem patrijarhom, koga jedni pamte kao Abrahama, a drugi kao Ibrahima. Ali barem su maslinu mira zasadili zajedno sva četvorica: Peres, Abbas, Frane i s njima Vartholomaíos.
Neuspjesi
Uostalom, Peres je za života bio često pretplaćen na neuspjehe, a neki od njegovih uspjeha i danas su ugroza mira.
Kao glavni tajnik Ministarstva obrane je, u sklopu savezništva za izgubljeni rat za Sueski kanal, s francuskom socijalističkom vladom ugovorio i počeo konstruirati atomsku centralu u Dimoni, u Negebu, gdje su vjerojatno konstruirane i A-bombe. Kad je Golda Meir pala poslije rata 1967 Peres je bio logičan premijer, ali su iz Washingtona opozvali ambasadora Yitzhaka Rabina i dali mu vlast. Kao ministar obrane je baš Peres, uz nos Rabinovu oprezu, ovlastio izgradnju prvih ideoloških (zapravo ekstremističkih) izraelskih naseobina u Cisjordaniji (Ariel Sharon je samo nastavio utabanim stazama). Kad je Rabin pao 1977 na bankovnom skandalu, vodstvo laburista je preuzeo Peres, ali je na izborima trijumfirao eksterorist Menachem Begin, koji ga je blatio da mu je mati Arapka (a bila je knjižničarka). Napokon je 1984 postao premijer, ali na dvije godine, u rotaciji s desničarom Yitzhakom Shamirom.
Kad se Rabin vratio na vlast 1992 dao je Peresu vanjske poslove, pa je on s Arafatovim izaslanicima složio mirovni dogovor u Oslu, koji im je svoj trojici 1994 donio Nobela za mir (još nedosegnut, ni dan danas). Jedini put je zaista imao sreće kad je atentator, ogorčen sporazumom, propustio u studenome 1995 Peresa da prođe pa smrtno ranio Rabina, upucavši tako zapravo i sporazum o dvjema odvojenim državama (nije da ga ni Arafat nije sabotirao, a Hamas je izrastao na njegovu nijekanju).
Naslijedio je Rabina, svi su očekivali pobjedu Peresa na izborima 1996, ali je za dlaku pobijedio tada debitant a sada notorni Benjamin Netanyahu. Napokon je 2007-2014 bio predsjednik države, bez neke vlasti, ali s dovoljno reflektora da leprša kao mirotvorni golub, pa će tako valjda ostati i zapamćen.
-------------------------------------
Veliki, iskreni prijatelj naše zemlje
“Molim vas, izbjegavajmo teške riječi. Ovdje to nije dobro, ionako ih je previše”, rekao mi je Shimon Peres kada smo prvi put razgovarali u hotelu David u samom centru Jeruzalema. Bilo je to u lipnju 2005. godine kada je Ivo Sanader doputovao u posjet Izraelu i premijeru Arielu Sharonu. Prvo sam ga pitao o tom “nesretnom sukobu Izraelaca i Palestinaca”, a Peres je gotovo prekinuo pitanje. “Sukob? Ma, nema te riječi koja se može adekvatno primijeniti da se opiše sve što smo prošli i prolazimo.”
Prije nego što smo počeli intervju za Vjesnik, Peres mi je rekao kako duboko cijeni ulogu predsjednika Stjepana Mesića da se poboljšaju odnosi dviju država. Ožiljci su još bili svježi nakon jedne sporne izjave prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana “kako mu žena nije ni Srpkinja, ni Židovka”, što je u Izraelu bilo izuzetno loše primljeno. “Mesić je veliki državnik, ima hrabrosti.” “Pa, gospodine Peres, i vi ste imali hrabrosti. Uostalom, dobili ste i Nobelovu nagradu.” “Ovdje na Srednjem istoku svi trebamo imati hrabrost. Zapravo, svaki političar je treba imati jer je politika jedan opasan posao.” Detaljno mi je u intervjuu ispričao koje je sve dileme imao još od vremena izraelskog rata za neovisnost, kako su mnogi iz njegove obitelji bili žrtve holokausta, a jedan rabin živ spaljen u sinagogi. “Da ne vjerujem u bolji život svih na ovome svijetu, nikada se ne bih niti počeo baviti politikom.”
“Postoje li temelji za bolje odnose Hrvatske i Izraela”, pitao sam Peresa uz kojega je tijekom razgovora stajao samo jedan pripadnik osiguranja. U Izraelu gotovo nezamislivo jer je ulazak u jeruzalemsku rezidenciju Ariela Sharona bio pravi podvig, nakon gotovo trosatnog prolaska svih mogućih mjera osiguranja. “Mi u Izraelu čvrsto vjerujemo da su nam Hrvati prijatelji, da možemo otvoriti novo poglavlje odnosa. Evo, i vaš premijer Sanader pokazao je da ima hrabrosti i cijenimo to.”
Bilo je to vrijeme kada je Haag pritiskao Hrvatsku zbog Ante Gotovine. Sam Sharon će poslije spomenuti Sanaderu: “Čujem da imate problema s jednim generalom. Blago vama, mi ih imamo s mnogima”. Peres je bio mnogo diplomatičniji. “Hrvatska treba nastaviti europski put i u tome ćemo joj uvijek pomagati.” Nakon razgovora Peres je spremno pozirao i brzim korakom otišao prema automobilu.
Sreli smo se ponovno četiri godine poslije kada je Stjepan Mesić sudjelovao na međunarodnoj konferenciji “Suočavanje s budućnošću” u Jeruzalemu. Peres je tada bio predsjednik države, a na konferenciji je govorio vrlo konstruktivno, zalagao se za mir te predlagao da inicijative prihvate i Palestinci. “Mora postojati dobra volja obiju strana ako hoćemo doći do rješenja.” Razgovarali smo za novine u pauzi konferencije, kraće nego prvi put. Godine, a tada ih je imao osamdeset i četiri, naprosto se nisu niti vidjele, niti osjetile, a ponovio je zadovoljstvo što hrvatsko-izraelski odnosi idu naprijed. “Mi smo spremni upoznati vas i s visokim tehnologijama kojima raspolažemo. Moramo surađivati, Hrvatska za nas može biti odskočna daska za Europu.” Peres je izravno odgovarao, predlagao.
Prije toga mu je don Ivan Grubišić predao priznanje “Osoba godine, osoba dijaloga”. “Baš me obradovalo”, rekao mi je Peres, “pogotovo što je to predložio, koliko sam čuo, i predsjednik Mesić”. Sretali smo se još, kada je Država Izrael obilježavala godišnjicu, a Peres ugostio Georgea W. Busha. Okružili su ih brojni novinari iz cijeloga svijeta, gužva je bila nesnosna, osiguranje više nije moglo kontrolirati situaciju. Peres je staloženo odgovarao, strpljivo i bez imalo nelagode što su ga fotoreporteri, koji su probili kordon osiguranja, gotovo gurali. “Dugo sam u politici, želim samo stvoriti temelje za mir. Treba nam svima, kako Izraelcima tako i Palestincima.” (Jurica Körbler)
-------------------------------------
Životni put čovjeka koji se poistovjećuje s Izraelom
1923.
2. kolovoza 1923. rođen u Višnevi u Poljskoj (danas Bjelorusiji) kao Szymon Perski, poslije je preuzeo hebrejski patronim Peres (“orao”)
1934.
dolazi u Palestinu
1959.
izabran za zastupnika Mapaija, preteče Laburističke stranke
1984. - 1986.
premijer vlade nacionalnog jedinstva, koju su činili laburisti i Likud
1993.
nadgleda tajne pregovore s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO), koji će dovesti do potpisivanja sporazuma u Oslu
1994.
prima Nobelovu nagradu za mir s tadašnjim izraelskim premijerom Yitzhakom Rabinom i palestinskim vođom Jaserom Arafatom za sporazume iz Osla
1995.
nakon ubojstva Yitzhaka Rabina 4. studenoga, Peres ga nasljeđuje na čelu vlade i Laburističke stranke
2007.
u lipnju izabran za devetog predsjednika Izraela
2014.
devet dana nakon 91. rođendana završava predsjednički mandat