MEGALOMANSKI PROJEKT

VIDEO: SKANDALOZNI TV SPEKTAKL O DRAŽI MIHAILOVIĆU ‘Četnici su bili glavni borci protiv fašista, a Srbija nakon ove serije neće biti ista'

‘Ravna gora’, megalomanski projekt Radio-televizije Srbije i njezina direktora Aleksandra Tijanića, vrhunac je pokušaja rehabilitacije četničkog pokreta. Cilj zvuči poznato: veliko pomirenje partizanske i četničke Srbije

Srbija nakon ove serije više neće biti ista, slavodobitno i pompozno je najavio srpski redatelj i glumac Radoš Bajić svoj ambiciozni, ali već u startu povijesno i politički sporni televizijski uradak Ravna gora. Serijom, čiji je trailer ovog tjedna stavljen na YouTube, rekao je kako ima namjeru (ili zadatak) pozabaviti se raskrinkavanjem “skrivanih, prešućivanih i lažiranih” dijelova srpske povijesti iz vremena Drugoga svjetskog rata. Glavni dio te priče je četnički pokret Draže Mihailovića (na Ravnoj gori mu je bio štab), a serija bi trebala “konačno iznijeti objektivnu sliku” ratnih zbivanja od 1941. do 1945. u Srbiji.

Ta mamutska serija radi se u produkciji Radio televizije Srbije i njezina osebujnog direktora i idejnog začetnika serije Aleksandra Tijanića te Radoša Bajića koji je u nekadašnjim partizanskim filmovima bez grižnje savjesti poubijao vjerojatno više četnika i Nijemaca nego Mirko i Slavko zajedno, a sada se prihvatio poliranja svoje filmske spomeničarske prvoboračke prošlosti. Dakle, autori serije smatraju da je Draži Mihailoviću oduzeto pravo na njegovih pet minuta povijesne počasti i slave (pa mu se sada nudi 15 jednosatnih epizoda) i da je unakažena njegova povijesna uloga koja se podvodila pod ideološke komunističke “bratstvo-jedinstvo” obrasce: red ustaša, red četnika. Na scenariju su radili pune tri i pol godine, a sad će “prvi put povijesno točno” biti, kažu autori, “ispričana priča o tragici srpskog naroda 1941. godine”, ali i o protagonistima “velike tragedije”. Srpske. Iako Radoš Bajić kaže da njegov cilj nije “stvaranje novih podjela”, serija se nije ni ukazala na ekranima (premijera se očekuje tek u studenome, možda za bivši Dan Republike), a već je raskolila, uzburkala i uznemirila srpsku političku i društvenu scenu, pokazavši da i srpski, kao i hrvatski ili makedonski, povijesni brod bez kormila, pun rupa kroz koje prodire bočata voda, pluta po bespućima dnevnopolitičke, estradne i ideološke zbiljnosti.

Prekrajanje povijesti

Teško se oteti dojmu da je cijeli projekt “Ravne gore” smišljen kako bi se rehabilitirao četnički pokret te dokazala skliska teza ili osnažio i stvorio još jedan naknadni povijesni mit o postojanju “dva srpska antifašistička pokreta” - partizanskom i četničkom.

- Prema svemu onome što govore protagonisti i autori serije, neću pogriješiti ako kažem da će serija ići prema romantiziranju četnika kao nekada partizana - kaže srpski pisac Teofil Pančić.

Povjesničar Tvrtko Jakovina ističe kako je na ovim prostorima već viđeno prekrajanje povijesti po prokušanim ideološkim obrascima i šprancama, prema kojima se uzimaju i biraju samo neki elementi koji trenutačno odgovaraju za dokazivanje ove ili one teze, bez ulaženja u kontekst ili sagledavanja stvari u cjelini.

- Očito je riječ o retuširanju prošlosti, o velikom povijesnom i ideološkom zaokretu koji se mogao naslutiti u “događanju naroda” početkom 90-ih, a sada nekako sve dolazi na svoje mjesto u državi u kojoj je i sam predsjednik četnički vojvoda - kaže nam srpski književnik Filip David.

Trailer serije, koji je u samo nekoliko dana pogledalo 50 tisuća ljudi, počinje snimkama smrtnog hropca kralja Aleksandra na stražnjem sjedalu državničke limuzine nakon što je dobio nekoliko metaka u trbuh na središnjoj ulici Marseillea 1934. godine, zatim slijedi ono što ćemo gledati: državni udar protiv kneza Pavla zbog pristupanja Trojnom paktu 27. ožujka 1941., pa travanjski krah države, dinastije i režima. Serija prati Dražu Mihailovića (glumi ga poznati srpski glumac srednje generacije Nebojša Glogovac) koji pabirči ostatke “pobijeđene, ali ne i poražene vojske” te ide na Ravnu goru (glumi je Mokra gora Emira Kusturice) gdje organizira otpor okupatoru. Poraz kraljevine u samo tjedan dana uslijedio je, “provejava” iz trailera, (samo) zbog izdaje. Nije iz isječaka sasvim jasno, ali teško da su autori odoljeli iskušenju da to makar posredno - možda i eksplicitno - prirodno bace na leđa ojađenih Hrvata. Time se obnavlja već postojeća teza iz velikosrpskih krugova o raspadu i porazu Jugoslavije zbog ponašanja i stava Hrvata. Vidi se i odlomak u kojemu general Borivoje Mirković (Laza Ristovski), siva eminencija “martovskog puča”, ironično drži lekciju blaziranom i zbunjenom Vladku Mačeku (Irfan Mensur). No, uzbudljiva je replika koju iznosi neki uznemireni starojugoslavenski oficir, dok izvire iz dima eksplozije, malodobnom i prestrašenom kralju Petru u trenutku kad njemački avioni bombardiraju Beograd: “Ako narod izgubi slobodu, on će je kad-tad vratiti, ali ako izgubi kralja, izgubio je sve!”

Stari i Čiča

Kroz seriju će prodefilirati razne povijesne ličnosti - od središnjeg lika Draže Mihailovića do Josipa Broza Tita (Dragan Bjelogrlić) čija filmska uloga odgovara njegovu sadašnjem demisioniranom povijesnom značaju koji se spletom političkih mijena minimizira pa je Stari samo sporedan lik koji dopunjuje Čiču u njegovu showu. Bit će tu i kralj Petar, koji se i prije nego što su okupatorske čizme umarširale u Beograd kroz periskop britanske podmornice opraštao od voljene zemlje. Tu su i general Dušan Simović, general Milan Nedić, predsjednik pronacističke Srbije, četnički vojvoda Kosta Pećanac, srpski komunistički lider Aleksandar Ranković. Serija se bavi i pregovorima Tita i Draže Mihailovića o suradnji i zajedničkoj borbi protiv nacista (koju su četnici izigrali) iz jeseni 1941. kod Užica koji su, kaže Bajić, bili “povijesni tabu”. Bit će zanimljivo usporediti filmski pristup jer zasad znamo samo onu interpretaciju iz filma “Užička republika” Žike Mitrovića kada su jedan nasuprot drugog bili Marko Todorović (Tito) i Miodrag Lazarević (Mihailović). Todorović (umro 2000.) je bio poznat 70-ih i 80-ih po glumačkim metamorfozama jer je iz uloga u srpskom “toilet humor” serijalu “Žikina dinastija” uskakao u lik Tita u ozbiljnim serijama Save Mrmka (“Dani AVNOJ-a”, “Odlazak ratnika, povratak heroja”, “48 - zavjera i izdaja”, “Misija majora Atertona”).

No, dio srpske javnosti (i najveći dio javnosti u drugim zemljama postjugoslavenskog prostora) s pravom sumnja u “objektivni” prikaz četničkog sudjelovanja u krvavim događajima Drugog svjetskog rata na ovim prostorima te smatra da je na djelu najbanalnija povijesna mitomanija i opravdavanje jednog neosporno kolaboracionističkog i kontroverznog pokreta, odgovornog za mnoge etničke i ideološke zločine te genocid. Nakon gledanja trailera čini se da u Srbiji na smjenu “partizanskim filmovima” - a u Srbiji ih je snimljeno najviše, proporcionalno s nedostatkom većeg partizanskog otpora okupatoru u vremenu od Užičke republike iz studenoga 1941. do ulaska Crvene armije s teritorija Bugarske u jesen 1944. - stiže nešto što će se možda prozvati “četničkim” ili “Čiča filmom”, prema pokretu s kojega se sada jakim udruženim političko-SANU-ovski-redateljskim snagama u Srbiji nastoji zbaciti i olakšati bremenita povijesna prtljaga te po nadimku vođe pokreta Draži Mihailoviću Čiči kojega se i sudski, a ne samo povijesno nastoji rehabilitirati. Možda griješimo, ali ne puno, ako Bajićevu objektivnost usporedimo s onom našega Jakova Sedlara o istom odsječku povijesti. Povijesna kemijska čistionica radi punom parom.

- Seriju prvo treba pogledati, ali puno toga ipak možemo naslutiti - kaže Pančić.

Prema njegovu mišljenju, serija je produkt postkomunističkog narativa u Srbiji, prema kojemu bi Srbija - da su kojim slučajem četnici pobijedili - umjesto godina provedenih unutar antisrpske komunističke Jugoslavije, živjela sretno u blagostanju i demokraciji.

Laži iz udžbenika

- No, u to bih posumnjao. Partizanska ratna pobjeda, a četnički poraz nije pitanje slučajnosti, nekakvog čuda, spleta nesretnih okolnosti ili prevare, već stvar onoga što se tih ratnih godina stvarno događalo na cijelom ovom “našem” prostoru - kaže Pančić. Dodaje kako se teško složiti s novim pristupom u Srbiji koji relativizira gubitničku poziciju ravnogorskog pokreta i traži razna opravdanja, pa i negiranja za takvu poziciju Jugoslavenske vojske u otadžbini, kako su se četničke snage službeno zvale, a ta je pozcija bila “zapisana” njihovim djelovanjem.

- Da malo “vračamo”, možda bi stvari bile drugačije da četnički pokret nije iznutra bio truo, kompromitiran suradnjom s okupatorima i kvislinzima, jer su surađivali i s ustašama i nije zabilježen niti jedan njihov sukob, te užasnim zločinima protiv muslimana, Hrvata i samih Srba - nastavlja Pančić.

Teza o četničkom pokretu kao “antifašističkom” krenula je, kaže Jakovina, iz srpskih školskih udžbenika, a ne iz struke. Naime, prvo se to počelo provlačiti kroz školski program, da bi onda tu tezu preuzeo dio službene povijesti, ali u prvom redu kao utjehu za dnevnopolitičke i propagandne potrebe, koja treba dokazati “antisrpski” karakter jugoslavenskog komunizma i same Jugoslavije.

- Kritika komunizma pretvara se u kritiku partizanskog pokreta koji je na svim ovim prostorima bio izrazito antifašistički - napominje Filip David.

Četnici svakako zaslužuju povijesno mjesto na tlu bivše Jugoslavije jer su, osim u Srbiji, bili u BiH, Crnoj Gori i Dalmaciji gdje su s popom Đujićem počinili masovne zločine pred očima ustaških vlasti koje nisu na to reagirale. Iako su, kaže Jakovina, također bili produkt integralnog nacionalizma te velikosrpski orijentirani, primarno antihrvatski, antimuslimanski i antikomunistički pokret, četnici nisu imali, poput ustaša, makar i formalnu državnu vlast i teritorij te zato nisu uspostavljali logore, policiju i neke druge represivne institucije, a oni koji su se uhvatili oružja, više su se posvetili klanju Bošnjaka, Hrvata i srpskih neistomišljenika nego razmišljali o bilo kakvom otporu okupatoru. Zato će, smatra on, biti zanimljivo vidjeti kako će se interpretirati taj četnički doprinos ratu na prostorima bivše Jugoslavije. Naš poznati demograf Vladimir Žerjavić izračunao je da su četnici ubili oko 32 tisuće Hrvata i 33 tisuće Bošnjaka, dok povjesničar Zdravko Dizdar spominje i brojku od oko stotnu tisuća “poklanih” žrtava četnika među Hrvatima i Bošnjacima.

Osnovna potka filma, kako se može zaključiti iz onoga što je o seriji dosad rečeno, jest da se na sve načine nastoji dokazati kako su u Srbiji tijekom Drugoga svjetskog rata postojala “dva ravnopravna i istovjetna antifašistička pokreta” koji su se “ideološki razlikovali”.

Dva lica antifašizma

Ako se pođe od te poprilično diskutabilne premise, može se pretpostaviti da će serija ići za tim da prikaže četnički pokret upravo takvim - antifašističkim i savezničkim, što onda u drugi plan (ako uopće o tome progovori) stavlja njihovu suradnju s Talijanima i Nijemcima (ili pronalazi razna kvazipovijesna opravdanja) te počinjene masakre i genocid nad muslimanima i Hrvatima. Već u kolovozu 1941. Mihailović sklapa sporazum s generalom Nedićem, s Nijemcima planira akcije protiv partizana, a uoči sloma Trećeg Reicha šalje generala Svetomira Đukića u Zagreb Anti Paveliću radi stvaranja zajedničkog “antikomunističkog bloka”.

- Draža Mihailović bio je blag, drag, zanimljiv, izuzetno obrazovan, hrabar i vrlo cijenjen čovjek. Nije ni nalik zločincu kakvim ga predstavljaju - poetično je o liku koji glumi rekao Nebojša Glogovac. Taj karakterni srpski glumac smatra da serija “treba promijeniti svijest naroda o događajima otprije 60 godina” jer “sve što smo dosad znali i učili, uglavnom je bila propaganda pobjednika”.

- Srpska historiografija, kao i srpska politika, dugo se temeljila na činjenici da je Srbija u dva svjetska rata bila na strani pobjednika. Na tome se zasnivao i dobar dio nacionalne strategije i ponosa. S padom komunizma i Jugoslavije partizanski pokret proglašen je komunističkim i nedovoljno nacionalnim (srpskim), pa je kao takav anatemiziran. Nakon toga se postavilo pitanje kako uspostaviti taj kontinuitet s antifašizmom i pobjedom - kaže David.

Izmišljanje povijesti

“Spasonosno” rješenje pronađeno je u Draži Mihailoviću i četnicima. No, to se tek trebalo dokazati jer povijesna je činjenica da su se njega odrekli i saveznici i kralj Petar, odnosno izbjeglička vlada u Londonu.

- A odrekli su ga se zbog viška potvrda o kolaboraciji, počinjenim zločinima i tome da se “protiv zajedničkog neprijatelja, nacista”, bore samo Titovi partizani - nastavlja David.

Jakovina kaže kako se govori o “dvostrukom savezništvu”, odnosno o četničkom kao glavnom jer je ono “prava bit i suština Srbije”, dok partizane sasvim ne odbacuju jer oni funkcioniraju “prema van” - u svjetskoj povijesti jedini su priznati kao saveznički pokret.

Prema Bajićevu mišljenju, film će pridonijeti danas popularnom pristupu na ovim prostorima, općenacionalnoj “pomirbi”, te pokazati zašto je “Srbin digao ruku na Srbina”, ali u svim tim mirenjima i objektivizaciji partizani - koji su se jedini borili protiv nacifašizma i bili su pobjednička strana - ipak na kraju nekako ispadaju “bad guys”.

Savez udruženja boraca NOR-a Srbije digao je glas protiv serije i takvog načina pomirbe.

- Tko tu koga miri i zašto? - pitaju se srpski partizani.

“Prema svim manifestacijskim oblicima, u Srbiji danas mire fašizam i antifašizam kao ideologije, rehabilitiraju fašističku prošlost i mijenjaju povijesnu istinu u korist kvislinga i kolaboracije.

U okupiranoj Jugoslaviji nije zabilježeno da je ijedan četnik poginuo u borbi protiv talijanskih fašističkih snaga, iako je Italija držala pola Jugoslavije. Neka se po imenu i prezimenu poslije 31. listopada 1941. godine dokumentira koliko je i gdje pripadnika četnika poginulo boreći se protiv snaga njemačkog okupatora”, pišu srpski antifašisti, napominjući da će oni, ako se takvo što otkrije, “prvi položiti cvijeće i odati počast”.

No, Glogovac se ne slaže s tim jer “partizanima vjerojatno više ne odgovara što su 50 godina živjeli na osnovi tih nekoliko godina ratovanja, imali boračke penzije, privilegije i razne zasluge, što zaslužene, što nezaslužene”.

Najnovije