UJEDINJENI NARODI

Trajno nesavršena organizacija trajno je nezamjenjiva

REUTERS

 

Priča o Ujedinjenim narodima mogla bi početi kao poznata scena iz višestruko nagrađivane serije “Teorija velikog praska”. Za one koji nisu obožavatelji: Penny, slabo obrazovana djevojka fizičara Leonarda, želi naučiti nešto o fizici. Pa pita njihova zajedničkog prijatelja Sheldona da je poduči. I on krene: “Jedne zvjezdane ljetne noći prije 2500 godina Aristotel je…”. Jedne zvjezdane ljetne noći, a znamo i datum, 9. kolovoza 1941. godine, na krstarici Prince of Wales na sjevernom Atlantiku su se sreli britanski premijer Winston Churchill i američki predsjednik Franklin D. Roosevelt. Pet dana kasnije objavljena je Atlantska povelja, dokument kojim su ova dva povijesno prevažna državnika u trenutku kad je Hitlerova armija jurila prema Moskvi, a cijela Europa bila okupirana (osim pobunjenika u šumi kod Siska), napravili nacrt arhitekture globalnog poretka nakon pobjede u ratu.

Navedimo neke od točaka povelje: teritorijalne promjene moraju biti u skladu sa slobodno izraženom voljom naroda na koje se odnose (eto Hrvatske i Slovenije); pravo svih naroda da izaberu tip vlade pod kojom će živjeti (referendum o neovisnosti Hrvatske); trgovinske barijere se moraju ublažiti i svi moraju imati pristup trgovini pod istim uvjetima (bilo bi lijepo da taj dokument, kratak je, netko stavi na stol Donaldu Trumpu); uspostaviti mir koji će svim narodima omogućiti da žive sigurno i slobodno u okviru svojih granica. Churchill i Roosevelt su bili svjesni da se mora nastaviti briljantna ideja američkog predsjednika Woodrowa Wilsona koji je nakon Prvoga svjetskog rata pokrenuo formiranje Lige naroda.

Ona je krahirala, ali je bila prvi globalni sustav koji je trebao uređivati odnose među državama, za razliku od dotadašnjih svetih alijansi ili sličnih kratkotrajnih savezništava. Nasukala se na nedorečenostima i jednostranošću mirovnih sporazuma nakon Velikog rata koji su posijali klicu Strašnog. Zato su Amerikanac i Englez odlučili pokušati popraviti pogreške. I kao posljedica tog dokumenta nastala je Povelja Ujedinjenih naroda koju je u San Franciscu 26. lipnja potpisalo 50 država, a stupila je na snagu 24. listopada iste godine sa 51 članicom (danas ih je 193). Među potpisnicama osnivačima bila je i Jugoslavija pa bi se i Hrvatska mogla mirno, kao sljednica (a i zbog uloge koju su brojni hrvatski diplomati i stručnjaci imali u radu UN-a do stvaranja moderne države) smatrati osnivačicom UN-a. Što ne bi ni na koji način umanjivalo važnost prijema samostalne Hrvatske u članstvo.

Taj je čin bio treći važan element u slijedu postupne međunarodne emancipacije Hrvatske: prvi je 15. siječnja 1992. kad nas priznaje tadašnja Europska ekonomska zajednica (tada samo 12 članica), zatim proces sljedećih mjeseci kad nas priznaju SAD, Rusija i Kina i, napokon, ulazak u UN. Diplomatska borba za dobivanje međunarodne podrške za vraćanje okupiranog područja pod hrvatsku vlast odvijala je upravo u UN-u i tu je bilo teških bitaka, trebalo je i lukavosti i mudrosti, ali UN je najbolji pokazatelj tadašnjeg uspjeha hrvatske politike (unatoč bosanskoj avanturi): Hrvatska je od objekta pregovora u UN-u, od 1992. do 1998. godine postala subjekt pregovora, i to već 1999. kada postaje članica drugog najvažnijeg tijela Svjetske organizacije, ECOSOC-a (Ekonomsko i socijalno vijeće).

No, UN je u međunarodnoj zajednici omiljena tema na kojoj se vole brusiti zubi. Pa je tako i Donald Trump tijekom svog prvog boravka u UN-u, ovog tjedna, izjavio kako “UN nije ostvario svoj puni potencijal zbog birokracije i lošeg upravljanja” što bi, tvrdi, bilo moguće “ako ćemo raditi zajedno i podržati istinski odvažne reforme”. Taj su mu govor napisali profesionalni diplomati jer vrlo precizno postavlja dijagnozu, ali, kao i svi takvi slični govori u proteklih dvadesetak godina, ne nudi terapiju. Postavit ćemo stoga pitanje: kako treba reformirati UN da bi odgovarao izazovima novog vremena? A za odgovor je potrebno napraviti historijsko-tematski pregled 72 protekle godine UN-a (pristojna dob).

1. Povijesne mijene

 

Povelja je potpisana dok još traje rat na Pacifiku, prije bacanja atomskih bombi. U svijetu koji se još ne može oporaviti od šoka koji je izazvala strahota nacističkih zločina. No, politika je bešćutna i ubrzo se šokovi zaboravljaju pa počinje raspodjela plijena pri kojoj u drugi ešalon padaju dvije dotad stoljećima moćne svjetske sile, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, dok u prvi plan istupaju komunistički Sovjetski Savez i kapitalističke Sjedinjene Američke Države. Samo dvije godine od formiranja UN-a pojavit će se Trumanova doktrina i formalno će početi hladni rat. U kojem je UN odigrao ključnu, nezamjenjivu ulogu. To je bilo jedino mjesto gdje su se morali sresti sovjetski i američki diplomati i gdje su morali razgovarati, pa makar i formalno.

Ovdje su se razrješavale brojne krize, neke cjelovito, neke djelomično, poput kubanske. I zato su u misijama u UN-u uvijek sjedili najbiraniji od biranih diplomata i nije slučajno da su danas dva ponajbolja svjetska ministra vanjskih poslova bivši ambasadori u UN-u: ruski Sergej Lavrov i iranski Mohammad Javad Zarif. UN, ne nužno sjedište u New Yorku nego i njegove europske lokacije, posebno Ženeva, ali često i Beč, bio je mjesto dugih, teških, zamornih, a katkad i dosadnih razgovora, ali mnogi od njih su u konačnici završili sporazumima koji su svijet učinili boljim mjestom za život. Recimo, sovjetsko-američki pregovori o kontroli nuklearnog naoružanja.

Sve se stubokom mijenja nakon pada Berlinskog zida i raspadom Sovjetskog Saveza. Bipolarni sustav koji je davao dinamiku i naboj djelovanju UN-a i u UN-u je nestao. SAD je zagospodario toliko moćno da kontrapunkta nije ni bilo, svi su čekali što će odlučiti Washington koji bi onda bacio neke mrvice da se njima zabavljaju ostali. A onda na vlast dolazi George W. Bush. Dok je njegov otac okupio najveću vojnu alijansu u svjetskoj povijesti da istjera Sadama Huseina iz Kuvajta koji je okupirao, sin pokušava izmanipulirati UN, prevariti diplomatske lisce premazane svim mastima: dobiti odobrenje za napad na Irak. Picassova Guernica je bila zastrta dok je američki državni tajnik Colin Powell lagao Vijeću sigurnosti da Sadam ima oružje za masovno uništenje. Od tog trenutka SAD više nije neprikosnovena svjetska sila, leđa su mu okrenuli Francuzi, Nijemci, Australci. To se osjeća i u UN-u gdje ambasador John Bolton nailazi na otpor, prijetnje vetom, nečuveno.

Svijet prelazi u novi, multipolarni sustav u kojem se na scenu vraća naftom obogaćena Rusija, pa Kina, kuca na vrata i nova Indija, tu je Brazil, Indonezija. A kad je SAD svijetu podario jednu od najtežih financijskih kriza u povijesti, svi su se ovi novi igrači osokolili, počeli se ponašati kao SAD prije. Pa tako tijekom rata u Siriji Vijeće sigurnosti nije donijelo niti jednu rezoluciju kojom bi se osudilo ponašanje predsjednika Bašara al-Asada, čak ni kad je bilo više nego jasno da je upotrijebio kemijsko oružje protiv civila ili da je u opsadi grada koristio izglađivanje civila kao oružje. Da, UN je često blokiran, ne može djelovati, ali to je dijelom zato što se svi još navikavamo na novi svijet (nadamo se da neće biti Huxleyevski “Vrli”) čija arhitektura nije jasna i veliko je pitanje hoćemo li tako skoro dobiti neki trajniji stabilan poredak ili ćemo se morati vratiti Heraklitu i međunarodne odnose prihvaćati po njegovoj: “Sunce je svaki dan iznova novo”.

 

2. Glavni tajnici

 

Svaku instituciju, od države pa do UN-a, definiraju čelnici. Svi će pamtiti Averyja Brundagea koji je nakon pokolja izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama vjerojatno spasio i samu ideju olimpizma izjavom: “The Games must go on” (Igre se moraju nastaviti). UN nije bio te sreće. Realan pogled na glavne tajnike, koji nisu trebali biti “direktori svijeta”, ali su se očekivale osobnosti čiji će se glas poslušati, a poruke analizirati. Već prvi, Norvežanin Trygve Lie, daje ostavku zbog neslaganja između SAD-a i SSSR-a o njegovu drugom mandatu. Naslijedit će ga Šveđanin Dag Hammarskjöld koji će zbog tragične smrti steći određeni mitski položaj, premda je to upitno. A onda će uslijediti niz gospode koja su birana svjesna da moraju balansirati: da bi sustav bio učinkovit potrebno je naći dobar balans vodećih članica i upravnog tijela.

Najbezličniji će među njima svakako ostati Perez de Cuellar, Peruanac za kojeg nije ni bilo sigurno dolazi li na posao. Ova je teza, jasno, pretjerana, ali činjenica je da su se ključni povijesni događaji odvijali mimo njega i najčešće bez njegova ikakvog sudjelovanja. Bolje nije bilo ni s nasljednicima, a Kofi Annan je čak zaglavio u skandalu kad je otkriveno da se njegov sin, pozivajući se na njega, fino okoristio novcem iz programa nafta za hranu, kojim je Iraku u doba Sadama bio dozvoljen kontrolirani izvoz nafte. Cijeli je projekt bio težak 64 milijarde dolara. I tko da onda zamjeri mladom Annanu. A nije bio jedini.

Prošlogodišnji, prvi put uveden mehanizam izbor glavnog tajnika javnim natječajem jedan je od elemenata reforme sustava UN-a. I zasad se pokazao dobrim, Antonio Guterres djeluje smireno, a odlučno, ali problem je što je u Washington došao Trump, a Moskvom caruje Vladimir Putin. Guterresa se tu malo pita.

 

3. Krah temeljne ideje

 

Dovoljna je jedna rečenica: od osnutka UN-a pa do danas svijet niti jedne sekunde nije bio bez rata. Atlantska povelja je govorila o miru i slobodi, a Povelja UN-a čak traži održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Za to je zaduženo Vijeće sigurnosti. A tu je Glava VII. koja propisuje djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušavanja mira i čina agresije. Krah, jednom riječju. Bilo je određenih uspjeha tijekom sueske krize, zatim je tu Zaljevski rat kao najveće postignuće i onda, ne biste vjerovali, mirovna misija UN-a za mirnu reintegraciju Hrvatskog Podunavlja (UNTAES). Koja je stvarno uspjela u mirnom vraćanju tog dijela hrvatskog ozemlja u ustavni poredak. Treba ipak imati na umu da su je vodila dva Amerikanca (Jacques Paul Klein i William Walker) koji su svoje naredbe dobivali prvo u Washingtonu, a onda u New Yorku.

Hrvatska je bila svjesna da se ne smije dozvoliti da prva mirovna misija UN-a (UNPROFOR) ovdje savije gnijezdo kao na Cipru i ostane desetljećima. I ranije, a posebno tih godina, isticalo se koliko je važno nazivlje. UN-ove se misije nazivaju “peacekeeping”, dakle one koje održavaju mir dok bi njihova prava uloga trebala biti “peacemaking”, stvaranje mira (pa ako treba i nametanje, tako su nekako djelovali Klein i Walker). Konačni je lom, možda teško uopće popravljiv, uslijedio proteklih godina. Naime, i u UNPROFOR-u je bilo svega i svačega, ali informacije da su pripadnici mirovnih misija u nekim afričkim zemljama seks s djecom plaćali šalicom mlijeka - koju su im ovako i onako morali dati - uništio je reputaciju UN-ovih “čuvara mira”. U intervjuu za Jutarnji list pomoćnik glavnog tajnika Ivan Šimonović potvrdio je da se provodi ozbiljna reforma cijelog sustava te da će se postaviti ozbiljni kriteriji za primanje u mirovne misije te da će se - konačno - uvesti i sustav kažnjavanja.

 

4. Svijet bez UN-a

 

Nakon svih se ovih strahota sasvim legitimno i racionalno postavlja pitanje: što će nam taj i takav UN, ukinimo ga. Pokojni je John Lennon rekao “imagine”. Pa da zamislimo svijet bez UN-a, i to na samo nekoliko točaka djelovanja. Recimo, nuklearna energija. IAEA je međunarodna agencija za nuklearnu energiju koja se bavi cjelokupnim sklopom pitanja vezanih za tu osjetljivu materiju, kako za mirnodopske programe tako i za vojne. Bez njih ne bi bio moguć sporazum s Iranom, pitanje je tko bi nadzirao nuklearke. FAO je agencija koja se bavi hranom i koja je uspjela, prema neovisnim analizama, dovesti svijet u situaciju da je najmanji postotak ljudi u povijesti gladan. I glad se već desetljeće i više svake godine smanjuje, nestaje, sve do prošle. Tada je opet došlo do povećanja broja gladnih, ali prije svega zato što UN nema pristup do civila u ratnim zonama Južnog Sudana, Somalije, Jemena. Da lokalni neupitni lideri dopuste i osiguraju UN-u da radi što mu je posao, ni te gladi ne bi bilo. Na svijetu više nema kolonija jer ih je UN pretvorio u države.

Gdje god se na svijetu pojave izbjeglice, a prošle ih je godine bilo više od 60 milijuna, najviše od Drugoga svjetskog rata, uz njih se uvijek vidi akronim UNHCR koji se brine da imaju barem ono najosnovnije, a često i više od toga. Gdje god treba pomoći djeci tu je UNICEF, gdje treba zaštititi i natjerati domaćine da skrbe o kulturnoj baštini, tu je UNESCO. Borba protiv klimatskih promjena je započeta pod okriljem UN-a i sada je to postalo globalno pitanje par excellence. HIV je stavljen pod kontrolu, brojne dječje bolesti iskorijenjene, iako su često UN-ovi djelatnici nosili glavu u torbi dok su po zabitima zaostalih država cijepili djecu. Sve je to baština UN-a, a ima toga još i više: među milenijskim ciljevima (postavljenim na zasjedanju Opće skupštine 2000. godine) su i ostvarivanje univerzalnog osnovnog obrazovanja, promoviranje jednakosti spolova, smanjenje smrtnosti djece, poboljšanje zdravlja majki.

Da nema UN-a bilo bi organizacija koje se i sada bave tim pitanjima, ali odvojeno, svaka za sebe, bez koordinacije, bez mogućnosti da izravno, s jednog mjesta, komuniciraju sa 193 vlade. Da, ima birokracije u UN-u, ima je u svakom sustavu, ima ljudi koji malo ili ništa ne rade, ali ima ih u svakoj tvrtki i uredu na svijetu. Pa ne može UN biti iznimka. Ali je iznimka jer unatoč svemu tome uspijeva svijet u kojem živimo učiniti još boljim mjestom za život.

 

5. I što sada?

 

Potrebne su reforme, to uopće nije upitno. Racionalizacija ljudi i plaća u New Yorku, Ženevi, Beču i drugim svjetskim središtima UN-a oslobodila bi sredstva i ljude za nove projekte, za još manje gladnih, za nove globalne regulative - što ćemo sa svemirom, Luksemburg planira iskapati rude na asteroidima. I treba učiniti sve da se što više potencijala usmjeri prema novim globalnim izazovima, recimo da se uspije postići globalna definicija terorizma. Stiže umjetna inteligencija, jedino mjesto koje može dati globalni odgovor na tu nepoznanicu ljudske budućnosti je UN. Posla dakle više nego što bi se moglo i zamisliti. I zato nam treba UN koji će uvijek biti nesavršen kao što su i ljudi za koje se skrbi i koji u njemu rade. I napokon, UN ispunjava Aristotelovu definiciju da je čovjek - političko biće.

A mir i sigurnost? Pa, ostavimo to Vijeće sigurnosti, neka se ondje zabavljaju Kina, Rusija i SAD udarajući jedni drugima veta na prijedloge. I priznajmo gorku istinu da će taj dio Svjetske organizacije ostati nepromjenjiv jer se niti jedna od pet stalnih članica nije spremna odreći veta niti ga dati nekoj novoj stalnoj članici (na toj su tezi dosad pali svi pokušaji reformi, pa čak i onaj 2007. godine u kojem je sudjelovala i hrvatska diplomatkinja Mirjana Mladineo). Pa neka onda donose rezolucije, kad uspiju, a UN neka nastavi svoj posao na ostalim poljima stvarajući preduvjete za bolji život. Možda će tada ljudi manje ratovati. A ako neće, ta Vijeće sigurnosti ih nije dosad spriječilo, pa neće ni odsad.

 

ELIPSO

Izdvajamo