Konačno se došlo tamo gdje se, kako drže mnogi, trebalo biti od samog početka. Europska središnja banka je donijela odluku, istina bez suglasnosti Njemačke središnje banke, da intervenira na sekundarnom novčanom tržištu, tržištu javnim obveznicama. Intervenirat će bez ograničenja, onoliko koliko je potrebno kako bi osigurala da tržište funkcionira jedinstveno, jer bi dalja fragmentacija predstavljala prijetnju održanju europske monetarne unije. Drugim riječima, cilj je očuvanje eura i Europske središnje banke jer je prijetnja renacionalizacije monetarnog i financijskog sustava postala prevelika.
Zašto je tako? Što Europska središnja banka namjerava učiniti? I kakvi su izgledi za uspjeh?
Europska Unija suočava se s ozbiljnim problemima uslijed sadašnje financijske krize. I to iz dva razloga: kriza financijskog sustava nije se očekivala, a pored toga Unija nema mehanizme za politiku stabilizacije.
Asimetrične zemlje
Najčešća kritika europske ekonomske integracije, a monetarne unije posebno, bila je da se ovdje radi o skupu država koje ne čine optimalnu monetarnu zonu. Među članicama velike su razlike ne samo u razvijenosti već i u strukturi proizvodnje tako da promjene u ponudi i potražnji - domaćoj, europskoj ili svjetskoj - imaju različite posljedice po različite dijelove zajedničkog tržišta. Ukoliko bi se mogle uvoditi carine ili dijeliti subvencije, a pogotovo ukoliko bi bilo moguće korigirati tečaj valute, prilagođavanje na nepovoljne ili, uostalom, povoljne promjene bilo bi olakšano. Dakle, primjedba se odnosila na vrijeme formiranja monetarne unije - nemojte to činiti ukoliko su zemlje suviše asimetrične, jer se na taj način gube monetarni mehanizmi prilagođavanja.
Odgovor na tu primjedbu je bio onaj koji je dao Robert Mundell, inače tvorac teorije o optimalnoj novčanoj zoni; dakle, ako je financijski sustav integriran, on osigurava zaštitu od tih asimetričnih utjecaja u privrednim kretanjima. Postojanje financijske, bankarske i monetarne unije zapravo učvršćuje stabilnost kako u pojedinim zemljama članicama, tako i u Uniji kao cjelini. Što, međutim, kao što se zaista i dogodilo, ako izbije financijska kriza? Oslanjanje na financijski sustav nije moguće, naprotiv njega je potrebno rehabilitirati. Kako? Odgovarajućim mjerama monetarne i fiskalne politike.
I u čemu je sada problem? Problem je u tome što takozvane odgovarajuće mjere nisu na raspolaganju, one jednostavno nisu predviđene institucionalnim uređenjem Europske Unije i Europske središnje banke. Zašto? Zato što je eventualno stvaranje fiskalne unije i demokratskog sistema, sistema reprezentativne ili parlamentarne demokracije, ostavljeno za kraj procesa europske integracije.
U međuvremenu je trebalo umjesto oporezivanja i reprezentiranja, koji karakteriziraju demokratske federacije, usvojiti sustav makroekonomskih pravila i da se uobičajena fiskalna politika zamijeni regulatornom politikom, prije svega, Europskog savjeta. Na taj bi se način ubile dvije muhe istim udarcem: uklonili bi se elementi diskrecionizma svojstveni i najlabavijim federacijama ili konfederacijama i osigurala se dosljedna posvećenost dugoročnim ciljevima, što bi, pak, trebalo djelovati stabilizirajuće ne samo od danas do sutra, dakle kratkoročno, već trajno.
Kao posljedicu imamo relativno mali budžet Europske Unije (oko 1 posto BDP), imamo činjenicu da se ne financira zaduživanjem, a Europska središnja banka ne može biti kreditor države, čak ni u slučaju krajnje nužde. Uz to, nadzor nad bankama je ostavljen državama članicama, a isto važi i za sustav garancija depozita - jer ako nema fiskalne unije, ne može postojati ni bankarska unija nezavisno od toga što je financijsko tržište u načelu liberalizirano i trebalo bi biti jedinstveno na cijelom području Europske Unije i posebno monetarne unije.
Taj institucionalni okvir privredne politike ne ostavlja mnogo prostora za kratkoročnu politiku stabilizacije. A taj će nedostatak, opet, biti posebno naglašen ukoliko izbije financijska kriza, nezavisno od toga odakle ona dolazi ili čije su je greške proizvele. Te krize, kada su sistemske, zahvaćaju financijski sektor u cjelini, nose sa sobom značajne fiskalne troškove, koji mogu postati neodrživi uslijed usporavanja privrednog rasta ili čak ulaska u produženu recesiju. Štoviše, fiskalni troškovi koje bi Unija u cjelini mogla relativno lako podnijeti, mogu biti preveliki za pojedine zemlje članice, a uslijed rizika da bi one mogle bankrotirati, prijeti i sistemska kriza.
Politički okviri
To je dakle stanje stvari i to su politički okviri mogućeg suočavanja s krizom. Što može i što namjerava učiniti Europska središnja banka? Ili, prije odgovora na to pitanje, zašto nije reagirala ranije ili bar dovoljno odlučno? Razlog je u tome što je trebalo najprije izmijeniti neke elemente opisanog institucionalnog okvira.
Bilo bi vjerojatno najefikasnije da je došlo do zajedničkog preuzimanja fiskalnog rizika, dakle do stvaranja fiskalne unije. Ali, to jednostavno nije moguće u tako kratkom roku. Ako je uopće više moguće. Slijedio je zatim pokušaj sa zaoštravanjem fiskalnih pravila i nadzora. Ali ni to nisu, pokazalo se, naročito efikasni instrumenti stabilizacije. Ili bar nisu izvan teorije.
U teoriji, ukoliko se očekuje da će se fiskalna pravila poštovati, to bi trebalo odmah osigurati smanjenje rizika, pa tako i troškova zaduživanja država, što bi opet imalo osigurati upravo potrebne uvjete kako bi se osiguralo poštivanje fiskalnih pravila.
Ovo, naravno, pretpostavlja da su i Europska Unija i države članice do te mjere kredibilne da mogu očekivati puno povjerenje kreditora kad god se obavežu jednim ili drugim pravilom. Ukoliko je, međutim, potrebno pridobiti to povjerenje, povoljni financijski efekti se ne mogu očekivati, bar ne odmah i ne u potpunosti. U međuvremenu stvari mogu izmaknuti kontroli. Osim toga, financijski sektor, čije se povjerenje traži, je zapravo u krizi, tako da ima ograničene mogućnosti da olakša fiskalni problem, čak i ako bi to želio i kada bi povjerenje bilo potpuno.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA