Bernardo Provenzano, mafijaš koji je pune 43 godine izbjegavao uhidbu i koji je deset godina bio neosporni “šef šefova” mafijaške Cose nostre, vratio se u rodni Corleone iz Milana. Iz milanskog zatvora su ga pustili tek mrtvoga, doma je došao u urni, spaljen, javni sprovod mu je zabranjen, ali na groblju je organiziran blagoslov pokojnika, za što je zadužen jedan od franjevaca. Michele Pennisi, nadbiskup u Monrealeu pod koji crkveno pripada i Corleone, objasnio je da zabranom javnog sprovoda vlast “izbjegava veličanje pokojnika, ali kvestor ne smije zabraniti molitvu.”
Mogao bi nadbiskup, imajući na umu da blage uspomene Provenzano ima na duši oko 180 osoba koje je ubio osobno ili je naredio da budu likvidirane. Nadbiskup međutim, u skladu s naukom Katoličke crkve, kaže da je “Provenzano pretrpio ljudsku pravdu, ali ne znam je li se, na času smrti ili ranije dok je bio u zatvoru, ispovjedio odnosno se pokajao pred Bogom. Na času smrti ispovjednik može oprostiti sve grijehe.”
Crkva, doduše, nije dopustila crkveni sprovod ni blagoslov Piergiorgia Welbyja, novinara koji se polagano i mučno davio uslijed mišićne distrofije, pa se bunio protiv mučenja beskorisnom terapijom, a njegovo odbijanje terapije Crkva je shvatila kao pobunu protiv Boga. Za Crkvu je mučenik Welby bio otpadnik. A Provenzano, koji je izopćen zajedno s ostalim mafijašima? “U Svetoj godini milosrđa svaki svećenik može odriješiti od izopćenja, koje nije osuda na pakao, nego samo crkvena kazna”, objasnio je nadbiskup.
Zaista, kako u godini milosrđa ne biti milosrdan spram Provenzana, koji doduše nije imao milosrđa za svoje žrtve, za one koji su mu stali na put, ali je bio pobožan do srži: kad su ga uhvatili, našli su kod njega ništa manje nego pet Biblija.
Provenzano jest utekao državi, ali nipošto Crkvi. Dapače, njoj se utekao, na primjer, da bi se vjenčao, jer je neprilično mafijaškom “kumu” živjeti u grijehu. Italija, doduše, jest katolička zemlja, ali nije klerikalna, pa u njoj brak pravno vrijedi samo ako je sklopljen pred gradonačelnikom (ili njegovim izaslanikom), te stoga “zu Binnu” nije zakonski vjenčan, ali vjerski po svoj prilici jest, ako je vjerovati onome što su njegova vlastita braća rekla jedan drugome, pojma nemajući da ih policija prisluškuje.
Nekako se doznalo gdje se Provenzano krije, nakon 43 godine, ali se ni tada ni poslije nije doznalo tko ga je vjenčao, te u kojoj se župnoj matici nalazi upisan taj podatak koji je mafijaškom šefu skinuo s vrata težak grijeh. Jer u crkvi se ne smije pričestiti nitko tko živi u “divljem” braku, tko se vjenčao civilno pošto se jednom već razveo, ali za ubojice - mafijaške ili ine - nema takve zabrane. Tko je jednom ubio - ubio je i to ne može ponoviti, jer je svako ubojstvo nov grijeh. Tko pak iz večeri u večer ide u krevet s istom osobom, a nije crkveno vjenčan - taj ustrajava u istom grijehu, pa ga talijanski svećenik nema pravo razriješiti.
Prevenzano nije jedini takav slučaj. I njegov nekadašnji šef i corleonski suseljanin Salvatore “Totò o Curtu” Riina se također vjenčao crkveno, za to je vjenčanje tiskao i pozivnice koje su dijeljene po strogom protokolu (samo istaknutim mafijašima), a svadbu su koncelebrirala trojica svećenika, među njima i znameniti don Agostino Coppola, koji je mnogo kasnije umro u kućnom pritvoru, osuđen kao aktivni mafijaš.
Prilično uvjerljivo se tvrdi da je baš don Coppola krstio Riininu djecu, koja su se jednoga lijepog dana, takoreći ni iz čega, pojavila s majkom Ninettom Bagarella u Corleoneu i ušla u obiteljsku kuću - a da dotad nisu pravno postojala, ni za državu ni za školu (ali očito jesu za Crkvu). Mati ih je prijavila u matični ured (anagraf) corleonske općine, navela je njihove nadnevke rođenja i Palermo kao rodno mjesto - ali ni do dana današnjega nije iznijela adresu, ne zna se jesu li rođeni u bolnici ili “privatno”, marom nekog ginekologa i neke primalje. Uostalom, i poznati mafijaši su glavom i bradom ulazili u bolnice i bili ondje liječeni, sa zdravstvenom iskaznicom nekog “prijatelja”, a Provenzano je na taj način, s tuđim imenom, dobio uputnicu za liječenje u Francuskoj te je ondje uredno operiran.
I Provenzanova dva sina su se jednoga lijepog dana naprosto pojavila u Corleoneu, zajedno s majkom Benedettom Saveriom Palazzolo, također ni iz čega, također tek tada upisana u anagraf, ali s urednim uvjerenjem o krštenju, samo bez mjesta i crkve krštenja i bez čitkog imena svećenika koji je i njih priveo Crkvi.
Ima ljudi, pa i novinara u Italiji koji se zgražaju, koji smatraju da Crkva, ili barem neki njezini ljudi, time pomažu mafiji i, zapravo, čine teški grijeh, jamačno građanski, a valjda i vjerski. Drugi pak smatraju da Crkva sve te podatke mora čuvati kao ispovjednu tajnu, što baš nema temelja u Kanonskom zakoniku, ali omogućuje sigurniji i udobniji život svećenicima slizanima s mafijom.
One svećenike koji su se mafiji suprotstavljali, poput nedvojbenog sveca don Pina Puglisija, Cosa nostra je eliminirala kuršumima 1993 u pô bijela dana, da se zna tko zapovijeda u župi. Papi Ivanu Pavlu II, koji je na mafiju u Agrigentu digao glas i zatražio od mafijaša da se pokaju jer će i njima doći Sudnji dan, Riinini poslušnici su bombama teško oštetili rimsku stolnu Lateransku baziliku sv. Ivana. I njega bi bili ubili, da su mogli. Neki svećenici su sveci, drugi su samo ljudi, a neki ipak i mafijaši. Papa Frane je Puglisija ipak proglasio blaženim, dvadeset godina poslije ubojstva - ali taj je svećenik bio svet odmah, za života, barem po laičkim kriterijima.
Po tim laičkim kriterima se doima suludim pomisliti da je ubojica Provenzano držao do svetosti - ali ipak valja spomenuti da je, pored spomenutih pet Biblija, nad tadašnjim “šefom šefova” u njegovu skrovištu sa zida bdio sv. otac Pio. Oko vrata je Provenzano “’u tratturi” imao tri križa: po jedan za svakih šezdeset žrtava. Salvatore Riina, “Totò ‘u curtu”, imao je u trenutku hvatanja 1993 na duši oko 600 ubojstava a na tijelu škapular s likom svete Rosalije. Pietro Aglieri “u Signurinu” uhvaćen je s drvenim križem oko vrata, napravljenim od masline iz Svete Zemlje. U svom skrovištu Aglieri je imao vlastitu kapelu, kamo mu je do uhidbe 1997 dolazio služiti misu svećenik Mario Frittitta. Malo prije njega uhvaćen je i šef u Cataniji Nitto Santapaola, koji je također u skrovištu imao privatnu kapelu. Bila su ipak drukčija, skromnija vremena. U onima koja su im prethodila Luciano Liggio, “šef šefova” koga su likvidirali Riina i Provenzano, dao je potpuno urediti crkvu u svom mjestu (a ni župnik ni nadbiskup nisu se bunili, iako im je moralo biti jasno kako je Liggio zaradio taj novac; car Vespazijan je dao sagraditi javne zahode u Rimu i odredio da se uporaba naplaćuje u korist državne blagajne, a senatoru koji se rugao smrdljivu izvoru za državni proračun odgovorio je lapidarno: “Pecunia non olet”, novac ne smrdi). Salvatore Lucania, poznatiji kao Charles “Lucky” Luciano dao je za svoj novac izgraditi kapelu u američkom vojnom zatvoru. Michele Greco, zvani “Papa”, i na procesu je odgovarao citirajući psalme i evanđelja. U tamnici je Provenzano svaku rečenicu izrečenu čuvarima završavao riječima: “Bog vas blagoslovio!” U Bibliji koju je stalno koristio crvenom je olovkom podcrtao citate iz Govora na gori u Evanđelju po Luki: “Svako se stablo prepoznaje po svom rodu.” I dalje: “Dobar čovjek, iz dobre riznice svog srca, iznosi dobro,…” I još: “Zašto me zovete: ‘Gospodine, Gospodine!’, a ne vršite što kažem?”
“Sve to je autentično, nema u tome himbe”, pisao je svojedobno sicilijanski pisac Andrea Camilleri (tvorac “komisara Montalbana”), Ali, tvrdi Camilleri, “nije to vjera nego praznovjerje”. “Zaista, mafijaš čini užasna nedjela ali nikada ne prestaje moliti… Umjesto Krista dobro bi mu došao i totem”, procijenio je Sicilijanac Camilleri. On kaže da je u Ribèri blizu Agrigenta vidio ex voto svetom Kalogerosu koji je dao postaviti neki razbojnik: vide se dva karabinijera kako pucaju na razbojnika koji uzvraća vatrom, a ispod toga piše: “Per grazia ricevuta, essendo scampato alla legge” (Zahvaljujem za milost što sam umaknuo zakonu).
Jasno je, dakle, zašto mafijaš zahvaljuje Nebesima - ali zašto Crkva to prihvaća?
Jer i Crkva je na Siciliji, ne mareći za ni za povijesni primjer Luthera, prihvaćala svoj dio novca od prijestupa, čak i od budućega. U jednom periodu prodavala je indulgencije (oproste grijeha), pa i unaprijed, u svojevrsnoj pretplati. Ako je u Rimu kardinal vikar stoljećima uredno određivao koliki će porez plaćati prostitutke (povećavajući ga za svetih godina, kada je navala hodočasnika jamčila veći promet), zar biskup na Siciliji nije smio odrediti svojevrstan porez na ovčice? I tako je postojala “Bolla di componenda”, pomirbena bula, po kojoj bi onaj tko kani kroz godinu ukrasti samo dvije ovce plaćao 5 centezima, a onaj tko se nameračio na dvije krave ipak 25 centezima - pa im je grijeh bio oprošten unaprijed.
Ta vrsta suživota potrajala je dugo: kad sam bio mlad novinar neki moj stariji kolega s talijanskog Sjevera upitao je tadašnjeg nadbiskupa u Palermu, kardinala Ernesta Ruffinija (rodom iz Mantove, uostalom): “Uzoriti, što kanite u pogledu mafije?”, a kardinal je nevino odgovorio protupitanjem: “Što je to: mafija? Neki deterdžent?” Taj miljenik Pija XII, koji je Papi 1947 pisao da je mafijaški pokolj komunista u Portelli della Ginestra bio “…neizbježan revolt spram komunističkih laži…” objavio je 1964 pastirsko pismo u kojem je optužio novine da pišu o mafiji jer su se urotile protiv Sicilije. Urotili su se, po tom kardinalu, i komunisti, jer izmišljaju bajke o mafiji, a isto tako i pisci Danilo Dolci ili autor “Geparda”, princ Giuseppe Tomasi di Lampedusa.
Bilo je i tješnje suradnje s mafijom: obitelj Vizzini dala je, pored mafijaša Calogera Vizzinija, dva biskupa, dva monsignora i dva “obična” svećenika - a nijedan od šestorice nije javnu riječ izustio protiv mafijaškoga patera familias.
Nadbiskup Marcinkus u Vatikanu bio je čak okrivljen da je 1981 kroz IOR, posredstvom bankara Guida Carlija, “oprao” 10 milijardi dolara mafijina novca, ali nije odgovarao, jer je napustio Svetu Stolicu i mnogo kasnije umro u tišini u Sjedinjenim Državama Amerike.
Nije sva crkva bila uz mafiju ili barem šutjela. Dug je popis svećenika koje je mafija ubila jer su joj se suprotstavili: Giorgio Gennaro ustrijeljen je u Ciaculliju 1916, Costantino Sella zaklan u Resuttanu 1919, Stefano Caronia ustrijeljen u Gibellini 1920, itd., sve do već spomenutoga bl. Pina Puglisija u Palermu.
Došli su i neki novi pape.
Za Ruffinijeva nasljednika je Pavao VI imenovao Salvatorea Pappalarda, odrešitog seljaka s Etne, koji je žestoko propovijedao protiv mafije. Osobito se pamte njegove homilije poslije ubojstava Giuliana, Terranove, Mancusa i Mattarelle (brata sadašnjeg predsjednika Republike).
Kardinal Pappalardo je na Siciliju doveo Ivana Pavla II, koji je 1993 u Agrigentu prepoznao Sotonu u sicilijanskoj mafiji. Ona je, kaže Wojtyla, “društveni grijeh”, proizvod Zloćuda koji od nje čini “put nepravde, put nadmoći, egoizma koji u sebi i u drugima trne radost postojanja”. Mafija nije oprostila Papi koji je ondje na sav glas vikao: “Pokajte se! I Vas čeka Božji sud!” Za odmazdu je Cosa nostra podmetnula bombe pod nekoliko crkava, pa i pod Lateransku nadbaziliku svetih Ivanâ, katedralu Rima i svega kršćanstva.
Pobožni i krvoločni u isto doba, mafijaši su savršen primjer svjetonazora koji nije rijedak uz obale Sredozemnog mora, a uspješno je presađen na primjer i u Latinsku Ameriku. Kako je moguće zadaviti dječaka i otopiti ga u kiselini, pobiti i po nekoliko stotina ljudi, a istodobno se ne odvajati od škapulara ili sličice svete Rozalije, ne propuštati misu, ispovijed i pričest?
Naprosto zato što i mafijaši imaju pojam o Bogu stvoren na vlastitu sliku i priliku, što su uvjereni da su ne zločinci, nego izvršitelji Božje pravde; nisu nemoralni nego, naprotiv, žestoko brane svoj moral, mafijaški, i svoje poimanje Boga i vjere, pa su se spremni u to ime osvetiti i Papi ako ih kori - kao što se i dogodilo.
Pisali smo već o tom fenomenu - koji se u glavnim crtama podudara i s nekim drugim ideologijama, kadikad još krvoločnijima, koje predvode ništa manje pobožni razbojnici. A 1997 je u Italiji izašla i knjiga o tome koju je napisao Rosario Giué, nekadašnji dugogodišnji župnik u Brancacciu, jednoj od najozloglašenijih četvrti u sicilijanskome glavnom gradu Palermu. Predstavljajući tu knjigu tada u Palermu, jedan od državnih tužilaca u tom gradu, Roberto Scarpinato, rekao je i ovo o svojim prvim (službenim) susretima s privedenim mafijaškim bossovima:
“Mislio sam da ću se susresti sa čudovištima - a to su, naprotiv, bili ljudi, sa svojim čuvstvima, katolici, prakticirajući vjernici.”
Scarpinato je iznio što mu je rekao Giocchino Pennino, jedan od najpoznatijih mafijaških “pokajnika” (tj. mafijaša koji su, zatvoreni, pristali na suradnju s državom koja im je za uzvrat otpustila grijehe i osigurala uzdržavanje i sigurnost za njih i obitelj). Pennino je, naime, ispričao da je njegov stric, jedan od povijesnih vođa sicilijanske mafijaške Cose nostre, koji je obično sam eliminirao svoje protivnike, redovito odlazio pomoliti se na grobove svojih žrtava, “uvjeren da je on izvršio pravdu u ime Božje”, kako je objasnio i nećaku. “Meni je savjest mirna jer sam učinio svoju dužnost. Imao bih sebi predbaciti samo da nisam likvidirao te infamne”, objašnjavao je stariji Pennino nećaku. U tom pojmu je i jedan od ključeva: tko se mafiji suprotstavi, a osobito tko je izda, samim time se svrstava u beščasne, infamne, pa se s njime treba i mora postupiti kao sa štakorom ili pak žoharom: ubija ga se ne iz mržnje, što bi bio grijeh, nego zbog higijenskih razloga, radi nužnog čišćenja svog okoliša. Tako rezonira mafijaš.
Kardinal Salvatore Pappalardo - svojedobno prvi (!) biskup koji je uopće govorio o mafiji na Siciliji- govorio je u travnju 2006 o pobožnosti zločinaca, koji se čak mole Bogu da im pomogne da učine zločin. “To je perverzan način vjerovanja”, kaže kardinal Pappalardo. Obratio se i Provenzanu, preko televizije, ovim riječima: “Brate, budući da ti je Bog podario da si još živ, prihvati pokorno dug koji društvo zahtijeva da mu ga platiš. Zapamti da si, dok si živ, odgovoran društvu, a zatim ćeš odgovarati Bogu kad te pozove da ti sudi.”
Pappalardov nasljednik na katedri nadbiskupa u Palermu Salvatore De Giorgi definirao je Provenzana kao “kužni bubon”. Pojedini župnici su o raspelima o njegovu vratu propovijedali kao o “uzurpiranju simbolâ”.
Pet primjeraka Biblije, a na nekima od njih bilješke koje je sam Provenzano zapisao - svjedoče o njegovoj pobožnosti. Ali njegova prava vjera ipak je bila novac. Pred zakonom nije posjedovao ništa, puki je siromah bio - ali ipak policije smatraju da je akumulirao više od 600 milijuna eura imutka, upisanoga na imena raznih posrednika.