Kada su neki od najbogatijih Njujorčana 1933. godine zajedno uložili ondašnjih 2,5 milijuna dolara da bi osnovali novi respektabilni tjednik News-week (poslije Newsweek), nisu ni mogli sanjati da će on 77 godina poslije biti prodan za točno jedan dolar. I nositi sa sobom dugove i obaveze koji se mjere desecima sadašnjih milijuna.
Kada sam se 2. kolovoza vratila u SAD poslije dvoipolmjesečne odsutnosti, zatekla me hrpa pošte, među kojom i desetak brojeva tog tjednika na koji sam pretplaćena. Listajući ih, naišla sam na uvodnik glavnog urednika Jona Meachama (41), inače uglednog komentatora i autora (za knjigu “Američki lav” prošle je godine dobio Pulitzera), o tome da neki njegov znanac tamo ne voli čitati krimiće, što on ne može razumjeti jer ih on sam voli. - What the heck! - pomislila sam u ovdašnjoj maniri. - Što je sad ovo! Koliko još praznije može zvučati taj tjednik sa svojim pompoznim mišljenjima!
Zašto nije kupio jahtu?
Tek potom sam u večernjim vijestima čula: Newsweek, koji je 2008. ostvario manjak od 18 milijuna dolara, a prošle godine čak 30 milijuna, prodan je toga dana milijunašu bogate i raznolike povijesti Sidneyju Harmanu. Odnosno tvrtki Harman International u kojoj je on jedini vlasnik. Dva dana poslije, 4. kolovoza, njegova supruga Jane Harman (65), članica američkog Kongresa koja zastupa Los Angeles te, uzgred, i sada tvrdi da s cijelom operacijom Newsweek nema ništa, priredila je tom inovatoru na području elektronike, doktoru obrazovanja i sveučilišnom profesoru, nekadašnjem zamjeniku ministra trgovine i velikom donatoru umjetnosti, u Aspen institutu proslavu 92. rođendana za 120 uzvanika. - Drugi milijarderi u ovim godinama žele jahte i druge skupe igračke. No, Sidney voli biti uključen u civilni život, umjetnost i ideje, i to je ono što Newsweek nudi - komentirao je predsjednik tog instituta Walter Isaacson njegovo preuzimanje tjednika koji je od osnivanja, uz nepobjedivi Time, bio drugi najznačajniji i najčitaniji u zemlji. Nekadašnji novinar Newsweeka, Isaacson nije komentirao to da je tjednik sada u beznadnom stanju.
Ukras na kruni
Za dosadašnjeg vlasnika, obitelj Graham koja posjeduje Washington Post Co, u čijem je Newsweek sustavu skoro polovicu stoljeća, od 1961. godine, odluka o prodaji tog ukrasa na njezinoj kruni nije bila nimalo laka. Iako sam list The Washington Post ne stoji toliko loše poslije otpuštanja dijela osoblja, u općoj krizi tiska zadržati gubitaški Newsweek koji je jurio naniže više nije bilo moguće. Koliko se još može padati?
Od 2003. godine tiraža Newsweeka, s četiri američka i 12 inozemnih izdanja, pala je s četiri milijuna na 1,5 milijun. Za oko 400 tisuća pala je samo otkako je potkraj svibnja 2009. Meacham, koji je list preuzeo prije četiri godine, proklamirao novu uređivačku politiku. Tjednik čiji je koncept prvo bio da rezimira zbivanja prethodnog tjedna i na jednom mjestu ponudi sve što bi čitatelj želio čuti, a potom i da probija granice svojim istraživačkim novinarstvom i prvim, breaking vijestima, postat će tjednik koji nudi sofisticirane komentare i autorske eseje s jakim mišljenjima. Uz to, podigao je pretplatu i financijsku šansu vidio u oglašivačima koji ciljaju na probranu publiku.
Ukratko, zarazio je tjednik onim od čega američko, i ne samo američko, novinarstvo trenutno boluje: previše mišljenja, premalo novih informacija. Otkako je sve tanjim novinskim budžetima postalo skupo putovanje po zemlji i svijetu i prikupljanje vlastitog originalnog materijala, svi su se okrenuli mudrovanju na iste teme. Dok sve isti podaci, vijesti i priče stižu publici 24 sata iz službenih izvora i preko agencija, internet linkova i emisija elektronskih medija. A to recipročno vodi u još veću krizu tiska.
Jedan od mojih prvih urednika stalno je govorio da novinari prvih deset godina rade nogama - znači trče na događaje i sakupljaju informacije, drugih deset stolicom - prikupljajući i studirajući podatke iz svojih razvijenih izvora i na kraju posljednjih deset godina glavom - opremljeni da daju mišljenja i komentiraju. Danas bi svi radili samo glavom. Samo dijelili mišljenja.
A pogotovo je to htio Newsweek, koji je počinjao s osam stranica komentara i katkad djelovao baš nadobudno sa stranicama i stranicama kontemplacija svojih, inače dobrih i elitnih, novinara. - To više nisu tjedne vijesti, što je u naslovu, nego gomila sastava. Svi su tu odlični pisci, to su dobri sastavi, ali ne za tjednik, možda za mjesečnik poput Atlantica - rekao je direktor Centra za inovaciju magazina na Odjelu za novinarstvo Mississippi univerziteta.
Biranje kupca
Umjesto skoka broja oglasa, prihodi iz tog izvora pali su za 50 posto. Samo u prvom kvartalu ove godine Newsweek je “ostvario” gubitak od 11 milijuna dolara. Pretplatu za cijelu godinu, vrijednu više od 300 dolara, nedavno sam mogla dobiti za samo 20 dolara! Tjednik je proizvodio vlastitu propast.
Prodajući Newsweek, što je oglašeno u svibnju, Grahamovi tvrde da nisu željeli najbolje za sebe, nego najbolje za tjednik. “Tražeći kupca, željeli smo nekoga kome je jednako kao nama kvalitetno novinarstvo u srcu. Takvu osobu našli smo u Sidneyju Harmanu. On se obvezao ne samo da će proizvoditi živahan, privlačan i prvorazredni magazin nego i podjednako dinamičan Newsweek.com, te namjerava zadržati većinu Newsweekova talentiranog osoblja”, priopćio je Donald Graham, predsjednik i CEO tvrtke The Washington Post, na kraju obavljenog posla.
Među onima koji su bili na listi potencijalnih kupaca bio je i Fred Drasner, nekadašnji partner njujorškog milijardera Morta Zuckermana, još jednog bogataša koji je svoj imperij okrunio tjednikom U.S. News & World Report. Također Mark Lasry, blizak prijatelj Clintonovih koji je u svom Avenue Capital Groupu uposlio njihovu kćer Chelsea, ali kojem je upravo udio u izdavaču žutog The National Enquirera i Star Magazina bio otežavajuća okolnost jer su Grahamovi željeli drugačije uređivačke standarde. I još nekoliko američkih i stranih kompanija. Glavni urednik Meacham također je bio izjavio da nastoji okupiti investitore kako bi preuzeo list, ali nije uspio, i sada je najavljeno da će, kada posao oko kupoprodaje u rujnu bude finaliziran, definitivno otići iz Newsweeka.
Moderni starac
Oni koji su, kada se pročulo da vremešni biznismen koji se obogatio kao pionir u proizvodnji stereoopreme Stenley Harman želi preuzeti Newsweek, pakosno komentirali da je vrijeme čovjeka koji zna rukovati klasičnim magnetofonima i gramofonima i koji je 1960-ih proizveo čuveni Sinatrin tanušni mikrofon u eri čipova i digitalnih komunikacija - prošlo, vjerojatno nisu dobro znali s kim imaju posla. Čak i u tom području njegova tvrtka Harman International Industries, koja stalno inovira proizvode, ovog je desetljeća prešla i na proizvodnju najnovijih i jedinstvenih automobilskih sistema za istodobnu navigaciju, bežično povezivanje i audiosisteme, a poznata je i kao proizvođač entertainment sistema, Wi-Fi uređaja i MP3 playera.
Ali, to nije jedino što Harmana čini jedinstvenim. Poznat kao poslodavac humanist, on je svojim zaposlenicima davno dao jedinstvene uvjete rada, primjerice mogu ranije otići kući ako su obavili posao. I nije ih otpuštao nego premještao u odjel za inovacije ako bi proizvodi na kojima su radili zastarjeli. Svoje vrijeme također je darovao obrazujući crnačku djecu u siromašnim četvrtima, a kao uspješan biznismen u 55-oj godini stekao je doktorat iz obrazovanja, osnovao Harvardski program za tehnologiju, javnu politiku i humani razvoj i na više poznatih sveučilišta povremeno predavao poslovne odnose.
Razbijanje straha
A o svemu je pisao i u autobiografiji “Gledaj svoja posla” i još nekoliko drugih knjiga. Poznat je i kao ljubitelj umjetnosti i donator, predsjednik odbora Nacionalne filharmonije iz Washingtona na primjer, i čovjek koji je dao 20 milijuna washingtonskoj Shakespeare teatarskoj kompaniji, čija jedna dvorana nosi njegovo ime.
Kažu da se on i njegova supruga Jane, koju je sreo potkraj 1970-ih dok je radila u Carterovoj Bijeloj kući, a on bio zamjenik ministra i s kojom se vjenčao 1980. godine, privatno ne razmeću bogatstvom, iako žive između domova u Los Angelesu, Washingtonu i Veneziji na Floridi. I on i ona, koja je u Kongres ušla 1993. godine, demokrati su s centra. I još uvijek ih se može, usprkos 30 godina braka i dobnoj razlici, vidjeti kako zagrljeni šetaju vidno uživajući u društvu jedno drugog i najbližih prijatelja, više nego na raskošnim washingtonskim prijemima.
“Nisam ovdje da stvorim novac nego radost”, rekao je Harman obraćajući se zaposlenima u Newsweeku dan pošto je sklopio posao. I obećao je da će jedino što će smanjiti u tjedniku biti - visina mikrofona za kojim je govorio. To je bila i poruka za 350 uposlenih koji su opravdano počeli strahovati za svoja mjesta s obzirom na to da je u ugovoru precizirano zadržavanje samo 250 onih prema kojima tjednik ima ugovorne obaveze.
Istodobno, kao znak uspjeha, rekao je čovjek koji je kupnjom preuzeo i Newsweekove obaveze veće od 50 milijuna dolara, neće inzistirati na brzoj zaradi i uspjehom će smatrati trenutak kada izravna pozitivnu i negativnu stranu. Newsweek operaciju nazvao je “vrhuncem svoje životne karijere u industriji, vladi i obrazovanju… kao kulminaciju i sintezu svega što je naučio”.
More savjeta
Među savjetima koji Harmanu stižu sa svih strana su i oni da što više investira u istraživačko novinarstvo i reportaže, a zapostavi komentare i komentatore, da se vrati na ideje originalnih pokretača koji su tjednik vidjeli kao jednu i jedinu stanicu na kojoj se može pregledati cijeli tjedan, iskoristi trenutak oživljenog interesa javnosti za njegov pothvat i novi izgled tjednika.
Ali i onaj da na kraju - ako sve to ne uspije - dopusti Newsweeku da umre, kao i mnogi magazini u vremenu koje im nije naklonjeno.