EKKLUZIVNO: MICHAEL BURLEIGH

'THATCHER JE BILA NAJVEĆA MIRNODOPSKA PREMIJERKA 20. STOLJEĆA. ŠTO GOD VI REKLI' Slavni britanski povjesničar za Magazin

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 13.04.2013. u 13:13

Bilo je čudno gledati kako nacionalna televizija tretira smrt najveće mirnodopske premijerke 20. stoljeća, rugajući se poreznim obveznicima koji su, eto, baš slučajno, za nju glasali tri puta zaredom. Gledajući kako je BBC izvještavao o smrti barunice Margaret Thatcher, može nam se oprostiti što smo pomislili da su se osamdesete sastojale od beskonačnih policijskih nemira, u Britaniji koja je bila jedna od onih fikcionalnih autoritativnih država tako omiljenih lijevim televizijskim katastrofičarima.

Kao da to želi potvrditi, Gerry Adams optužio je barunicu Thatcher za “drakonsku militarističku politiku” koja je “odobrila ubijanje civila u javnim i tajnim operacijama”, da uopće ne spominjemo “veliku nepravdu učinjenu radničkoj klasi diljem Britanije i irskome narodu”. Za potonje je trebalo imati obraza, posebice kada se prisjetimo IRA-inih bombi u Belfastu, Birminghamu i Warringtonu, a pokušaj ubojstva cijele vlade u Brightonu 1984. da i ne spominjemo.

Dovoljno drska

U raspravama u studiju dominirali su dripci poput Kena Livingstonea, čije je gadljivo carstvo lokalne samouprave M. Thatcher izbrisala, te Shirley Williams, kasnije zapamćena uglavnom po sudjelovanjima u serijskim televizijskim panelima (i po upropaštavanju naših osnovnih škola).

Premda je Alanu “bogatunu” Sugaru bilo dopušteno da govori u ime manje bučnih poduzetnika, čije je postojanje vlada M. Thatcher omogućila, netko bi mogao pogrešno pretpostaviti da su svi ti mladi brokeri Cityja osamdesete proveli ispijajući šampanjac, a ne da su bili na poslu u 6.30 ujutro.

Subvencionirani umjetnički svijet bio je velikodušno zastupljen otmjenim umjetnicima koji općenito preziru malograđansku premijerku. Kulturna ljevica dijeli taj stav s brojnim aristokratskim torijevcima koji su uvijek s visoka gledali tu, jednostavno rečeno, provincijsku skorojevićku, koja kao osnovnoškolka iz dosadne ravnice srednje Engleske i industrijska kemičarka u Lyonsu u zamahu nije zapravo bila “jedna od nas”, zar ne?

Kako su njena bezobzirna užurbanost i čisti profesionalizam bili u suprotnosti s njihovom amaterskom akademskom apatijom, taj se centar svijeta na Cherwellu dosjetio da toj svjetski poznatoj bivšoj studentici ne da počasni doktorat, a istovremeno su se trgali primiti poklone trgovca oružjem i ruskih oligarha.

Ona je bila dovoljno drska da vrednuje isključivo nečije zasluge, zapošljavajući talente kao što su Norman Tebbitt, Nigel Lawson, Peter Lilley i David Young, puneći svoj kabinet s “više starih Estonaca nego starih etonovaca”, kako je to s podsmijehom komentirao Harold Macmillan. Metodistica Margaret Thatcher uistinu je otkrila istomišljenike među Židovima svog izbornog okruga Finchley, tihim činovnicima koji poštuju zakone i stomatolozima koji svoju sitnu zaradu doniraju u humanitarne svrhe. Britanija je bila sivo, propalo mjesto sedamdestih, predmet žaljenja stranaca koji su Britaniju povezivali s “bolešću”.

‘Zima nezadovoljstva’

To nije bila idila socijalne harmonije, a razgovor o zajednici ionako je neizbježno ružičasto obojena fantazija. Tri dana tjedno, tijekom 1973./74., struja (i grijanje) bili bi isključeni, a to se događalo mnogo prije nego što su svijeće postale “retro”. Tijekom “zime nezadovoljstva”, na kraju istog desetljeća, dr. Duncan Dolton, zdravstveni dužnosnik iz Liverpoola, razmišljao je o masovnim pokopima u more. Leševi su se gomilali u tvornici u Spekeu jer su ih grobari u štrajku odbijali pokopati. Londonske znamenitosti bile su zatrpane hrpama smrdljivog smeća kojega se ne bi posramio ni suvremeni Napulj, grad koji navodno vode mafijaši Camorre, a ne Generalni općinski radnički sindikat (GMWU). Margaret Thatcher, premijerka od 1979. godine, usmjerila se na glavno egzistencijalno pitanje Britanije - “tko njome upravlja?” Nakon početnog oklijevanja, 1984. sukobila se s naizgled udarnom snagom organiziranog britanskog sindikalnog pokreta - rudarima. Njihov uobraženi starješina, Arthur Scargill, bio je savršeni antagonist, s gubicom koja bi se dobro uklopila u istočnonjemački Politbiro.

Bio je ujedno dovoljno glup da ne primijeti velike zalihe ugljena ili da masovni štrajk možda nije najmudrije započeti početkom ljeta. Pobjeda u toj epskoj borbi označila je kraj poraznog prizora sindikalnih vođa - od kojih su neki, poput Jacka Jonesa, zbog svojih zasluga bili na sovjetskoj platnoj listi - koji su dolazili u Downing Street 10 kako bi diktirali vladinu ekonomsku strategiju uz pivo, cigarete i sendviče. Ništa manje emotivna nije bila ni borba s novinskim sindikatima iz Fleet Streeta koji su pokušali spriječiti izlaženje Timesa iz njihove nove utvrde u Wappingu. Takve borbe otuđile su aristokratske torijevske veterane poput Iana Gilmoura, no u njegovoj osmrtnici ionako bi moglo stajati: “brzo se dosađivao”.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Izdvajamo