Makedonija je neuralgična točka Balkana. Toliko neuralgična da je jedina država nastala na prostoru bivše Jugoslavije koja je došla do samostalnosti bez rata. Jer, čak se ni bahati i 1991. godine moćni Slobodan Milošević nije usudio petljati po Makedoniji, iako mu je na umu sigurno bilo razdoblje iz prve Jugoslavije kad Makedonije nije bilo, nego je postojala Južna Srbija. Naime, Washingtonu je bilo više nego jasno da bi tada rat u Makedoniji doveo do izravnog sukoba dviju članica NATO-a, Grčke i Turske. Ova prva je odmah skočila zbog pitanja imena, a ova druga je govorila o zaštiti svoje manjine (prva međunarodna škola u samostalnoj Makedoniji bila je turska). Iako, dakle, u Makedoniji nije bilo rata, ondje su ipak u prosincu 1992. godine raspoređene mirovne snage UN-a (UNPROFOR): jedino u Makedoniji su u njihovim redovima bili i američki vojnici, što također dovoljno govori.
Unatoč tome, 3. listopada 1995. godine izveden je atentat na Kiru Gligorova, tadašnjega predsjednika Makedonije, u kojem je teško stradao, ali ipak preživio. Iako do danas nije javno utvrđeno tko je organizirao pokušaj likvidacije, to je bio prvi oružani pokušaj destabilizacije Makedonije. Čim je Gligorov 1999. godine sišao s vlasti, počelo je razdoblje trajne i duboke nestabilnosti koje traje do danas. Kulminacija je bila albansko-makedonski rat 2001. godine, koji je završio Ohridskim sporazumom kojim su Albanci dobili znatno veća prava pa makedonske stranke i danas taj dokument doživljavaju protivnim nacionalnim interesima.
Proteklih 15 godina karakteriziraju međuetničke tenzije koje su otprije tri godine dobile novi zamah unutarmakedonskim sukobom. Od 2006. godine na vlasti je desna nacionalistička stranka VMRO-DPMNE koju vodi Nikola Gruevski. On je dodatno zaoštrio sukobe s Grčkom postavljanjem spomenika Aleksandru Makedonskom na glavnom gradskom trgu u Skoplju, da bi konačno izbio skandal s prisluškivanjem: po njegovim su zapovijedima prisluškivani novinari, oporbeni političari, intelektualci, čak i vjerski vođe.
Izbijanje tog skandala tumači se na više načina i on pokazuje da je unutar makedonskih stranaka došlo do promjene usmjerenja. Naime, ruski izvori tvrde da je podatke o prisluškivanju u javnost pustio SAD, nezadovoljan odlukom vlade Nikole Gruevskog da se priključi Turskom toku, plinovodu koji je trebao zamijeniti ruski megaprojekt Južni tok. Nedvojbena je činjenica da se Gruevski nakon toga ozbiljnije okreće Moskvi kao zaštitniku koji će izbijanje prosvjeda protiv premijera usporediti sa zbivanjima u Ukrajini koja su završila ratom na istoku te zemlje. Oporbeni socijaldemokrati (SDSM) se, pak, okreću SAD-u i EU, tražeći da se zaštite demokratski principi. U Bruxellesu će konačno biti i dogovoreni novi izbori koji su se održali u prosincu prošle godine.
Istodobno je tekao proces razdora unutar dotad relativno stabilnoga albanskog korpusa čiji je značajan dio postao duboko nezadovoljan koalicijom najveće stranke DUI s VMRO-DPMNE. Pojavljuju se i dvije nove stranke, Besa i Alijansa za Albance. DUI postaje najveći izborni gubitnik pa se u cijelu priču umiješao albanski premijer Edi Rama i pozvao sve albanske stranke u Tiranu kako bi se definirao nacionalni interes i nadišle osobne taštine. Najveći je problem Albanaca promjena vlasti u SAD-u pa oni sada nemaju jasnu sliku kako će se administracija Donalda Trumpa postaviti prema albanskom pitanju u cjelini, a onda i prema Makedoniji i Kosovu (ovi potonji su donekle zadovoljni čestitkom za Dan državnosti, ali u njoj ovaj put nije spomenuto članstvo u EU, kao ni u čestitki Srbiji). No, prije nekoliko dana je došlo do prosvjeda u Albaniji gdje opozicija traži ostavku premijera Rame, što je pokazatelj da je ovdje strančarenje pobijedilo nacionalne interese (parlament bi trebao donijeti zakone koji bi omogućili otvaranje pregovora o članstvu u EU).
Bugarska je trenutačno u postizbornom i predizbornom metežu. Na predsjedničkim je izborima pobijedio socijalist Rumen Radev koji je također sklon Moskvi, a pobjeda socijalista na izvanrednim parlamentarnim izborima nije isključena. U politici prema Makedoniji neće biti većih promjena ni ako pobijedi desni centar Bojka Borisova jer Sofija snažno podržava VMRO-DPMNE, ali i cijeli makedonski etnički korpus te se protivi jačanju utjecaja Albanaca.
Grčka, koja je jedan od glavnih krivaca za destabilizaciju Makedonije zbog tvrdoglavog inzistiranja da mora promijeniti ime, od Makedonaca očekuje da prihvate njezin diktat pa se često približava Albancima s kojima inače nema dobre odnose na svojoj sjevernoj granici.
I, konačno, Srbija, koja se aksiomatski protivi bilo kakvom davanju bilo kakvih povlastica Albancima bilo gdje, pa tako sada snažno, na ruskoj liniji, podržava Gruevskog. Uz to, i dalje postoji spor oko autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve.
Zaključno, stanje nije dobro, odluka makedonskog predsjednika Gjorgea Ivanova da ne dodijeli mandat Zoranu Zaevu, čelniku SDSM-a, mogla bi postati iskra koja će zapaliti unutarmakedonske odnose, što bi albanski korpus mogao iskoristiti za ostvarenje svoga zapretenog cilja: odvajanja barem u federalnu jedinicu. Na sve to morale bi reagirati Albanija i Bugarska kao zaštitnici, svoj bi interes vidjele i Grčka i Srbija, a nije isključeno ni uključivanje Turske. Dakle, jedina zemlja koja je bez rata izašla iz Jugoslavije mogla bi se u ratu raspasti.