Mons. Mario Enrico Delpini (65) novi je milanski nadbiskup – a to automatski znači i jedan od kandidata za novog papu: u prošlom stoljeću s milanske katedre sv. Ambrozija na rimsku sv. Petra prešli su Pio XI pa bl. Pavao VI.
Milano je, s više od pet milijuna katolika, dijeceza s najviše vjernika u Evropi (u njoj je više katolika nego u svoj Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini). Stoga je njegov prethodnik kardinal Angelo Scola (glavni protukandidat pri prošlom izboru pape) imao šest pomoćnih biskupa, a među njima je Delpini bio generalni vikar.
Milanska arhidijeceza pored glavnog grada Lombardije, obuhvaća još Monzu, Lecco i Varese. Milano (s većim dijelom svoje arhidijeceze, te s nekim župama koje su mu prije pripadale) ima i poseban, tradicionalni Ambrozijanski obred (i Zagrebačka biskupija je do 1788 koristila poseban Zagrebački obred, zapravo Ritus Coricensis koji je iz Corsa u Francuskoj unio biskup Duh, usavršio ga je biskup Kažotić, a Rimskim ga je zamijenio biskup Vrhovac).
Ambrozijanski obred se djelomice razlikuje od Rimskoga: počinje trostrukim zazivom Kyrie eleison, nadbiskupa kade prije homilije, Vjerovanje se izriče poslije Prikazanja (Ofertorija), pokaznica je u obliku hrama a ne zrakasta, škropilo je u obliku kista, ne kaže se „Ite missa est“, žalobna boja nije ljubičasta nego kupinasta, Časoslov se znatno razlikuje itd. Taj je obred nešto bliži istočnome, jer je sv. Ambroziju bilo važno da se i obred jasno razlikuje od arijanskoga u doba kada su vjernici bolje poznavali obred nego nauk vjere.
Izbor za papu
S obzirom na značaj i značenje milanske arhidijeceze, nije čudo što mnogi u Italiji smatraju milanskog nadbiskupa najvažnijim prelatom nakon pape, bez obzira na to tko je predsjednik Biskupske konferencije ili papin kardinal vikar u Rimu. Milanski nadbiskup je redovito kardinal, pa će to jamačno biti i mons. Delpini, ali bilo je privremenih iznimaka. Tako je papa Pio XII poslao bl. Giovannija Battistu Montinija za nadbiskupa u Milano ali mu je uskratio kardinalski šešir, kako bi spriječio da Montini bude izabran za njegova nasljednika. Naslijedio ga je tako mletački patrijarh sv. Angelo Roncalli (Ivan XXIII), koji je Montinija u prvome svom konsistoriju ipak učinio kardinalom, pa je Montini tako u prvom konklavu naslijedio sv. Ivana XXIII i 15 godina bio papa pod imenom Pavao VI.
Poslije Montinija nadbiskupi su bili kardinali Colombo, pa 23 godine isusovac Carlo Maria Martini, u nekim elementima suprotstavljan papi sv. Ivanu Pavlu II, pa Dionigi Tettamanzi (prethodno nadbiskup Ancone, pa Genove – dakle seljen kako mu je rasla „težina“ unutar Crkve), napokon Angelo Scola, prethodno mletački patrijarh (njegovu selidbu u Milano mnogi su protumačili kao želju tadašnjeg pape Benedikta XVI da mu olakša izbor za svog nasljednika).
Scola je, dok se konklav još nije bio razišao, doživio da mu Talijanska biskupska konferencija čestita na izboru za papu, iako je izabran bio Jorge Mario Bergoglio. Prema naknadnim rekonstrukcijama, milanski nadbiskup kardinal Scola je u konklavu skupio velik broj glasova – pedesetak – ali ipak daleko od nužnih 77, ocijenio da neće postići većinu, pa je, rekavši da „ne želi dijeliti Crkvu“, zamolio ostale kardinale izbornike da više ne glasaju za njega. Tako je prepustio poprište buenosaireskom nadbiskupu kardinalu Bergogliu, koji je bio u vodstvu; jednako se, u sličnim uvjetima, u prethodnom konklavu Bergoglio povukao prepustivši polje vodećem kardinalu Josephu Ratzingeru.
Mons. Delpini nije novak u tom okružju. Rođen je 29 srpnja 1951 u Gallarateu kao treće od šestoro djeca, na teritoriju nadbiskupije, 1967 ulazi u Milansko sjemenište, za svećenika ga je 1975 zaredio kardinal Colombo. Diplomirao je latinistiku, licencijat (u nas: magisterij) iz teologije postigao tezom o Picu della Mirandola, predavao je grčki i patrologiju, od 2007 bio je pomoćni biskup, od 2012 generalni vikar, a od 2017 nadbiskup.
Ironičan i živahan
Penjao se, stubu po stubu, unutar Milanske nadbiskupije. Preporučili su ga Papi, kažu, i Scola i Tettamanzi. Unatoč tome što bi ga, po dužnosti, „išao“ jedan od biskupskih apartmana, don Mario – kako su ga i vjernici i svećenici zvali i pošto je dobio mitru – nije htio napustiti sobu u Svećeničkom domu, gdje živi zajedno s uglavnom starim i nemoćnim svećenicima. Po gradu se vozi uglavnom na biciklu (uvijek s biciklističkom kacigom).
Kažu da je tih i srdačan, ali odlučan. Javno je korio svećenike „lukave“ ili „prezauzete svjetovnim brigama“, koji „zanemaruju uobičajene službe povezane sa svećeništvom, poput posjetâ bolesnicima, utjehe utučenima, skrbi za malene“. Novine navode da poimenično pozna sve svećenike u arhidijecezi (ima ih 1108), pa mu je kardinal Scola bio povjerio trajno obrazovanje klera.
Smatraju ga veoma učenim, govori starogrčki i engleski, ali rijetko objavljuje znanstvene tekstove, zapravo i stručne, ali je objavio nekoliko popularnih knjiga s pričama, anegdotama i bajkama, te mali bon-ton za svećenike, naslovljen „Velečasni, koji je to način!“ (Reverendo, che maniere!). Ironičan je (kad je kardinal Scola rekao da „živi u siromaštvu“ dobacio je „ta ne spavam pod mostom“), živahan, poznat po propovijedima jednostavnima i jasnima.
U molitvi za prošli Uskrs napisao je: „Izdržati. Izdržati ne samo za se, nego i za druge. Izdržati, jer neki na to računaju, izdržati jer, ako i ti popustiš i pomiriš se sa stanjem, udunut će se još jedno svjetlo i Zemlja će biti tamnija. Ako izdržiš i u mraku, ostat će svjetlo da osvijetli put.“ Milano nije periferija Katoličke crkve, ali ima svoju široku periferiju. Papa Frane je, misleći i na to, odabrao „pastira koji vonja po ovcama“, dakle svećenika koji zalazi među vjernike, jednoga koji osobno živi „siromašnu Crkvu za siromašne“ – još jednoga koji odgovara njegovu evanđeoskom izazovu.