'RADILA SAM U TVRTKI, ODLIČNA PLAĆA, ALI ME POSAO JEO. DALA SAM OTKAZ I POKRENULA VLASTITI BIZNIS' 'Posao je rastao, a ja sam procvjetala...'

Najiskrenije, bio sam gotov. Pune kape svega, na putu prema dolje, s nemilosrdnim šimunskim zvizdanom za reverom, spreman sve poslati kvragu, uzeti stvari i sjesti na prvi autobus.

Nakon 15 dana suživota sa svojim kamaradima na brodu, s valjda već deset marina iza sebe, stiješnjen između čelopeka, rekli bi u Imotskom, od kojeg ne možeš pobjeći i prostora od pet kvadrata gdje nigdje ne možeš uteći, na razmeđi kokpita i kabine s prozorčićem od deset puta pet centimetara, bio sam na izmaku snaga. A ispred mene je stajao još kilometar pješačenja na plus 36 do restorana koji smo željeli predstaviti te povratak na brod i novo štrikanje tekstova, pod suncem koje bliješti u ekran i konstantnim izbjegavanjem morske pripeke tamo negdje između Paga i Ugljana.

Stogodišnja loza

- Molim te, nećemo ni sjesti, samo ćemo slikati tanjur, uzeti recept, pet minuta popričati i idemo - jadao sam se Danijelu, našem fotiću, dok smo na vraški vrelom suncu hitali prema Didovoj kući, restoranu u centru Šimuna.

Dva sata poslije, nisam želio ići nigdje, želio sam zauvijek ostati tamo.

Odjednom, kao u nekoj psihološkoj distopiji, ispred mene se ukazao najljepša moguća scenografija: svaki stolac i stol pričaju svoju priču, iznad nas nalazi se stogodišnja loza, a u samom restoranu sa zidova vas gledaju predivne slike, ponad nas nadvili su se pršuti i ljekovito bilje, dok je na policama svaki tanjur bio tako životan, slikovit i različit. Jelovnici omotani u točkastu tkaninu, a u njima recepti svaki sa svojom malom storijom. Konačno, nakon prvog dojma, ruku nam pruža gospođa Gordana Fabijanić, vlasnica. I rastegne najiskreniji i najdivniji osmijeh koji sam vidio ovoga ljeta. U tome času kao da sam se prištekao na struju, bio je to tsunami pozitivne energije koji me preplavio. I kojem smo se i kolega Soldo i ja potpuno predali.

Bez reklama

Sjedili smo, naime, u prvoj sagrađenoj kući u Šimunima koju je početkom 20. stoljeća izgradio dida Ive Ivela Fabijanić, jedan od dvije loze Fabijanićevih, i danas valjda jedinog prezimena u selu. Stigao je s bratom iz Zadra čuvati ovce, da bi se potom preselio na obalu, počeo hvatati ribe, i uzgajati lozu. Imao je pregršt djece, koji su tamo počeli puštati korijenje, a uskoro su se i Šimuni počeli naseljavati, postajući ribarsko mjesto.

Bila je to oduvijek, kažu, kuća čudesne energije, koju je osjetila i Gordana. Radila je u telekomunikacijskoj tvrtki, na odlično plaćenom poslu, koji ju je pritom jeo. I onda je jednog dana, ima tome pet godina, prelomila, dala otkaz i odlučila da će u toj staroj kući u Šimunima otvoriti restorančić. Suprug Kristijan, inače unuk starog Ive, inženjer elektrotehnike, bio je sumnjičav, pa nije želio također dati otkaz u Zavodu za zaštitu o radu, s obzirom na to da se supruga upustila u avanturu života. Ipak, njena energija počela je osvajati, pola godine dizala je rejting restorana, tihim marketingom, bez reklama i medija. Posao je rastao, ona je procvjetala, stoga je i on koju godinu kasnije također napustio svoje radno mjesto.

Ljekovito bilje

- Svi tanjuri, lonci, baš sve smo izradili sami, stolove i stolce smo sami renovirali, a recepti se baziraju na bakinoj kuhinji, uz pregršt ljekovitih bilja koje sami beremo, kruh koji sami pečemo, pršut koji sami sušimo - priča Gordana.

Keramiku danas izvoze diljem svijeta i od nje dobro žive, a restoran je postao mjesto u kojem je, recimo, jedan Belgijac nazvao u svibnju, kako bi rezervirao stol u - rujnu. Ne, nije samo riječ o hrani, koja je zaista izuzetna, već energiji mjesta koje osvaja. Svaki kantunić Didove kuće je jednostavno gejzir pozitive iz kojeg ne želiš uteći.

Da, bio je to mali raj koji sam našao i odlučio ljubomorno čuvati za sebe i one koje volim, i koje ću definitivno jednom tamo odvesti.