ACI marina Palmižana je nekad imala 180 vezova. Ili, bolje rečeno, ovdje se moglo vezati 180 plovila. Jer bilo je to vrijeme kada je plovilo dugo 12 metara bilo - veliki brod. Danas ih na istom prostoru stane 160.
I marina je puna. Jer brodovi su u međuvremenu postajali sve širi i duži, a sve više je i katamarana. Osim toga to više nisu privatni brodovi s obiteljima i prijateljima na kojima ih je plovilo petero-šestero, već su to ponajviše čarter plovila na kojima zna biti 10 pa i 12 ljudi. Tako se u marini umjesto nekadašnjih 500-600 gostiju ovdje istodobno nađe njih 1500. To je sada već jedan mali uzavreli nautički grad. U marini je neprekidni mimohod ljudi kao u zagrebačkoj Ilici. Gužva je posvud: i na gatovima, i na stazama, i na šetnici, kafiću, dućanima, restoranima.
Posada marine na čelu s direktorom Pjerom Filičevićem sa svim tim dobro se nosi. Marina je čista i odlično organizirana. Sanitarije su čiste i dostatne, jer dodane su nove. I ponuda zadovoljava potrebe. U marini su dva dućana, restoran i kafić, a na drugoj strani vale je još pet restorana. U marini postoji dječje igralište i najnovije vanjsko fitness vježbalište, koje gosti redovito koriste.
Pjer Filičević
Tako ovaj mali dobro organizirani nautički grad u prekrasnoj prirodi, zapravo parku koji posada marine njeguje od prvoga dana, sjajno funkcionira.
- Marina je puna osim petkom i subotom, kada je smjena čartera. Ranije su taj prijelaz popunjavali domaći i privatni brodovi, a sada su to uglavnom čarteraši, takozvani partijaneri. No marina je na taj način konstantno puna pa smo zadovoljni - veli direktor Pjer Filičević.
Savršeni mir
Naime, kao i svaka marina i ova je praznija kada je lijepo vrijeme. Ljudi s brodovima ostaju na bovama, sidre se po valama. Kada je ružno, ovdje zavlada neopisiva gužva. Jer Palmižana je bogomdana marina i po olujnom jugu i po olujnoj buri. Malo nemira unese jedino garbin ili zapadni vjetar kada je u marini ščiga, što se rijetko događa ljeti. Osim toga prirodno strujanje vode u ovoj marini drži more kristalno čistim i kada je marina najpunija.
- Marina zna biti puna već početkom lipnja. Ako je lijepo vrijeme brodova bude pedesetak, ali ako padnu dvi kapi kiše bude ih i 150. Tako bude i sve do kraja mjeseca rujna, koji je po broju brodova iz godine u godinu sve jači - kaže direktor Pjer.
Unatoč brojnim partijanerima koji posljednjih godina opsjedaju Palmižanu zbog cjelonoćnih zabava i tulumarenja u Hvaru i na susjednom Jerolimu, u samoj Palmižani, kako smo se i sami osvjedočili, vlada savršeni mir. Kako se to uspijeva postići?
Vodonosac
- Jednostavno, dobro smo organizirani - veli Pjer.
- Mi imamo svoju zaštitarsku službu, a i organizatori čartera imaju svoje zaštitare. Skiperi kažnjavaju svakog gosta sa svog broda ako ne poštuje kućni red marine.
Do prije 30 godina marina se vodom snabdijevala iz spremnika od 135 kubika koji bi redovno punio brod vodonosac. Sve do kolovoza 1987. kada je ACI doveo vodu s otoka Hvara. Voda za marinu i cijeli ovaj dio otoka i danas stiže kroz isti tu cijev “okitenku” od dva cola položenu na morsko dno u duljini dva-tri kilometra. Vrijeme je učinilo svoje. Okitenka je ove godine početkom srpnja pukla. Marina i svi okolo ostali su bez vode. ACI je hitno intervenirao. Trebalo je dva-tri dana da se bojom utvrdi mjesto puknuća i da se kvar popravi. Uskočio je opet dobri stari spremnik...
Ali pokazalo se da je vrijeme za promjene. Grad Hvar ima projekt za snabdijevanje vodom i otoka Jeronima i otoka Klimenta, sve tamo do uvale Vlaka.
“Bila je to uvala mog sretnog djetinjstva. Tu smo uživali”
Dugogodišnji voditelj marine od samo njenog početka bio je Hvaranin Maksim Filičević, kojega se najstariji gosti i danas sjećaju - bio je to njihov Maksa. Maks je više vremena provodio u marini nego li kod kuće prijeko u Hvaru. S njim su ovdje odrastali i sinovi. Tu su proživjeli djetinjstvo, igrali se s vršnjacima - djecom očevih prijatelja i gostiju marine. Mlađi Pjer je tu radio najprije kao mornar pa kao vođa posade, a sada je ovdje direktor marine. Danas je Pjeru Filičeviću 35 godina, tek je nešto stariji od marine, ne sjeća se prvog dana kada je došao ovamo, jer, naravno, bio je tek beba. Ali se zato sjeća lijepih trenutaka djetinjstva koje je proveo na Palmižani.
- Tu smo uživali, bio je to jedan poseban osjećaj. Još nije bilo struje, agregat bi se palio u 7-8 sati i radio bi do podne. Zatim pauza do 16 sati i radio bi do 23. Kada bi ugasili agregat, bila je to za nas djecu bajka, raj na zemlji. Sjedili bismo u šumi i gledali zvijezde, a stariji bi uživali u kartama, glazbi, priči... Bili smo kao jedna velika obitelj, bili smo sretni.
Bili su tu nogometaši i košarkaši: Zlatko Vujović, Asanović, Jerković, Rađa, Vranković, Tabak, Kukoč... Svi su oni imali neku barku, ne dužu od 10 metara, bili su nautičari i tu smo se družili cijelo ljeto.
- Stare goste možeš nabrojati na prste jedne ruke. Neki nažalost više nisu među živima. Izgubio se onaj obiteljski duh, vrijeme je nametnulo jedan novi, komercijalan odnos - veli Pjer. (M.G.)