ŽIVOTNA ODLUKA

VITOMIRA LONČAR, PRVA KULTURNA EMIGRANTICA ‘Selim se u Xi'an, ovdje me ionako ova politika ne voli. Već sam počela učiti kineski'

    AUTOR:
    • Mark Cigoj

  • OBJAVLJENO:
  • 13.03.2016. u 16:08

Tomislav Krišto/EPH

Suprug je dobio ponudu da postane umjetnički direktor kazališta za djecu u gradu od osam milijuna stanovnika. Već sam počela učiti kineski, kaže Vitomira Lončar

Vitomira Lončar (57), glumica koja je upravo obilježila 40 godina umjetničkog rada, doktorica znanosti, direktorica kazališta Mala scena, bivša TV voditeljica i donedavna blogerica, prošli tjedan objavila je kako sa suprugom Ivicom Šimićem odlazi iz Hrvatske. Njihovo preseljenje u Kinu povod je za ovaj razgovor.

Zašto idete iz Hrvatske?

- Razloga ima više, ali ključna je spoznaja da ovdje više ne možemo napredovati. U našem novom Strateškom planu (2015.-2018.) predvidjeli smo izlaznu strategiju iz kazališta, ali nismo planirali otići iz zemlje. Poklopilo se više elemenata: moj iznenadni odlazak u mirovinu, snažna stigmatizacija koju sam zbog bolesti doživjela od strane onih koji bi se trebali zalagati za skidanje stigme, a shvatili smo da nemamo nikakve mogućnosti svakoga dana biti bolji. Ova naša ‘mala bara’ ne podnosi ljude kakvi smo Šimić i ja. Bili smo i ostali neprilagođeni. Tijekom života imali smo više ponuda iz inozemstva, ali uvijek sam govorila da je Ivanec najdalje gdje se mogu vidjeti. Dugo mi je trebalo da skinem tu ‘kutiju s glave’ i shvatim da to jednostavno nije istina.

Zašto baš Kina?

- Kina je zemlja ogromnih mogućnosti. Suprug je dobio ponudu da postane umjetnički direktor kazališta za djecu u gradu od osam milijuna stanovnika. Imaju infrastrukturu, publiku i potrebu za onim što mi radimo. Osim svega, žele učiti. Za nas koji radimo u 188,11 četvornih metara koliko je velika Mala scena i koji se svakodnevno borimo za opstanak u političkom okruženju koje nas ne podnosi - to je ponuda koja se ne odbija. Oboje volimo Aziju, a imamo ekspertize iz područja koja se tamo traže. Kina je zemlja koja se otvara novim idejama i mislim da je odluka da naš budući dom bude baš u Kini - prirodna.



U Kini ste bili nekoliko puta, ali što znate o kineskoj kulturi, povijesti, običajima, načinu života, jeziku...?

- Mi smo tijekom proteklog desetljeća u Aziji i s azijskim umjetnicima dosta radili. Šimić je režirao, a ja producirala nekoliko projekata, a osobito je bila važna predstava koju smo nakon tri godine rada praizveli u Nacionalnom kazalištu u Seulu, u Koreji u ljeto 2012. godine. U kompaniji smo imali umjetnike iz sedam zemalja Azije i Europe, pa tako i iz Kine. Šimić je na Tajvanu režirao dvije predstave, naša produkcija bila je dio repertoara kazališta u Hong Kongu. Ja sam tek počela učiti kineski, a Šimić se već mnogo bolje snalazi. Trudimo se! Dakako da tamo imamo na raspolaganju prevoditelje, ali kroz jezik najviše možeš naučiti o nekoj kulturi.

Kakav vam je plan, na koliko idete?

- Godina, dvije, pet... Ne želim raditi tu vrstu planova. Kada se jednom odlučiš za iskorak, trebaš biti spreman na sve što te čeka. Šimić je upravo navršio 63, oboje smo puni energije i želje za novim izazovima. Neka nam je zdravlja i samo nebo je granica!

Zašto ste prestali pisati svoj blog Slamka spasa kad idete tek u rujnu?

- Otkako smo odlučili otići, počela sam se odmicati od naše stvarnosti koja me trovala. Stanje se ubrzano pogoršava. Sve mi je počelo sličiti na zadnju scenu iz filma ‘Slavica’, kada Irena Kolesar rukama pokušava zaustaviti more koje nadire u brod sa svih strana. A brod, dakako, tone. Da bih mogla započeti novi život, valja se odmaknuti, a to je proces kroz koji moram proći. Tek je tjedan dana od oproštajne Slamke, a već mi nedostaje. Međutim, Slamka traži stalni angažman i ulaganje energije. Kako kaže Adizes, količina energije koju imamo uvijek je jednaka. Ako je trošimo na jednu vrstu problema, nedostaje na drugoj strani. Svu svoju (nemalu) energiju odlučila sam usmjeriti prema novim izazovima. Desetljećima sam djelovala u javnom prostoru, na redu su neki drugi, mladi ljudi.

Što će biti s vašim kazalištem Mala scena?

- Kazalište, prema planu, radi dalje. Mala scena kompanija je koja funkcionira prema pravilima struke, a tako će biti i dalje. Faza: ‘Kazalište - to sam ja’ prošla je odavno, a osnovne strategije izvrsnost, umrežavanje i društvena odgovornost i dalje ostaju ključ za rad naše organizacije. Otkako je u javnost izašlo da odlazimo, zatrpana sam pismima podrške i pozivima da ne zatvorimo kazalište. To nam nije bilo ni na kraj pameti i naša publika, zahvaljujući kojoj smo opstali i za vrijeme najvećih pritisaka, može biti mirna. Mala scena će i dalje propitivati izazove odrastanja u suvremenom svijetu i davati priliku mladim umjetnicima da se predstave široj javnosti. Tehnologija omogućava da aktivno sudjelujemo u radu našega kazališta i na daljinu.

Tko vam je i zašto slao brojne inspekcije u kazalište?

- Inspekcije su dolazile po anonimnim prijavama. I ništa nisu našle. Kada ‘Velikim dečkima’ nije uspjelo uništiti nas na taj način, promijenili su metode. Tako da danas Mala scena na javnim natječajima, bez obzira na to što je postala svjetski poznata kompanija, prolazi slabije nego što je prolazila prije 20 godina, što je apsurd. Još uvijek smo jedino kazalište iz Hrvatske koje je imalo svoju sezonu u Sydney Opera House, u Barbican Centru, u Kennedy Centru, čije su predstave obišle festivale na svim kontinentima, a koje u Hrvatskoj svaki dan mora objašnjavati da je ono što radimo - javna potreba u kulturi. Nećete nas ovdje? Odlazimo tamo gdje nas žele!

Optuživali su vas za netransparentno poslovanje, isplate honorara vašem mužu i sebi...

- Pa naravno da smo si isplaćivali honorare. Umjetničke organizacije i postoje zato da bi se umjetnici samozaposlili. Od čega bismo trebali živjeti ako ne od svojega rada? Baš je neobično da igraš predstave, režiraš, produciraš, pišeš glazbu, voziš kombi, postavljaš scenu, a uz to i osmišljavaš način kako da zaposliš druge umjetnike - i da si onda za to isplaćuješ honorare od kojih živiš. Nalazi inspekcija nedvojbeno su demantirali su da u poslovanju Male scene bile nepravilnosti, a sve sam dokumente objavila. Više je novinara dobilo teže opomene Vijeća časti HND-a zbog lažnog pisanja o našem poslovanju. Mala scena jedino je kazalište u Hrvatskoj koje objavljuje sve podatke poslovanja, financijskih i programskih. Rijetki smo koji nikada ne mijenjamo najavljeni program jer radimo dugoročno, planski, s vizijom. Da, ‘prepoznatljivo smo različiti’, kako glasi i naš slogan. U svemu. A različitost se u ovoj zemlji kažnjava i stigmatizira. Uspješan si - optužbe da radiš protuzakonito, imaš epilepsiju - stigma da si luđakinja, radiš cijele dane prema planu koji si unaprijed zacrtao - kradeš državni proračun i uhljeb si. I suprug i ja bili smo zaposleni u javnom sektoru i dali smo otkaz još 1989. jer smo imali drugačiju viziju svojih života. Mala scena je na javnim natječajima za prvi put dobila sredstva nakon više godina rada, a i dandanas nemamo nikakvo sufinanciranje za materijalne troškove, održavanje prostora, nabavu opreme, plaće i sl. Zapošljavamo šestero zaposlenika i još 80-ak umjetnika imamo na ugovoru sa sredstvima koja u kazalištima slične veličine ne bi mogli preživjeti ni mjesec dana. I dalje imamo najviše izvedaba i gostovanja od svih javnih i privatnih kazališta u Hrvatskoj. Pokušajte na stranicama bilo kojeg kazališta u Hrvatskoj naći detaljne podatke o poslovanju i programu za unatrag nekoliko godina, uključujući i 2015., pa se javite s povratnom informacijom.

Je li izbor Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture imao ikakav utjecaj na vašu odluku ili ju je učvrstio, ubrzao...?

- Hasanbegović je došao nakon što smo donijeli odluku. Njegov nas je dolazak samo učvrstio u uvjerenju da smo napravili pravu stvar.

Jeste li išta postigli otvorenim pismom premijeru Oreškoviću?

- Jesam. Više vrijeđaju, prijete, omalovažavaju rad mog kazališta i mene osobno. Privukla sam na sebe dodatnu količinu anonimnih mrzitelja. Oreškovića kultura ne zanima, a dijalog još manje. Sve ono za što se ja zalažem (a nisam jedina) - ovoj je Vladi izvan fokusa. Međutim, država koja ne razgovara sa svojim umjetnicima dugoročno je osuđena na velike probleme. Ovo što politika radi hrvatskoj kulturi već petu godinu, imat će fatalne posljedice za budućnost zemlje.

Nedavno ste proslavili 40 godina umjetničkog rada, doktorica ste znanosti, direktorica kazališta, bili ste blogerica, televizijska voditeljica... Kada ste se najbolje osjećali, što vas je najviše ispunjavalo?

- U svakoj fazi života najviše me ispunjavalo ono što sam trenutačno radila. U tome i jest poanta, da radite ono u što vjerujete i što volite. Kada sam dolazila u faze u kojima se nisam osjećala dobro u onome što sam radila, tražila sam promjenu. Tako je i sada. U ovoj zemlji osjećam se loše, ono što radim ne pokriva sve moje mogućnosti i interese te je odlazak logičan korak.

Od vremena televizije Z3 u kolektivnu svijest ušli ste kao Bucka. Može se steći dojam da vas taj nadimak nervira - jer vašim oponentima zna poslužiti kada vas pokušavaju omalovažiti, no čini mi se da vas šira javnost sa simpatijama zove Bucka, zar ne?

- Kada me ljudi zaustave na ulici i oslove me s Bucka, obradujem se. No, sasvim je drugo kada se raspravlja o nečemu što spada u područje moje uže ekspertize a kažu da su u raspravi bili dr. sc. taj i taj i - Bucka. A to mi se često događa i zato se na Bucka ne odazivam u javnom prostoru.

Prije godinu i pol rekli ste da ste žena s osam karijera i da čekate devetu. Je li odlazak u Kinu i na neki način potpuno novi život ipak veoma radikalan potez u 57. godini, pogotovo s obzirom na vašu bolest o kojoj ste u javnosti otvoreno govorili?

- Moja bolest mi nije prepreka da tražim bolje i da javno djelujem. Godine? Sada imam najviše znanja, iskustva, vjere, a nakupilo se i mudrosti pa mogu dati najbolje i najviše od sebe. To što živimo u državi u kojoj je žena sa 57 godina spremna za ‘glomazni otpad’ više govori o državi, nego o meni. Predrasude, nekompetencija, stigma, neznanje, podobnost i pripadnost interesnim skupinama, bahatost i glupost s jedne, te strah, posluh i zastrašivanje s druge strane - slika su Hrvatske danas. Odlazim iz zemlje u kojoj se obrazovanje, znanost, kultura i ulaganje u mlade smatra troškom, a ne zalogom za bolju budućnost. Radujem se svemu onome što me čeka u nadi da ću Hrvatskoj i hrvatskim umjetnicima moći pomoći na novi način. Mala scena, Ivica Šimić i ja - prelazimo na novu razinu rada i djelovanja. Uvjerena sam, i dalje uspješnu.

Tagovi

Najnovije