Šimu "Brunca" Pelajića (73), poznatog turističkog djelatnik iz Vodica, prvo su nam predstavile – papige. Njegove šarene i prilično glasne ptice ne možemo ne zamijetiti prilikom šetnje vodičkom rivom, gdje ih jedna djevojka "slaže" na ramena i glavu turista željnih slikovite uspomene.
Desetak minuta kasnije smo ispred Brunčeva restorana Santa Maria u Ulici Kamila Pamukovića. Uređena kao meksička hacienda, kojoj su glavna zgrada i terasa odvojene cestom, Santa Maria nas tjera da se zapitamo tko je teleportirao kadar iz vesterna Sergija Leonena u centar Vodica. Koji trenutak kasnije, odgovor šeće prema nama.
Nosi smeđe kaubojke. Bijele hlače sa srebrnim lancem na kuku. Fensi štap s ukrasnom drškom. Jarko žutu, napola otvorenu košulja ispod koje se njiše lanac s metalnom pločicom. Bijeli šešir s maramom. Osebujnog stila, preplanulog tena i širokog osmijeha ispod posijedilih brkova, Šime Brunac je u potpunom skladu sa Santa Mariom.
Ljubazno nas pozdravlja čvrstim stiskom ruke i bez suvišnog predstavljanja kreće s nekom svojom pričom, s pretpostavkom da znamo sve o njemu. Malo smo zbunjeni, ali tko nam kriv. Ne možeš ne znati Šimu "Brunca"!
- Ja sam vizionar, mangup, trostruki šampion turizma, umjetnik, pokrenuo sam akciju "Cvijeće, turizam, Hrvatska. Mene mediji vole, bez njih bi ja bio mrtav čovjek. Samohvale nikad dosta – energično priča bez trunke skromnosti.
Dok mi još lovimo konce, Brunac nas vodi na drugi kat Santa Marije. Zidovi su prepuni ukrasa, slika i izreza novinskih članaka. Među njima i onaj o tri nagrade koje je Brunac dobio kao "šampion turizma" krajem prošlog stoljeća. A na kraju prostorije, ogromni chopper.
- Ovo je prvi Harley Davidson u Vodicama, koji sam ja dovezao. Stavio sam ga ovdje jer je kulturna baština grada – govori Brunac, kao da je najnormalnija stvar na svijetu staviti Harleyja od 1500 kubika u restoran.
Sjedamo uz stol pokraj jarko crvenog klavira i molimo domaćina da malo odvrti film unazad. Prvi restoran, "Brunac" od kojeg vuče nadimak, otvorio je u Vodicama sredinom 70-ih godina. Avangarda svojeg vremena, u "Bruncu" ste mogli posjeti jela poput tatarskog bifteka i puževa, tada nezamislivo za ugostiteljske objekte u široj okolici. Santa Mariu otvorio je netko nakon Domovinskog rata, 1996. godine.
- Ja sam i drugima uređivao prostore, sudjelovao u otvaranju deset objekata, ali Santa Mariu sam ljubomorno čuvao kao svoju tajnu. Sve sam ja uredio, ovo je "gastro nad gallery koncept.
Kako sam tvrdi, Brunac je proputovao Europu i Ameriku, kojom je očito fasciniran. No, prva inspiracija za Santa Mariju dolazi iz sasvim drugog, "uzvišenijeg", mjesta.
- Santa Maria (Djevica Marija, Bogorodica, op. a.) je alfa i omega. Ovo mjesto i obližnju kapelicu sam sagradio njoj u čast. Ovaj lokal je čudo, ne bi bio moguć bez pomoći Majke Božje čiju ruku sam uvijek osjećao.
Kao većina stvari u Šime Brunca, i njegova religioznost je osebujna. Na misu ode jednom do dvaput godišnje. Volio bio on misu svaku nedjelje, ali umjesto toga ode u kavanu. S župnikom se samo pristojno pozdravi. No, zato za svaku Veliku Gospu dijeli tisuće cvjetova, kaže. Cvijeće je, naime, još jedan lajtmotiv njegova života.
- Podijelio sam tisuće ruža u životu. Jednu bijelu ružu sam iz Monaca poslao i generalu Gotovini kad je bio u Haagu. Kako nisam mogao kupiti samo jednu, kupio sam sto i jednu, samo da bih tu jednu mogao poslati.
Iako je neraskidivo vezan uz Vodice, Brunac zadnjih devet godina živi u Dubrovniku u kojem je našao drugi dom. Tamo prodaje orhideje, a ondje boravi i njegova kćer.
- Nisu me prepoznali u Vodicama pa sam otišao. U Dubrovniku su me prigrlili širokih ruku.
Šime Brunac je živopisan lik. Energičan, kreativan i pričljiv, posebno o vlastitom liku i djelu. Nije osoba po svačijem guštu. Za njega treba strpljenja, vjerojatno i širok prag tolerancije, a protivi se tome da ga ugurate u jedan kalup. U svojoj Santa Mariji bio nam je prijazan i uslužan domaćin, a večer s njim sigurno nećemo tako brzo zaboraviti.
Samozatajni Josip je spiritus movens Santa Marije
Ako je Šime Brunac lice Santa Marije prema javnosti, njegov sin Josip Pelajić (40) je taj koji zapravo vodi restoran. Šime je zadužen za ambijent, Josip za kuhinju, a međusobno se nadopunjavaju kao Yin iYang. Dok je otac ekstrovertiran figura koja će dominirati razgovorom, sin je samozatajni profesionalac koji se brine da sve ide po špagi.
Tijekom i prije večere postavljamo Josipu nekoliko pitanja u vezi restorana, na koje odgovora vrlo brzo i profesionalno. Njemu je najbitnije da smo mi zadovoljni i siti, nije od velikih riječi. Ima netko drugi tko jest.
Josip je kuhinju u Santa Mariji preuzeo prije osam godina, što zbog mladolikog izgleda nikad ne bismo pogodili. Cijeli život je u ugostiteljstvu, završio je za kuhara i u restoranu se osjeća kao kod kuće. Vidjelo se to i po večeri koju nam je spremio.
Za predjelo smo uz pršut i sir dobili stvarno odličan tatarski biftek od kojeg nismo ostavili ni grama. Dok je terasu polako obavio mrak, za stol je stigao i srednje pečeni, sočni biftek u biber sosu. Toliko nas je zasitio da na desert nismo ni pomislili, a nakon ugodne večeri tek nam je preostalo da se dobro naspavamo. Za šefa kuhinje, dobro obavljen posao.