U ratom razorenoj Siriji na području pod kontrolom terorista ISIS-a tijekom 2013. i 2014. godine devetnaest ljudi s putovnicama zapadnih zemalja i Rusije bili su kao taoci zatočeni u jednoj maloj sobi, dok je soba pored bila zatvor za pet žena. Ti su zatočenici, jedno po jedno, bili oslobođeni u zamjenu za otkupninu ili - pogubljeni.
Iz te skupine otetih četvero oslobođenih preživjelo je godinu dana zatočeništva u najgorim uvjetima, mjesecima bez zrake sunčevog svjetla i tjednima vezivani lancima. Čuvari su ih običavali surovo tući danima. Kako su uspjeli zadržati prisebnost i nadu? Kako nisu pokleknuli duhom?
Talijanski humanitarac Federico Motka, francuski novinar Didier Francois, danski fotograf Daniel Rye Ottosen i francuski bloger Pierre Torres susreli su se ovoga mjeseca po prvi put nakon oslobađanja iz zatočeništva prije dvije godine i za radijski program BBC -a prisjetili se svih svireposti koje su preživjeli, ali i načina na koje su uspjeli ostati ljudi i ostvariti jedinstven međusoban odnos.
Fotograf Daniel (26) otet u svibnju 2013. bio je nekoć vrhunski gimnastičar, pa su njegova široka ramena izazivala podozrivost čuvara koji su sumnjali da je vojnik ili špijun. Kada mu je to rekao jedan stražar, Daniel se jako prestrašio i pokušao je dokazati da je doista gimnastičar tako što je na podu počeo širiti noge u špagu. Na to je čuvar počeo vikati da prestane jer ga mora ispitivati i mučiti. Tada su došli i drugi otmičari i počeli vikati na Daniela i udarati ga. Mnogi strani džihadisti, koji su došli sa Zapada, pokazivali su čak više agresivnosti od ostalih. U jednom trenutku natjerali su ga da pleše neku vrstu tanga, i koliko god to čudno zvučalo, u tom se trenutku Daniel osjetio poniženim više nego kada su ga tukli.
Psihička i fizička tortura bila je neprestana, bez pravila. Daniel u jednom trenutku više nije mogao izdržati i pokušao se ubiti vješanjem. No, čuvari su ušli i spriječili ga, a uz pomoć drugih zatočenika uspio je doći k sebi.
Francuski novinar Didier Francois (55) otet je mjesec dana nakon Daniela Rye Ottosena, i to odmah nakon što je iz Turske ušao u Siriju. Odmah se, kaže, prebacio u mod preživljavanja.
"Kada izgubite slobodu teška je stvar ta da nema više pravila. Nalazite se izvan vladavine zakona. Čuvari su oni koji donose odluke o vama i vi nemate nikakvu kontrolu. Jedina stvar koju možete sačuvati je dostojanstvo. Morate shvatiti da svi oni imaju jedan cilj - držati vas pod kontrolom. Nema dobrog i lošeg čuvara - svi su oni loši. Ali imali su različite strategije kontrolirati nas kao grupu. Neki su pribjegavali ekstremnom nasilju, dok su drugi koristili sofisticiranije metode, igrajući se vašim umom. A mi nikada nismo znali koje će metode koristiti. Dolazili bi redovito pretući vas bez razloga, samo kako bi pokazali da imaju moć. Na moj povez za oči stavljali bi suzavac. Vode i hrane ne bi bilo po četiri dana", ispričao je Didier Francois za BBC .
Pierre Torres (31), oceanograf po obrazovanju, otet je usred dana u Raqqi, kamo je otišao vidjeti prvi grad izvan dosega Assadovog režima. Skupina maskiranih otmičara na ulici izudarali su ga pištoljima i odveli u zatočeništvo. U jednom razdoblju Pierre je imao snažan osjećaj krivnje, jer se osjećao da previše lako prihvaća stvari i želio se oduprijeti i boriti. Zato je u jednom trenutku ponosno stao ispred jednog mladog čuvara i gledao ga prkosno u oči. Čuvar ga je napao štapom, ali Pierre nije posustajao. Čuvar ga je zatim izveo iz ćelije i snažno izudarao batinom. "Udarao me i u trbuh pa sam imao izmeta na hlačama. Ali bio sam euforičan, kao da sam uzeo kokain ili takvo što. Osjećao sam se sjajno. Obožavao sam taj trenutak i stvarno ga cijenio. Bilo je to vrijedno muke", ispričao je Pierre za BBC.
Federico Motka (33) zarobljen je s britanskim humanitarcem Davidom Hainesom, koji je pogubljen četiri mjeseca nakon Federicova oslobađanja. "Dave mi je dao tri savjeta koja nikada neću zaboraviti: uvijek reci istinu; ako nas razdvoje smisli neku rutinu i - igraj igru", ispričao je Federico. Talijanski humanitarac zatočen u samici pokušavao bi zaspati tako što je u svojoj glavi vodio razgovore s roditeljima i sestrom. Jedina mogućnost da zadrže dignitet zatočenima je bilo pokušavanje da održe čistoću, što nije bilo lako jer su tokom noći imali vezane ruke iza leđa, dok su im danju ruke bile vezane ispred sebe. Federico je koristio svaku priliku da opere odjeću koju je imao na sebi od prvog do posljednjeg dana zatočeništva.
Daniel kaže da se pokušavao fokusirati na pozitivne stvari. Počeo je često brojati, govoriti samome sebi, i počeo je smišljati projekte u glavi. "Kada pogledam unazad, imao sam nekoliko različitih mentalnih stanja. Na početku je bio šok. Drugi dio se svodio na prihvaćanje i prilagođavanje. Treće je bilo razmišljanje da je to moj svakodnevni život. Tada postajete dobar talac. A za mene to je ustvari bio trenutak kada mi se počelo činiti da vrijeme brže prolazi. Bio je i trenutak kada sam mislio: 'Neću preživjeti'", prisjetio se Daniel koji je pokušao i samoubojstvo.
Zatočena četvorka cijelo je vrijeme smišljala igre kojima su pokušavali zadržati priseban duh. U jedan šal sakrili su šahovske figure koje su napravili od komadića kartonske ambalaže i puno su vremena provodili igrajući šah. Da zaokupe misli nečime izvan svoje beznadežne situacije, organizirali su čak i školu s improviziranim predavanjima, pa je Pierre pričao o tome kako se pravi željezo, a Daniel ih je učio kako skočiti s visoke daske u mali bazen. Čak su i prostrli deku po podu kao da je čamac i Federico je pokušao objasniti kako se jedri. Igrali su i igru u kojoj je pripovjedač stvarao priču i podijelio likove, te su ostali trebali ponašati prema zadanom liku.
Dider smatra da je veza između njih i dalje jaka. "Ne možete proživjeti ono što smo mi preživjeti a da nešto ne sačuvate, pa čak i loše dijelove. Kada smo se susreli, podijelili smo stvari koje ne možete podijeliti ni s kime drugime. To je jako važno", rekao je Didier.