O HRVATSKIM PISCIMA

TOMISLAV ČADEŽ Baretić me prije 6 godina zbog toga nazvao pizdekom, ali bio sam u pravu

Sunovrat hrvatske književnosti u Leipzigu označio je početak kraja cijele scene. Na njemačkom tržištu danas kao priznati autori egzistiraju ili oni naši pisci iz Leipziga koje sam bio pohvalio ili oni na čiji sam se izostanak požalio

Što je ostalo iza legendarnog nastupa hrvatskih pisaca na Sajmu knjiga u Leipzigu u proljeće 2008., kad je nova hrvatska književnost oglašena, u svim našim nacionalnim medijima, kao dobrodošla senzacija za njemačku (čitaj: europsku, svjetsku) kulturnu scenu? Sedma godina, eto, već je počela teći od toga nastupa, a nitko se još nije zapitao koje je, i kakve, konkretne rezultate donio taj kolektivni napor hrvatske državne delegacije pisaca, u nas najavljen kao centralni događaj te goleme, svjetske priredbe. Što je ta ekspedicija naših literata makar posredno učinila za širenje novije i najnovije hrvatske književne riječi među čitateljima njemačkoga govornog područja? Ako ću oklijevati, isparit će tema, a što je mnogo važnije, nitko se njome neće pozabaviti.

Dnevna novinarska praksa ne trpi, dakle, odgađanje, novinar pak i veće zamisli može ostvariti oslanjajući se tek na pokušaj hitrog sabiranja najnužnijih činjenica. I na smjele zaključke. Stoga ovaj članak ne pretendira da svoj predmet zaokruži, nego eventualno da na njega upozori: od Leipziga nije ostalo ništa.

Nezaslužena slava

S Leipzigom se, ukratko, još jednom potvrdila davno utvrđena činjenica da imamo književnike, ali nemamo književnosti. Svi naši suvremeni pisci što ih Nijemci ili Austrijanci i Švicarci danas koliko-toliko čitaju, posvojčad su entuzijasta, njemačkih prevoditelja i manjih izdavača, i jedino čemu je Leipzig poslužio jest da se izbornica cijele ekskurzije, Alida Bremer, uglavi za stalno na poziciji paradržavnog prevoditelja lošije hrvatske književnosti na njemački jezik. Ona je i lani povela hrvatsku delegaciju u Leipzig, omanju, neuglednu, pod novom ministricom sastavljenu, pa je među slavnim delegatima osvanuo i Vladimir Stojsavljević, ministričin pomoćnik, plodan pisac nadimka Vaki Vlast… Možda Alida Bremer uspije na berlinsko tržište plasirati jednu njegovu provokativnu gej-dramu, preporučujem!

U povodu toga Leipziga iz ožujka 2008., što je Hrvatsku bio uzeo za “zemlju partnera”, objavio sam u Magazinu Jutarnjeg lista odulju reportažu ili, kako ju je Igor Mandić bio definirao, kozeriju, rubnu novinsku formu, zapanjen ponašanjem i nastupima naših pisaca na (dalekom) sjeveru. Među njih tridesetak, jedva ih je dvoje-troje znalo njemački, većina je natucala isključivo hrvatski, čak se nisu usudili niti engleski, a bili su se predstavili plakatom s fotografijom muškarca što na plećima nosi janje.

Taj mi je članak priuštio nezasluženu slavu. Zvonko Maković, tad ni manje ni više nego predsjednik Hrvatskog P.E.N. centra, objavio je da sam vulgarni pamfletist i zatim istupio iz Upravnog odbora Hrvatskog društva pisaca i Društva u cijelosti. Doduše, ne baš odmah, ili ne baš za ozbiljno, jer je prije toga morao na račun HDP-a otputovati u Japan, gdje je mnogo tražen, koliko i njegov suputnik Robert Perišić, danas potpredsjednik toga društva, 45-godišnji romanopisac i autor jednog romana, koji je moju reportažu iz Leipziga i okolice, premda i sam u njoj nastupa, ocijenio kao “ludilo”. Mogli su i u Amazonu poletjeti, isto mu dođe, glavno je da se opet putuje…

Predsjednik slobodoljubivog P.E.N. centra optužio me, štoviše, za pravu urotu, udruživanje u zločinački pothvat s Nenadom Popovićem, tad potpredsjednikom HDP-a, mojim izdavačem, u čijem sam društvu, zajedno s piscem Vladom Bulićem, bio doputovao u Leipzig, o vlastitom i redakcijskom trošku. Nenad Popović bijaše opasan šef bande, jedino on među svim piscima u Leipzigu govori i piše njemački na akademskoj razini, a ja postah izvršitelj plana: pošto-poto narušiti dignitet domovinskog pisca na svetom njemačkom tlu.

Uz Makovića, iz HDP-a je istupio i pjesnik Delimir Rešicki, valjda jer sam opisao kako namješta francusku kapicu na tintaru tako da mu stoji onako kako mu stoji na fotografiji okačenoj o hrvatski štand. Pobjesnio je bio i prozaik Edo Popović koji je čak počeo istraživati navodne tajne dopise Nenada Popovića, pisane tragove urote! Na stranu sad to što je Nenad Popović predstavio u Leipzigu antologiju mladih hrvatskih pripovjedača i kapitalnu antologiju hrvatskog eseja, zanimljivija je birokratska mašta našeg prosječnog pisca. Naime, premda Edo Popović, Renato Baretić, Zvonko Maković, Robert Perišić ili Delimir Rešicki nisu u svojim književnim djelima dali ni jedan uvjerljiv zaplet, oni ga evo smjesta uočavaju u stvarnom životu. Kako i ne bi, kad su upravo oni žrtve zavjere!

Moji uzori i mentori

Humorist Renato Baretić bio se, među ostalim, naljutio što sam otkrio kako je dvojici-trojici penzionera, slučajnih prolaznika, nudio da riješe kviz s pitanjem koji je najnagrađivaniji hrvatski romanopisac u povijesti i, naravno, odgovorom da je to Renato Baretić. Toliko se bio uznemirio da je u Slobodnoj Dalmaciji objavio da sam “smrdljivi lažljivi pizdek, vrijedan edukativnog javnog batinanja zbog svake objavljene vitriolne izmišljotine o kvizu Wer wird Crolionär?”

Na portalu Moderna vremena bio se pak javio njegov vlasnik Nenad Bartolčić. Drug Bartolčić, koji je, eto, lani, skupa s Vakijem Vlašću, također putovao u Leipzig i čiji portal, dakako, financiraju porezni obveznici, bijaše zapisao i ovo: “Da li je Čadež pri pisanju svog teksta osim uzora (Jergovića) imao i mentora, to pouzdano zna samo on sam, no činjenica je da ga u Leipzig nije poslao Jutarnji list, već je tamo otišao s još nekolicinom autora o zajedničkom trošku Ureda za kulturu grada Zagreba i Hrvatskog društva pisaca, uz logističku pomoć Nenada Popovića, potpredsjednika HDP-a zaduženog za međunarodne odnose”.

Potom se javila i sama Alida Bremer ustvrdivši da sam izmislio izjavu njemačke novinarke kako je hrvatski nastup neozbiljan, amaterski i Nijemcima smiješan. E pa nisam izmislio! Bernardette Conrad, suradnica Die Zeita, najuglednijega njemačkog dnevnika, rekla mi je i mnogo više od toga, ali sam joj obećao da je neću citirati jer se plašila za svoj posao. Naime, nije Die Zeit važnim Hrvatima poslao nekoga svog zaposlenika, nego honorarca što ga svaki urednik rubrike može zanavijek otkantati. I bila je u pravu. Čim je objavljen moj članak, Alida Bremer bacila se na telefone Die Zeita, prijetila novinarki, i ona je svoju izjavu povukla! Žao mi je ako sam joj ugrozio ionako nesiguran prekarni angažman, ali prošlo je, eto, šest godina i valjda sad mogu napisati istinu. Štovanu sam kolegicu vozio, o vlastitu trošku, u posuđenom automobilu, duboko u noći, u osamdesetak kilometara udaljen pansion, jer odakle njoj novac da se poput naših alkoholom gonjenih literata pješaka uglavi u koji slavan gradski hotel ili da se vozika taksijem?

A svi ti naši pisci što su masovno bili posjetili Leipzig, pošto su im pojedina djela o javnom trošku prevedena na njemački, danas su u Njemačkoj poznati onoliko koliko su bili i prije toga troška - nimalo.

Na njemačkom tržištu danas egzistiraju, kao priznati autori, ili oni naši pisci iz Leipziga koje sam bio pohvalio ili oni na čiji sam se izostanak požalio (ili sam se propustio požaliti). A gotovo sve ostale prevela je na njemački i danas ih prevodi, bez većeg odjeka, Alida Bremer. I to bi bilo to. A sad nekoliko dokaza i nekoliko konstatacija.

Riječ je o amaterima

Prije svega, kako bi svi ti perišići, baretići, popovići, lokotari, simići, jegerove, savičevićeve, štiksovi, škunce, i mnogi drugi, igdje mogli uspjeti, kad zapravo i nisu ozbiljni pisci. Naime, ponešto objave možda svaku petu godinu, a i to su većinom bezvezarije, pa su zapravo amateri, kojima priliči da govore o svom djelu u lokalnoj knjižnici, a ne na najvećem svjetskom sajmu pisaca.

Oni pisci koji su u taj Leipzig ponijeli ranije u Njemačkoj ili Austriji stečen ugled, primjerice Bora Ćosić, bijahu od naše gomile literata tad ostavljeni po strani, čak i plah romanopisac Zoran Ferić. Nikoga, osim mene, nije zanimalo ni što radi ambiciozan nakladnik Seid Serdarević, danas najvažniji za beletristiku možda na cijelom Balkanu…

Koji, dakle, živi hrvatski pisci danas egzistiraju na njemačkom tržištu? Kao prvo, Bora Ćosić. Od 2008. do danas na njemačkom je govornom području objavljeno najmanje pet njegovih knjiga: “Alaska! Gedichte für Lida”, Berlin, 2008.; “Brecht”, Kirchseeon, 2009.; “Ministerium für Mamas Angelegenheiten. Geschichten über alle möglichen Gewerbe”, Beč, 2011; “Eine kurze Kindheit in Agram. 1932-1937”, Frankfurt, 2011.; “Fruhstuck im Majestic. Belgrader Erinnerungen”, München 2012. Većina je popraćena recenzijama u uglednim masovnim medijima, koje ovdje uzimam kao jedino ad hoc dostupno mjerilo ičije prepoznatosti na književnom tržištu.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Izdvajamo