“Sahranili smo ga kao faraona!“ – rekao je istražiteljima dugogodišnji visokoplasirani mafijaš iz Cose nostre, izvjesni Salvatore Bonomolo (52), rekavši da je u lijes bossa Agostina Badalamentija osobno stavio „pištolj i cigarete“.
Salvatore Bonomolo pripadao je „mandamentu“ (mafijaškoj postrojbi, poput bojne) u palermitanskoj četvrti Porta Nuova. Bio je zadužen za iznude. Kada mu je postalo „vruće“ utekao je u Venezuelu, u Caracas, na odgovornu dužnost mafijaškog poklisara zaduženoga za organiziranje uvoza kokaina. Uhvaćen je 2012 i izručen u Italiju. Od tada nije govorio s istražiteljima, poštujući mafijaški zavjet šutnje: omertà.
Ovih dana je možda prešao Rubikon. Nije „pokajnik“, nije „suradnik pravde“ (kako su, pogrešno, pisala neka glasila izvan Sicilije), nego „izjavitelj“ – dakle osoba koja je odlučila davati izjave, pa i na postavljena pitanja, ali samo one koje sam hoće i nađe za shodno, dok „suradnik“ pravde mora reći sve što zna i što ga se pita, i to u roku od šest mjeseci od početka „suradnje“ – inače ništa od privilegija (poput: zaštite života za se i za obitelj, smanjenje kazne, povoljniji tamnički uvjeti, eventualna izmjena identiteta nakon izdržane kazne, novac za preživljavanje od države itd.).
Usluga “onima”
Glavna stvar koju je istražiteljima izjavio odnosio se na aferu Fragalà: tvrdi da je odvjetnik Enzo Fragalà, specijalist za kazneno pravo, ubijen kao usluga „onima gore“ (ne misli na politiku, nego na poštene mafijaške šefove), te da ga je ubio Giuseppe Auteri. Istražitelji mu zasad ne vjeruju.
Ali, da bi osnažio svoju vjerodostojnost, Bonomolo je spontano izjavio da je ukopao oružje zajedno s Badalamentijem (koga ne treba brkati s njegovim prezimenjakom, nekadašnjim šefom Cose nostre Gaetanom Badalamentijem, koga je ubio Totò Riina, istrijebivši i ponešto njegove rodbine, pa tako i još dva Agostina Badalamentija) na groblju u Palermu na Siciliji.
Detalj je, naravno, zainteresirao istražitelje i oni su naredili ekshumaciju i otvaranje lijesa s posmrtnim ostacima „don Agostina“.
On je bio „pezzo da novanta“ („komad od 90“, tj. mafijaš teške kategorije), ali je karijeru počeo kao šeprtlja: dopustio je da ga policija uhvati in flagranti kad je u lkolovozu 1979 kao 19-godišnji mesarski pomoćnik ubio Michelea Liparija. Na glas među mafijašima je dospio jer je briljantno odigrao ulogu luđaka, pa su ga psihijatri proglasili djelomice neuračunljivim. Tako nije dospio u zatvor Ucciardone, nego u zatvoreničku ludnicu u sicilijanskoj Barcelloni, gdje je u pet godina čudesno izliječen: više nije zazivao mamu, nije baljezgao, postao je ugodan sugovornik i uzoran zatočenik. Ipak, niti je proglašen blaženim, niti je pušten na slobodu, čemu se usrdno nadao. Ni tužioci, eto, nisu bili ludi. Čak su otvorili istragu protiv psihijatara, koji su se pravili blesavi, a ne ludi, pa se izvukli pomanjkanjem dokaza.
Odležao je svojih 19 godina, upoznavši se veoma dobro s ludničkim i sa zatvorskim ambijentom. Kada je izišao, sâm „zu Binnu“, tj. Bernardo Prvenzano, tadašnji „neuhvatljivi“ šef šefova Cose nostre postavio ga je za šefa centralnog mandamenta u Palermu. Badalamenti je ponovo uhićen 2003, ali se u međuvremenu ozbiljno razbolio, pa je umro i pokopan 2005.
U njegovu lijesu ovih je dana zaista nađen revolver talijanske proizvodnje, odmah predan balističkim vještacima da utvrde je li iz tog oružja, dosad efektno slrivanoga, netko svojedobno i ubijen. Nađena je i aktovka s drugim stvarima, među kojima je zaista bila kutija cigareta.
Praznovjerci
To ilustrira praznovjerje mafijaških krugova, veoma odanih Crkvi, ali na magijski način: ne mare ubijati, ali ne daj Bože da im netko oduzme njihove škapulare ili svete sličice: Riina se nikada nije odvajao od sličice sv. Rozalije, uvjeren da ga ona s nebesa u Božje ime štiti u njegovoj pravednoj borbi protiv bezbožne države. U pučko praznovjerje pripada ostavljanje omiljenih predmeta u lijesu ili u grobu kako bi se pokojnik bolje osjećao u zagrobnom životu (u Indiji su sadisti umrlom radži u grob stavljali i ženu, da ne bude bez nje do sudnjega dana).
U Kumodražu su stavljali u grob i mobitel, a i u Sarajevu (ondje je pokojnikov sin prvo gotovo izdahnuo od straha kad je dobio SMS s broja rahmetli bâbe, a onda je na mrtvo ime istukao svoga sina koji je maznuo pokojnikovu SIM karticu).
U Kini je prvi car Qin Shi Huangdi prije 2200 godina zakopan s vojskom od 7000 bojovnika od terakote, u borbenom poretku, kako bi i nakon smrti imao kime zapovijedati i mogao ratovati; u Egiptu su pokojnici također odnosili popudbinu na drugi svijet, uredno balzamirani (i lišeni mozga i srca, kao kvarljive robe), a faraoni i bogate odore i nakite (sjetimo se samo Tutanhamunove zlatne maske).
Teško je reći da je Badalamenti ukopan baš kao faraon, ali je imao što ni egipatski vladari nisu bili kadri imati: duhan. Čini se da nije ni pripalio.