"Raspoloženje japanskog naroda se mijenja. Ljudi shvaćaju da moramo nešto učiniti”, glasio je zaključak jednog od dužnosnika japanskog ministarstva vanjskih poslova, s kojim je Jutarnji imao prilike razgovarati u Tokiju nakon što se međunarodna zajednica suočila s najnovijom eskapadom Sjeverne Koreje.
Početkom ožujka Pyongyang je lansirao četiri balistička projektila, a upravo je Japan bio na izravnom udaru. Sva četiri završila su u njegovim teritorijalnim vodama, njih tri u ekskluzivnoj japanskoj ekonomskoj zoni. Premijer Shinzo Abe osudio je ponašanje Pyongyanga, rekavši da je riječ o novoj razini sjevernokorejske prijetnje.
Upravo nepredvidljivi, nestabilni sjevernokorejski režim, sklon iznuđivačkom ponašanju, u kombinaciji sa sve agresivnijim maritimnim pretenzijama Kine u Istočnom i Južnom kineskom moru te njezina netransparentna modernizacija vojske, predstavljaju glavni uzrok glavobolja s kojima se hrva vlada u Tokiju. Ona, evidentno je, postaje sve svjesnija nametnutog joj izbora, koji je u jednoj rečenici sažeo naš sugovornik: “Hoćemo li samo sjediti i čekati da vidimo što će se dogoditi ili ćemo nešto napraviti?”
Odrekli se oružja
Suočen sa sve izazovnijim sigurnosnim okruženjem, Japan je još prije nekoliko godina došao do zaključka da čekanje nije najbolja opcija. Vlada premijera Shinza Abea odlučila je poduzeti određene korake kako bi Japan imao mogućnost većeg manevra u odnosu na problematične susjede, ponajprije Sjevernu Koreju.
Rješenje kojem su se domislili bio je “Zakonodavstvo o miru i sigurnosti”, no nije se radilo o jednostavnom pothvatu.
Naime, nakon Drugog svjetskog rata Japan se, naučivši tešku lekciju, zarekao u vječni pacifizam, kojeg je izrijekom uvrstio i u temeljni dokument države, Ustav. Člankom 9 japanskog Ustava, koji je stupio na snagu 3. svibnja 1947. godine, odbacili su rat kao sredstvo rješavanja međunarodnih sukoba. “Narod Japana zauvijek se odriče rata kao suverenog prava naroda i prijetnje silom ili upotrebom sile kao sredstva za rješavanje međunarodnih sporova.” U skladu s tim, Japan, stoji u Ustavu, neće razvijati “kopnene, pomorske i zračne snage, kao ni druge ratne potencijale”. Nije bila riječ samo o slovu na papiru. S militarističkom prošlošću, ograničavajući vojne kapacitete izričito na samoobranu, odlučio je raskinuti i sam japanski narod, koji i danas, u zavidnim postocima, zazire od bilo kakvog zveckanja oružjem.
Predan svojem novom mirovnom usmjerenju, Japan se oko svoje sigurnosne politike u potpunosti “predao u ruke” Sjedinjenim Američkim Državama, s kojima je 1960. godine sklopio sporazum o sigurnosti, oslanjajući se na famozni članak 5 tog dokumenta. Taj članak, kojim se uređuje američka obveza obrane Japana, govori kako “svaka strana priznaje da bi bilo kakav oružani napad na bilo koju stranu na teritorijima pod upravom Japana bio opasan za njen vlastiti mir i sigurnost i objavljuje da će djelovati kako bi se izborila sa zajedničkom opasnošću u skladu sa svojim ustavnim odredbama i procesima”. To savezništvo dandanas se smatra kamenom temeljcem japanske sigurnosti, a američke vlasti, u sklopu članka 6, na japanskom teritoriju, prema podacima iz 2013. godine, i dalje imaju oko 50.000 pripadnika oružanih snaga.
Kolektivna obrana
No, kako bi postao samostalniji u odgovoru na sve teže sigurnosne prijetnje, u prvom redu Pyongyanga, Abeova je vlada pribjegla, kako to mnogi karakteriziraju, svojevrsnoj “reinterpretaciji” ustavnih odredbi, koja je u obliku novog Zakonodavstva o miru i sigurnosti i službeno potvrđena 19. rujna 2015. godine u japanskom parlamentu, Dietu, unatoč kritikama kod kuće, ali i u susjedstvu koje još nije zaboravilo japansku militarističku prošlost.
Zakon, koji je stupio na snagu 29. ožujka prošle godine, japanskim je snagama samoobrane, koje su uspostavljene 1954. godine, dao veće ovlasti. Dvije temeljne odrednice zakona su to da se Japanu dopušta pravo na “kolektivnu samoobranu” i “proaktivni doprinos miru” u kontekstu stabilnosti međunarodne zajednice.
Pravo na “kolektivnu samoobranu” dopušteno je, predviđa zakon, ako su zadovoljena “tri nova uvjeta za upotrebu sile kao mjere samoobrane”: u slučaju oružanog napada protiv Japana ili oružanog napada na stranu zemlju koja je u bliskom odnosu s Japanom te rezultat prijeti opstanku Japana i predstavlja jasnu opasnost da fundamentalno ukine pravo ljudi na život, slobodu i sreću; zatim kada nije dostupno drugo primjereno sredstvo kako bi se odbio napad i osigurao opstanak zemlje te zaštitio narod i, treće, da je upotreba sile ograničena na minimalnu mjeru kako bi bila u skladu s Ustavom dozvoljenom mjerom samoobrane.
Japan, dakle, sada može sudjelovati u širem rasponu operacija u sklopu UN-ovih aktivnosti suradnje u održanju mira i drugim međunarodno koordiniranim aktivnostima, davati logističku potporu i pomoć u potrazi i spašavanju oružanih snaga drugih zemalja te japanskim snagama samoobrane dozvoljava koristiti oružje kako bi spašavali Japance i nejapanske državljane u inozemstvu ako se država u pitanju, među ostalim, složi s tom opcijom.
Suočene s kritikama, vlasti su opravdale taj potez dvama argumentima. Prvi, ako Japan ne može podržati obranu svog saveznika, savez slabi i to predstavlja prijetnju samom Japanu. Drugi, nove zakonske odredbe ne znače “da je došlo do promjene u temeljnom stavu Japana kojeg se on pridržava već 70 godina - to da je on miroljubiva nacija”.
Lekcija iz 1945.
- Naša najjača točka je to da smo 1945. naučili vrlo bolnu lekciju i da sada znamo održati mir i stabilnost u ovom dijelu svijeta, i to ne pribjegavanjem ratu ili oružanim snagama, nego kombinacijom različitih sredstava, uključujući vojsku. Slaba nam je točka da smo toliko pokajnički raspoloženi da smo postali previše pacifistički nastrojeni pa ne znamo kako se dovoljno iznova naoružati. Snage samoobrane nisu dovoljne da se nosimo s izazovima koje predstavljaju Kina ili Sjeverna Koreja i zato trebamo savez sa SAD-om - objašnjava Kuni Miyake, direktor istraživanja specijaliziran za pitanja međunarodne sigurnosti i vanjsku politiku pri Canon Institute for Global Studies u Tokiju.
Japan trenutno za obranu na godišnjoj razini odvaja jedan posto ukupnog budžeta. No, je li moguće da, s obzirom na aktualnu sigurnosnu situaciju - i rogoborenje Bijele kuće kao najvažnijeg japanskog saveznika da bi SAD trebao “dobiti kompenzaciju od država koje su pod njezinom protekcijom” - dođe do još drastičnijih promjena, u smislu revizije Ustava i, posljedično, povećanja izdavanja za japanske obrambene kapacitete?
U japanskom ministarstvu vanjskih poslova potvrđuju da su potencijalne promjene Ustava u tom smislu pitanje o kojem se diskutira. Iako je, dodaju, teško prognozirati što će se dogoditi u budućnosti, to je, tvrde, “nešto što bi se trebalo pogledati”.
I Miyake smatra kako bi, u smislu povećanja budžeta za obranu, trebalo utvrditi jačinu potencijalne prijetnje i ispitati koje su sve opcije na raspolaganju.
- Radi se o pitanju kako prihvatiti najbolji obrambeni plan kako bismo se nosili s novim prijetnjama, posebice u vodama na jugu. Rusi više ne dolaze na Hokaido. No, trebamo više brodova na jugu jer Kinezi tamo dolaze - govori Miyake.
Naime, dok je japanski spor oko sjevernih teritorija s Rusijom “donekle zamro”, onaj kineski sve je opipljiviji.
U kontekstu Kine, Japan je zabrinut zbog dvije stvari, a obje su vezane upravo uz pomorska teritorijalna pitanja.
Kina je od 2008. godine, tvrde, značajno pojačala svoju aktivnost u Istočnom kineskom moru oko otočja Senkaku, koje ona svojata, a Japan smatra svojim. Od studenog 2014. godine, tvrde japanske vlasti, kineska je vlada u tzv. graničnu zonu oko otočja ulazila svaka dva dana, a u teritorijalne japanske vode prosječno tri puta mjesečno. Usporedo s pomorskim, pojačavaju se, upozoravaju, i kineske zračne aktivnosti u tom prostoru. S druge strane, Kina pokazuje sve veće pretenzije i u Južnom kineskom moru, gdje se spori i s ostalim azijskim državama, među ostalim Vijetnamom i Filipinima, te, kako je optužuje Japan, “ugrožava pomorske puteve komunikacije kao opće dobro o čijoj prohodnosti Japan, otočna zemlja koja se oslanja na uvoz i izvoz proizvoda i sirovina, nužno ovisi”.
Trumpovo obećanje
S obzirom na taj kontekst, japanske su vlasti sa zabrinutošću pratile kako će se razviti situacija s novom američkom administracijom, pogotovo spremnost novog američkog predsjednika da propitkuje i ruši ustaljena pravila ponašanja - i tradicionalne odnose - u međunarodnoj geopolitičkoj areni. Bili su, otvoreno priznaju, sumnjičavi, no sada imaju povjerenje u novog stanovnika Bijele kuće.
Japanska zabrinutost smanjila se nakon dva susreta japanskog premijera Abea s Trumpom. Nisu, doduše, dobili sve što su željeli, ali čini se da je to, barem zasad, dovoljno.
Naime, iako su Sjedinjene Američke Države ostavile Japan na cjedilu oko Transpacifičkog partnerstva (TPP) i povukle se, kako je Trump i obećao u predizbornoj kampanji, iz sporazuma koji je Japan godinama žestoko gurao te ga pustile da se sam snalazi s preostalim državama uključenima u inicijativu i spasi što se spasiti da, Trump je Abeu ipak “išao uz dlaku” po pitanju sigurnosti, potvrđujući svoju predanost njihovu sigurnosnom sporazumu.
Naime, tijekom njihova drugog susreta, 10. veljače, kada je Trump već službeno zasjeo u Ovalni ured, Japan i SAD objavili su zajedničku izjavu u kojoj su obje države izrazile posvećenost daljnjem jačanju američko-japanskog saveza, ponavljajući da je on “kamen temeljac mira, prosperiteta i slobode u azijsko-pacifičkoj regiji”.
“Usred sve težeg sigurnosnog okruženja u regiji, SAD će pojačati svoju prisutnost, a Japan preuzeti veću ulogu i više odgovornosti u savezu”, stoji u izjavi, čiji se najvažniji dio za Japan odnosi na Senkaku otočje. Naime, Abe i Trump potvrdili su da članak 5 američko-japanskog Sporazuma o zajedničkoj suradnji i sigurnosti pokriva to otočje i da se obje države protive unilateralnoj akciji kojom se želi potkopati japanska uprava nad tim teritorijem.
“Japan i SAD protive se bilo kakvom pokušaju iskazivanja maritimnih potraživanja putem zastrašivanja, prisile ili sile. SAD i Japan pozivaju uključene države da izbjegavaju akcije koje bi dovele do eskalacije tenzija u Južnom kineskom moru, uključujući militarizaciju istaknutih položaja, te da djeluju u skladu s međunarodnim pravom”, poručili su.
Iako je ta izjava smirila same vlasti, japanski analitičari i dalje su vrlo skeptični prema Trumpu.
Dok neki tvrde da “će on tvitati, a ne vladati”, druge zabrinjava njegova hirovitost te sklonost “poduzetničkom razmišljanju i transakcijama”. Obamina je administracija, prisjeća se Seiichiro Takagi, viši savjetnik za istraživanje u Japanskom institutu za međunarodne odnose, barem ispočetka, razmišljala o pronalasku zajedničkih dodirnih točaka s Kinom. Trump, pribojava se, baš i ne.
- Zabrinut sam oko Trumpove administracije jer se čini manje entuzijastičnom oko savezničke strukture - tvrdi Takagi i dodaje kako ipak smiruje činjenica da su neki od glavnih predsjednikovih ljudi, ministar obrane James Mattis i državni tajnik Rex Tillerson, “konvencionalniji u razmišljanju”.
Narod je oprezan
Za Japan je, proizlazi iz izjava naših sugovornika, u geopolitičkom smislu prioritet održati status quo, uz opasku da se svaki pokušaj njegove promjene silom ili prinudom, primjerice u Južnom kineskom moru, ne može tolerirati. U tom smislu potrebna je suradnja s ostatkom zemalja.
- Naša odgovornost trebala bi osigurati pomorske puteve od istočne Azije do Bliskog istoka. Na njih se Japan oslanja i budućnost prosperiteta istočne Azije ovisi o sigurnosti tih pomorskih putova. Glavno je pitanje jesu li oni potkopani političkom voljom određene sile, entiteta. Ako je prolaz potkopan politički, to onda više nije ekonomsko pitanje. A to se već događa. Nećemo preuzeti vodstvo jer je japanski narod jako oprezan oko toga i pokazivanje vodstva nije važno. Mnogo je važnije stvaranje koordinirane akcije u održavanju statusa quo - tvrdi Miyake uz napomenu da je u posthladnoratovskom periodu, koje karakteriziraju velika nepredvidljivost i sve veća isprepletenost sigurnosnih pitanja u različitim dijelovima svijeta, “vrijeme da se američki prijatelji i saveznici okupe i surađuju kako bi svijet učinili stabilnijim”.