Meksiko je pokazao, za razliku od nekih bitno razvijenijih zemalja, europskih, kako treba učiti iz iskustva. Tako je, primjerice, nekoliko proteklih potresa u Italiji, gdje bi se sigurno mnogi posprdno referirali na Meksiko i njegove građevinske standarde, odnijelo puno veći broj života nego dva posljednja u ovoj latinoameričkoj zemlji u odnosu na broj stanovnika koji su bili pogođeni.
Naime, nakon što je 1985. godine u dva snažna potresa poginulo 9500 ljudi, sa zemljom sravnjeno 30.000 kuća, a još 68.000 ih je oštećeno, vlada je odlučila postaviti oštra pravila gradnje. Već 1986. godine na snagu je stupio zakon koji od arhitekata i građevinaca traži da uzmu u obzir kvalitetu tla na kojem se gradi - naime, u Mexico Cityju dijelovi grada leže na sedimentima drevnog jezera, što ih čini trusnijima.
Vlasti, pak, moraju obilaziti gradilišta te nadgledati poštuju li se pravila gradnje, i to u svim fazama. No, i tu se uvijek nađe rupa u zakonu, neki novac promijeni ruke pa je vjerojatno zbog toga i došlo do tragedije u školi. Stoga su i s Arhitektonskog fakulteta još 2015. godine upozorili kako se sve češće izbjegavaju stroga pravila i kako bi trebalo pojačati nadzor.
Osim toga, Meksiko ima funkcionirajući sustav alarma, preciznije sustav ranog upozoravanja u slučaju potresa. Naime, riječ je o vrlo malom razmaku vremena jer je potres još uvijek nemoguće predvidjeti, ali videosnimke iz grada pokazuju kako je sustav uzbunjivanja u glavnom meksičkom gradu reagirao 20 sekundi prije nego što je došlo do središnjeg udara. Upravo je tih 20 sekundi mnogima spasilo život jer su ostavili sve što su radili te su istrčali na ulice. I tu su pokazali zavidnu razinu organiziranosti.