Wolfgang Schäuble, njemački ministar financija i, možda, najutjecajniji njemački političar današnjice, ne krije svoje zadovoljstvo pobjedom Emmanuela Macrona u Francuskoj. Schäuble je na glasu kao čvrst desničar, što djelomično jest točno, ali je možda više posljedica njegova otvorenoga i oštrog diskursa nego političkih poteza koje je vukao. Invalid je, u kolicima, jer je 1990 na njega atentirao duševni bolesnik (sada na slobodi nakon dugih godina liječenja, pa mu ne treba spominjati ime) koji ga je smatrao utjelovljenjem zla. Metak nije Schäublea ubio, ali mu je prebio kičmu, što je rezultiralo uzetošću. Ali njemu je bilo dovoljno i ono kičme što je ostalo da bude jedan od najkrućih njemačkih političara, utjelovljenje zla za dio Grka, na primjer.
Gdje je onda veza između njega i Macrona, koji je bio ministar financija u socijalističkoj vladi za predsjednika Françoisa Hollandea i koji je sada imenovao prvu mješovitu vladu u francuskoj povijesti ako se ne računaju ratne opasnosti, ali u kojoj ipak pretežu ljevičari, makar nazivni?
Uskladili gledišta
Schäuble je neki dan, uoči proljetnih prognoza Evropskog povjerenstva i Biltena SEB, dao intervju Repubblici u kojemu kaže da su Macron i on imali usklađena gledišta o euru, o potrebi prerastanja Fonda za spašavanje država (pod okriljem ESB) u samostalni Evropski monetarni fond. Schäuble opetuje da se na dugovima ne može graditi razvitak (jer bi se, kaže, Njemačka, koja nije zadužena, razvijala sporije od zaduženih!?). Od zemalja koje su probijale prag duga Španjolska raste, ali zato što je provela reforme, veli Schäuble, hvaleći i Renzijeve reforme. Potvrđuje da je euro bespovratan, zadovoljan je što je s eurom nestala mogućnost članica da ostanu kompetitivne devalvirajući svoju valutu, jer da je to prečica. Schäuble tvrdi da se uvijek zauzimao za smanjenje jaza između razvijenijih i manje razvijenih zemalja, da je godinama bezuspješno insistirao na “inkluzivnom rastu”, te da nije čudno što je pod njemačkim predsjedanjem G20 prvi put na dnevnom redu Afrika. Schäuble ne navodi kao razlog prodor imigranata iz Afrike, ni ne spominje ga, nego se poziva na Ludwiga Erharda kao “oca tržišne socijalne ekonomije” koji je vazda govorio da “treba kombinirati kompetitivnost i socijalnu stabilnost, jer samo to čini društvo stabilnim”, a to vrijedi za svjetsku privredu i svjetsku stabilnost, kaže Schäuble.
Današnjem čitatelju svi Schäubleovi rezoni mogu biti manje ili više bliski, na svaki način mu mogu biti poznati, ali pitanje je tko se više među njima sjeća, ili uopće može sjećati Erharda. Nije ni čudo: prestao je biti njemački kancelar prije nego sam uopće ušao u novinarstvo, prije nešto više od 50 godina. Prethistorija, takoreći.
A ipak je Ludwig Erhard lik čiji se zamah u Njemačkoj još osjeća, ne toliko kao kancelara, koliko kao prethodnog ministra financija (1947-1963), jer je na glas došao kao tvorac “njemačkoga privrednog čuda” nakon drugoga svjetskog rata, “čuda” koje se odavno pretvorilo u rutinu i za koje nitko više ne može reći da je plod samo Marshallova plana.
Erhard je osnove svoga smionog, čak riskantnog pothvata, započetoga prije 70 godina dok je Njemačka bila još porušena (i dvadesetak godina kasnije, kada sam prvi put otišao u München i Frankfurt, cijele i popravljene kuće su još stršale kao rijetki starački zubi s ledinama oko njih, prostorima gdje su se nekada zgrade tiskale jedna s drugom - čak je i Zadar bio izgrađeniji).
Predvidio poraz
Rođen u tadašnjoj Kraljevini Bavarskoj 1897, Erhard je karijeru započeo kao trgovački pomoćnik, ali ga je od očeva obrta i trgovine razdvojio prvi svjetski rat, gdje je kod Ypresa preživio susret s bojnim otrovom, što ga je učinilo invalidom. Zato je pošao studirati ekonomiju, doktorirao ju je 1925 u Frankfurtu kod Franza Oppenheimera, prvog profesora sociologije u Njemačkoj, nosioca i katedre političke ekonomije, promotora neeksploatacijskog kapitalizma. Za razliku od Oppenheimera, koji je utjecao i na ekonomiju židovskih kibuca u tadašnjoj Palestini, Erhard je ostajao nogama čvrsto na tlu Njemačke i Evrope.
Od 1928 bavio se istraživanjem tržišta, tada još pionirskom kategorijom, a u ratu se latio koncepta poratne privrede, zbog čega je izgubio posao u Institutu, ali ga je nastavio raditi za industrijski dio Privredne komore, što mu je dalo dubok unutrašnji uvid. Na njegovu temelju je 1944 napisao rad u kojemu je zaključio da je Njemačka već izgubila rat, jer ga više ekonomski nije mogla održati. Erhardovim radovima bio je oduševljen Carl Friedrich Goerdeler, konzervativac i monarhist, koji je bio predviđen za kancelara nakon atentata na Adolfa Hitlera 1944, koji je Erharda preporučio antinacistima, a s druge strane i masovni ubojica Otto Ohlendorf, tada državni tajnik u ministarstvu privrede Reicha, koji je, kao i njegov SS-ovski šef Heinrich Himmler smatrao Speerovu etatističku privrednu politiku u suštini boljševičkom.
Na vješalima su skončali i Gordeler i Ohlendorf (prvi na nacističkima, drugi na savezničkima), a Erhard je pod saveznicima postao šef novčarsko-kreditnog namjesništva, pa direktor ekonomije za američku i britansku zonu, te je uveo novu njemačku marku, za kojom još žale mnogi. Na tom mjestu je ukinuo savezničku kontrolu cijena i proizvodnje, nadišavši time svoju nadležnost - ali polučivši ekonomski uspjeh. Na prvim izborima poslije rata ušao u Bundestag i postao ministar financija, onaj u koga se Schäuble i danas ugleda.
Bio je nadjačan
Erhard je smatrao tržište socijalnim faktorom po sebi, koje ne treba okivati pravilima države blagostanja - ali je u tom gledištu bio nadjačan. Morao je pristati na suzbijanje kartela, na jača socijalna davanja, pa je Njemačka postala ona država socijalnog blagostanja kakvu je zasnovao Bismarck i kakvu poznamo i danas.
Kada se Konrad Adenauer povukao 1963 s nepunih 88 godina, Erhard ga je naslijedio kao kancelar i faktički vođa Kršćansko-demokratske unije (iako nikada nije bio njezin formalni član).
Kao kancelar nije baš bio realističan. Ponudio je sovjetskom premijeru i partijskom sekretaru Nikiti Hruščëvu bespovratni zajam od 25 milijardi dolara (mnogo vrednijih od današnjih) u zamjenu za reunifikaciju Njemačke - ali Hruščëv je dobio zajmove s drugih strana na Zapadu, a zatim 1964 pao s vlasti u nemilost, i tako nije bilo ništa (tek u doba Mihaila Gorbačëva Zapadna Njemačka je mogla prisvojiti Istočnu, plativši to također skupo zamjenom istočnonjemačkih marki po tečaju 1:1). Podržao je američku gubitničku intervenciju u Vijetnamu, što ga je udaljilo od francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea i ugrozilo bazu Evropske ekonomske zajednice. Okliznuo se, začudo, ipak na ekonomiji: ne predvidjevši recesiju 1966-1967, Erhard nije ostavio margine u državnom proračunu koji se našao u ovećem deficitu - a Njemačka se još od dvadesetih godina panično boji deficita, duga i inflacije. Liberali su napustili koalicijsku vladu, Erhard je odstupio, Kurt Georg Kiesinger je sastavio prvu veliku koaliciju sa socijaldemokratima, u kojoj je Erhardovu financijsku politiku, koju je Erhard zanemario, ponovo osnažio njegov bavarski zemljak, skandalozni vođa Kršćansko-socijalne unije Franz Josef Strauß.
Erhard je opstao u Bundestagu do smrti 1977, ostao je poštovan i nakon smrti kao otac njemačkoga privrednog čuda, ali ne i kao državnik - živ dokaz da je državna politika zanat za se.
Ne treba ipak pobrkati lončiće. Za Erharda je socijalna tržišna ekonomija značila liberalni stav prema tržištu koje će, po njemu, samo znati djelovati socijalno, dok je socijalna politika njemačke države blagostanja, zahvaljujući i uzletu proizvodnje i trgovine u doba Erhardova ministrovanja, uvedena Erhardu uz nos.