Kada Bono Vox, pjevač legendarnih U2, želi svojim skeptičnim prijateljima s rock scene objasniti u što zapravo vjeruje i što čini njegovu kršćansku vjeru, onda im pošalje knjigu Phillipa Yanceyja “Zašto je milost tako čudesna?”. Tako je učinio i prije nekih desetak godina kada ga je Noel Gallagher iz Oasisa upitao da mu pojasni svoju vjeru. Gallagher, taj cinični i buntovni Irac rođen u Manchesteru nakon toga je na albumu Oasisa napisao nekoliko pjesama o vjeri, a neke od njih su imale biblijske motive.
Kako bilo, američki kršćanski autor i novinar nije samo omiljeni spisatelj čuvenog irskog rockera nego i pisac čije knjige osvajaju nagrade i ruše rekorde čitanosti. Njegova najvažnija knjiga “Zašto je milost tako čudesna?” originalno objavljena 1998. sada je izašla i u hrvatskom prjevodu u izdanju riječke izdavačke kuće Bono Records.
Napisali ste negdje kako “pišete knjige za sebe, kako bi tražili odgovore na pitanja”. Nije li to pomalo neobična izjava za “evangelističkog autora”, kako vas nekada zovu, od kojeg se očekuje da uglavnom daje već gotove odgovore drugim ljudima?
- Dolazim iz crkve u kojoj je prevladavao stav “Ne dovodi u pitanje - samo vjeruj!”, a kasnije sam naučio kako je puno odgovora koje su mi tamo ponudili bili nepotpuni ili jednostavno pogrešni. Osjećam se povlaštenim da kao freelancer mogu pisanjem ići tamo gdje me moja pitanja vode. Kada me kritiziraju zbog toga, samo ih uputim na Bibliju. Od 183 pitanja koja su u Novom zavjetu postavljena Isusu, na samo tri dao je izravan odgovor. Često bi ispričao prispodobu ili na pitanje odgovorio protupitanjem. Pogledajte Stari zavjet - Psalmi, Knjiga o Jobu, Propovjednik, Tužaljke - svi ti dijelovi Biblije postavljaju više pitanja nego što daju odgovora.
Koji je bio vaš motiv za pisanje knjige o Božjoj milosti?
- Moj početni motiv bio je situacija u kojoj su se američki kršćani oduševili politikom i počeli vjerovati da “moralna većina” može vratiti vrijednosti u ovoj zemlji. Kako su imali sve više moći, počeli su igrati po pravilima politike: sotonizirali su svoje protivnike, povlačili granice, vrednovali ljude prema njihovoj duhovnoj ili političkoj korektnosti. Sve to se činilo upravo suprotnim od onoga što je Isus radio. Kako sam sve više ulazio u značenje te predivne riječi “milost”, počeo sam shvaćati da svijetom vlada suprotan princip koji sam nazvao “nemilost”. Nema milosti u ekonomiji, kao što to dobro vidimo danas. Naravno, niti u međunarodnim odnosima - ako bombardirate moju zemlju, mi ćemo bombardirati vašu. Ljudi na Balkanu to dobro znaju, kao i mi Amerikanci.
Bio sam sve uvjereniji da je ono što svijet treba od nas kršćana, i ono što je Isus uvijek naglašavao, radikalno suprotni princip - onaj koji se temelji na milosti. Ono što dobijamo od Boga nismo zaslužili, upravo suprotno. Sljedbenici Isusa pozvani su onda da taj radikalno novi pristup žive i uvedu u svijet. Zato jer nam je Bog oprostio, mi opraštamo drugima, čak i našim neprijateljima. Svijet pokreću poštenje, pravda, pravila, karma. Evanđelje pokreće milost.
U knjizi naglašavate kako je učenje o milosti glavni i originalni kršćanski prinos čovječanstvu u usporedbi s drugim religijama?
- Neki su me zbog toga optužili za iskrivljavanje učenja drugih religija. Priznajem da nisam stručnjak, ali samo sam se pozvao na C.S. Lewisa koji je, kada su ga pitali koji je “jednistveni doprinos kršćanstva svijetu” odgovorio - “Pa, naravno milost”. Općenito govoreći, hinduizmom dominira zakon karme po kojemu plaćamo za svaku lošu stvar koju smo napravili. Budizam definira put koji mora slijediti svaki učenik. Islam uvodi strogi šerijatski zakon. Judaizam pretvara Mojsijev zakon u 613 pravila, farizeji su optuživali Isusa da ih je kršio. Nasuprot svemu tome, kršćanstvo je usmjereno na milost: “Ta milošću ste spaseni po vjeri”, rekao je Pavao.
Kao što sam napisao, nema ničega što možemo učiniti da nas Bog voli više - ne postoje takve duhovne vježbe. I nema ničega što možemo učiniti zbog čega bi nas Bog volio manje. Biblija govori o preljubnicima, ubojicama, izdajnicima i buntovnicima koji nalaze oprost kada se okrenu Bogu. Bog nas već neograničeno voli.
Knjigu ste napisali prije 13 godina. Vlada li i danas društvom i crkvama ozračje nemilosti kao što ste tada to opisali?
- Ako govorimo o crkvama u SAD-u, rekao bih da je odgovor i da i ne. Legalizam u kojem sam odrastao (zabrana filmova, plesa, šminke, pijenja vina, nošenja brade itd.) jako se smanjio. Gledajući sa strane, teško je razlikovati američkog evangelističkog kršćana od ljudi oko njega. Ipak, istodobno postoji i jaki duh nemilosti, posebno u politici. Neprestano dobijam zlobne e-mailove od ljudi koji su bijesni na Baracka Obamu, primjerice, kao i one u kojima se sotoniziraju muslimani. Smiješno je da čak i oni kršćani koji se ponose svojom tolerancijom uobičajeno gledaju s visoka na one koje dožviljavaju kao manje tolerantne. Ljudska priroda sklona je rangiranju druih ljudi - po rasi, religiji, društvenoj klasi ili politici.
Pišete o djelovanju milosti na političkoj razini, o potrebi međusobnog opraštanja među narodima. U knjizi citirate C. S. Lewisa koji kaže kako za pravi oprost treba postojati priznanje krivice onoga kome se oprašta. Kako započeti taj proces u našoj regiji ako među narodima ne postoji konsenzus o tome što se zapravo dogodilo u zadnjih 20 godina?
- Svakako vam ne treba Amerikanac koji će vam držati predavanja o vašoj nacionalnoj povijesti. Ova pitanja morat ćete riješiti sami. Mogu samo reći kako sam na svojim putovanjima svjedočio snažnim primjerima nestajanja neprijateljstava između naroda.
Pisao sam o rasizmu na američkom jugu na kojemu sam odrastao. Pazite - jedna rasa nekada je u vrijeme robovlasništva posjedovala drugu. Dok sam odrastao crnci su bili žrtvama raznih diskriminacija. Rasizam i dalje postoji, ali opće ozračje sada je potpuno drugačije. Moj rodni grad Atlanta već je imao nekoliko crnih gradonačelnika i naravno SAD sada imaju crnog predsjednika. Smatram da su Afroamerikanci odigrali ogormnu ulogu u nečemu što bi mogli nazvati nacionalnim oprostom.
Južnoafrička Republika još je dramatičniji primjer. Nelson Mandela razumio je moć simbola, pa je na svojoj inauguraciji ovaj bivši “terorist” koji je proveo 27 godina u zatvoru pozvao na pozornicu svojeg čuvara i unajmio je bijele tjelohranitelje. “Nemamo vremena za osvetu, čak niti za pravdu”, rekao je. Pitanju krivice i oprosta posvetio se osnivanje povjerenstva za Istinu i pomirenje kojeg je vodio anglikanski biskup Desmond Tutu. Sva užasavajuća istina izašla je na površinu, ali po pravilima Povjerenstva počinitelji s obje strane bili su amnestirani ako su priznali istinu i pokajali se. Ovaj obrazac bio je korišten i u nekim drugim zemljama s jednakim uspjehom.
Nitko ne može nametnuti obrazac pomirenja za ovaj dio svijeta. Milost može doći samo od strana koje su bile u sukobu, ne od neke izvanjske snage. Hrvati, Srbi i Bošnjaci morat će sami pronaći svoj put i na njemu će sigurno biti puno prepreka. Put milosti je nesiguran. Alternativa je, međutim, još gora. Možemo li oprostiti ako druga strana nije priznala krivicu? Mislim na Isusa koji je svojim ubojicama oprostio na križu. Nitko od njih nije priznao svoju krivicu.
U knjizi opisujete svoje prijateljstvo s pastorom koji je priznao da je homoseksualac i vaše dvojbe u odnosu prema njemu. Čini se kako je odnos između kršćana i homoseksualnih grupacija danas potpuno bez ikakva pokušaja razumijevanja suprotne pozicije?
- Kada je moja knjiga izašla, to poglavlje je bilo prilično oštro za to vrijeme. Dobio sam puno mailova, uglavnom neprijateljskih u stilu “Kako se možeš družiti s javnim griješnikom”. S druge strane, kada su neke crkve započele zagovarati prava homoseksualaca onda su mi često govorili “Zašto nas ne možeš podržati?”. Nisam siguran da su kršćanske crkve i gay grupacije danas udaljenije nego ikada. Znam puno crkvi koje otvoreno prihvaćaju homoseksualne članove, ali im ne daju vodeća mjesta. Istodobno, retorika se doista zaoštrila i o pitanjima poput gay brakova ili zaređenja homoseksualaca se otvoreno raspravlja.
Odlučio sam da neću zauzimati izravna stajališta o tim pitanjima. Jer, čim to uradite, izgubite kontakt s drugom stranom. Radije ću citirati Daga Hammarskjolda koji je rekako kako čini sve da bi pronašao dodirne točke između dviju strana. Znam ozbiljne kršćane koji su odabrali homoseksualni put i oni, zapravo, imaju puno dodirnih točaka s kršćanima koji im se suprotstavljaju. Srećom, kao freelancer nemam obvezu riješavati probleme crkvene politike. Ako nekome čini da se “izvlačim”, onda neka bude tako. Neki od nas moraju biti mostovi koji povećavaju međusobno razumijevanje dviju strana.
Prošle sam godine bio govornik na konvenciji Gay Christian Network. Neki kršćani pozvali su na bojkot mojih knjiga samo zato što sam se pojavio tamo. Kada sam govorio, držao sam se teme “dodirnih točaka” i kasnije sam dobio razočarane komentare homoseksualaca koji su očekivali da dam potporu nekim pojedinačnim pitanjima. Iskreno, najugodnje se osjećam kada me obje strane odjednom kritiziraju.
Poznato je da ste jedan od omiljenih autora Bona iz U2. Susreli ste se, kako je to prošlo?
- Jednom smo se susreli kada je bend svirao u Denveru, gdje živim, a drugi put u Irskoj. Slušam samo klasičnu glazbu i prošao sam kroz ubrzani tečaj njihove glazbe prije nego smo se susreli. Bono mi je ostavio dojam pronicljivog čovjeka koji je fokusiran na pitanja koja su mu važna. On razumije ovo načelo Daga Hammarskjolda koje sam spomenuo. Kada je lobirao za američku pomoć programu borbe protiv AIDS-a započeo je tako što se susreo s najkonzervativnijim političarima, uključujući predsjednika Georgea W. Busha od kojega je tražio da preuzme vodstvo u 15 milijardi dolara vrijednom programu. Pametan je i dobro koristi to što je slavan. Pada mi na pamet Isusova zapovijed da budete “mudri kao zmije, bezazleni kao golubovi”. Bono pokazuje da kršćani mogu postići veliki uspjeh bez da se odreknu svoje vjere. Prečesto ostajemo pod staklenim zvonom i družimo se samo s ljudima poput nas. Bono definitivno nije takav.