Kasno je ljeto 2008, sezona je na izmaku, stižemo u Herceg Novi, s prijateljicom Gukom, dubrovačkom galeristicom, idemo u posjet Voju Staniću. Auto smo parkirali negdje u brdu, spuštamo se niz skaline prema moru, pokraj guštika po dvorištima napuštenih vila, uz prašume palmi i oleandara.
Sve je u međuvremenu nekako zaraslo, ili je vazda tako bilo, samo što se u djetinjstvima nije vidjelo. Pokazujem im kuću koja je pripadala Udruženju književnika Bosne i Hercegovine, bio je to nečiji legat, više se ne sjećam čiji, i pripovijedam kako je u Herceg Novi na ladanje dolazio Ivo Andrić.
Kuća je sva zarasla u korov i bršljan, prozori su prašnjavi, okna u paučini, nikoga tu već dugo nije bilo, ali se zbog nečega što više ne vrijedi objašnjavati pred tom kućom još uvijek osjećam kao domaći, premda nikada u nju nisam privirio.
Izbijamo na rivu, pred staru željezničku stanicu pruge koja je do pod kraj šezdesetih vodila od Čapljine, pa kroz Popovo polje, spuštala se u Gruž, i nastavljala kroz Župu dubrovačku, te gornjom konavoskom bandom, do Herceg Novog i Zelenike.
Glas protiv rata
Prije nekoliko godina tu je Emir Kusturica otvorio kino i kavanu. Pedesetak metara niže, gdje je nekada parna lokomotiva izdisala prije nego što će se zaustaviti, škripali kotači, a pospani pogledi probijali se kroz čađavo staklo, stojimo pred kamenom Vojovom kućom. Ta je kuća, jednom davno, bila carska i kraljevska, austrougarska carinarnica, posljednja na pruzi od Beča prema Jadranu.
Uz nju je restoran s terasom na kojoj skoro da i nema gostiju. Tek za prvim stolom uz more, pristigla odnekud iz unutrašnjosti, sjede četvorica kaluđera u svečanim mondurama, s velikim posrebrenim pravoslavnim krstovima na prsima, čežnjivo gledaju prema pučini, po čemu i sudim da su iz unutrašnosti, i šute. Samo dvadesetak kilometara sjevernije, pod jedva pomaknutim uglom, netko isto more gleda pod znamenom katoličkog križa. Takva je priroda granice: da se krst i križ na istome mjestu ne sreću, i da oku naviknutom na jedan, onaj drugi pred sjajem iste pučine djeluje neobično.
Rujna 1991, čim je kroz novine i televiziju provedena logistička priprema za napad na Dubrovnik, čim je narod - lako i bez puno truda i mašte, kako se to već obično sa svakim narodom lako učini - uvjeren kako su s druge strane granice ustaše, a nad njima ustaška vlast, koju valja junačkim činom srušiti, zarad očuvanja tradicije toga starog renesansnog grada, čim je, dakle, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti iz Titograda dala svoj pravorijek, pobunio se glasno i nedvosmisleno - ne tražeći krivnje, ni usporedbi na drugoj strani, nego onako kako se buni čovjek kojemu je sve jasno u glavi, pa se buni bez ikakve odstupnice, ne misleći o tome što će mu poslije pobune ostati od glave - jedan akademik.
Primilo ga je, njega Voja Stanića, u CANU još 1985, a akademijin proglas oko Dubrovnika bio mu je samo povod da kaže ono što misli i da to, u punom smislu riječi, zapečati čašću i životom. Jer u to vrijeme, rujna 1991, suprotstavljanje ratnoj i propagandnoj mašineriji koja je krenula na Konavle i Dubrovnik, bilo je u Crnoj Gori, a pogotovu u Herceg Novom, ravno veleizdaji.
Zatvoreni i osamljeni
Tome je, uostalom, i služila propaganda o ustašama i ustaškoj vlasti, tome da svatko kome na um padne suprotstaviti se, mišlju ili činom, napadu na Dubrovnik, ima na pameti da se time i sam upisuje među ustaše te da i sam biva sudionikom u masovnome zločinu nad srpskom i hrvatskom nejači, o kojemu su svake večeri izvještavale titogradska i beogradska televizija. Između ostaloga i zato je bilo tako malo onih koji su bili spremni na javno suprotstavljanje. Kada bi i mislili drukčije, ljudi su radije šutjeli.
Nakon tog istupa, te intervjua u liberalnom i antimiloševićevskom Monitoru, Vojo i njegova gospođa Nada ostali su zatvoreni u svojoj kamenoj kući. Kako bi tko prošao, dobacio bi im uvredu, takvo je bilo vrijeme i takve su, općenito, norme ovdašnjih patriotizama. U austrougarskoj carinarnici, na kraju jedne iščezle željeznice, u gradu Herceg Novom, šćućurio se jedan mali hrabri Dubrovnik.
Teško im je bilo prve godine, teško im je bilo i druge godine, i tko zna koliko dugo im je još bilo teško, njih dvoje se ne žale, ali ipak je, priča Vojo, bilo najgore tih prvih nekoliko mjeseci dok se pucalo na Dubrovnik i Konavle. On bi, kaže, čuo zvuk ispaljenja, granatu koja je letjela na drugu stranu, a eksploziju je mogao samo zamišljati. Bilo je strašno, govori, jer su granate ispaljivane odavde, tu s njegove strane, a on je sjedio i nije mogao ništa da učini.
Desetak godina kasnije, već u doba mira, naša zajednička prijateljica Guke zvala je Voja Stanića da načini izložbu u Dubrovniku. On se nećkao, bilo ga je malo i strah, ali puno više - sram, jer kako će on, koji je skupa sa svojom Nadom, usred Herceg Novog bio jedan mali opkoljeni i osamljeni Dubrovnik, pogledati Dubrovčanima u oči nakon onoga što im je s njegovih, crnogorskih, strana učinjeno.
Ali onda je shvatio kako mora ići, pa što bude. Kaže da je bio spreman i da ga netko pljune, bio je spreman da ga ljudi po Stradunu masovno pljuju, a on će samo ponizno proći, jer što jest jest, kaže, tako je kao netko s onih strana i zaslužio. I takvog su ga ustreptalog i spremnog da se nad njime vrši povijesna pravda odvezli u Dubrovnik, kad tamo, da svi vide, iznad pločnika natpis: Dobro nam došao Vojo Stanić!
Snovi i snoviti prizori
Izložba je bila veličanstvena, puno se svijeta okupilo, i nitko ga nije pljunuo. “Sram je puno gori i trajniji doživljaj od straha”, pričao nam je Vojo, “čovjek se neko vrijeme boji, umire od straha, ali na kraju sve to prođe, pa još bude sretan jer ga više nije strah. A sram ostaje zauvijek. I sram te je svaki put kada se sjetiš.”
Vojo Stanić slikar je pomaknute svakodnevice: konobar koji žuri da posluži goste, debelog vedrog turista s nasmiješenom glavurdom Bude i njegovog nosatog prijatelja s golemom šakom u kojoj je boca, a po tacni mu poskakuju čaše i flaše. Ili goli čovjek leži na otomanu, pokraj upaljene noćne lampe, ljetna je noć, pun mjesec ogleda se u moru, s one strane prozora kojeg nema, nego je samo otvor u zidu, kao da je ljeto zauvijek, vazda je vruće i vazda je tako kako je na slici.
Na tim slikama ima onoga što će se lako nazvati, a zatim s dosadnih visina i otpisati kao zakašnjeli nadrealizam, ima povremene dekirikovske atmosfere i arhitektonizma, snova i snovitih prizora, iskrivljenjih perspektiva i dvostruke ekspozicije; ima na njima dopadljivosti koja je, valjda, neprihvatljiva snobovima i vječitim pobornicima modernih vremena i ideje neprestanog civilizacijskog napretka koji, valjda, onda traži i umjetnost koja bi bila radikalno različita od one prethodne.
O kiču i umjetnosti
I doista, Vojo Stanić je, ako tako gledate na stvari, neprijatelj napretka. On se takvome napretku ruga, a najgadnije se ruga onima koji se rugaju. Tako uz sliku “Sunce”, s prizorima rive, ljetne terase i sunca koje zamiče za jedro jedrilice, u monografiji “Jedrenje na snovima”, Vojo ovako priča: “Šta je kič? - To je slika zalaska sunca između dvije palme.
Kič nije šamar ukusu ili slika koju ne razumijemo. Ako bismo iz našeg života izbacili kič, a ostavili samo umjetnost, možda bismo bili osiromašeni više nego ako bi ostao samo kič. Kakvu nam uslugu čine oni umjetnici koji nam za ono što smatramo da je lijepo dokazuju da je ružno? Postoje zaista lijepe stvari. Zašto dokazivati da su ružne? Kakvu prednost ima ružna laž nad lijepom istinom? Čak, lijepa iluzija je ispred ružne istine.
Ružnoću je lakše slikati. Ako pogriješimo slikajući ružnoću uspjećemo da je još više postignemo. Greškom ne možemo napraviti ništa lijepo. Riječ je o opštoj moralnoj i materijalnoj zagađenosti svijeta u kojem živimo.”
Vojo Stanić slika svijet koji kao da neprestano sudjeluje u nekome ritualu. Glave muškaraca s brkovima i šeširima na glavama, kao prenesene iz tridesetih godina prošloga stoljeća, iz kakvoga nijemog filma, gospođice i debele gospođe u kupaćim kostimima, brodovi koji se gube u daljini izmaglice, prepoznatljivo morsko ždrijelo Boke kotorske, automobili koji se penju uzbrdo, gore uz Lovćen, pa prema Cetinju, lica nalik onima iz cirkusa i lica za koja je posve jasno da su iz cirkusa… Svaka mu je slika izrazito narativna, na svakoj se nešto događa, i to ne samo u prvome planu, nego i u drugom i trećem.
Slika s autobusom
Često se zna osjetiti atmosfera talijanskoga filmskog nadrealizma, često su predmeti, ljudi i lica upravo iz tog vremena. Svaka je stvar na njegovim slikama jasno naslikana i precizno locirana u život i svakodnevicu.
Recimo, penta na onom tamo kaiću, na onoj tamo slici, je baš Tomos 4. Nije to bilo koja, opća penta. Ništa na Vojovim slikama nije bilo koje i opće.
Vojo rado razgovara o odnosu istine i iluzije. Iluzija više vrijedi, jer je iluzija ljudska, dok će istine biti i kada ljudi više ne bude. Na to bi se, otprilike, mogle svesti njegove riječi. Do te iluzije mu je, očito, jako stalo i na slikama.
Zato se toliko toga u istinu nemogućeg na njima događa. I zato je, u isto vrijeme, na njima naslikan jedan savršeno autentičan i gotovo lokalan svijet. Recimo, tada sam, tog dana, u kasno ljeto 2008. u Vojovom ateljeu vidio sliku u koju sam se istoga časa zaljubio, pa o njoj mislim već, evo, dulje od godinu dana, zatvorim oči i gledam je, pa ću je i opisati takvu kakvu je danas vidim, premda sam je, to je sigurno, izobličio u sjećanju i zamišljanju, te to više i nije ona slika koju je Vojo doista naslikao.
Ali opisujem je, jer to, s druge strane, jest njegova slika. Dakle, slika je većim dijelom žuta, i njome dominira autobus, onaj stari, zaobljeni, iz pedesetih i s početka šezdesetih godina, s metalnim ljestvama koje vode na krov, gdje je mjesto za putničku prtljagu. Vojo je inače velemajstor u slikanju autobusa.
Iluzija i nemogući događaj
Od svih slikara na svijetu, i svih slikara u povijesti umjetnosti, on je sasvim sigurno taj koji najbolje i najtočnije slika autobuse. Kada ovo kažem, znam da se nijedan likovni kritičar neće ljutiti na mene, budući da se likovni kritičari ne bave problematikom slikanja autobusa. A meni je to, eto, silno važno. Vojov autobus za mene je vrsta vremeplova, čim ga vidim, ja sam u 1968. ili 1969, u najautentičnijim godinama svoga života, kada smo se istim takvim autobusom spuštali prema Dubrovniku.
Slikarstvo zacijelo i ne služi tome da u slici budu sačuvane uspomene, ali doista mora biti da je velika ona slika koja čuva uspomenu barem jednoga svog gledatelja. Ista je, naravno, stvar i u književnosti ili na filmu. Posve su rijetki umjetnici koji takvo što mogu, premda su toliki bezuspješno pokušavali. Kada ne bi uspjeli, pisali bi, slikali ili snimali nešto modernije i suvremenije.
E, taj veličanstveni Vojov autobus, koji vidimo odostraga, vozi nekim prašnjavim putem, u neka brda koja najednom i nisu brda, nego se usred njih, baš kao da sam te 1968. ili 1969. zadrijemao usred autobusne mučnine, pojavljuje zid od cigle, tako da je brdo, možda, samo papirni plakat na tom sakrivenom ciglenom zidu. Ili opet postoji vrijeme u životu, neka sačuvana misao i osjećaj iz vremena kada si imao dvije ili tri godine, u kojemu brdo ispred autobusa može istovremeno i prirodno biti i zid od cigle. Ili, Vojovim riječima, to možda i nije istina, ali jest iluzija.
Ja, evo, gledam u tu sliku, viđenu samo jednom u ateljeu Voja Stanića, gledam u nju skoro svake večeri, već više od godine dana, i jednom ću iz nje i iz autobusa na njoj, ako ikako budem mogao, napisati roman. U tom će romanu biti ispričano ono što se vidi na slici, samo ako čovjek malo bolje pogleda.
No, postoje i slike Voja Stanića na kojima će gledatelj uzalud tražiti izobličenja ili nemoguće događaje. Recimo, slika “Ispraćaj”, iz 1969, s koje ljudi okupljeni na molu ispraćaju brod koji mi ne vidimo, tako da i ne znamo ispraćaju li upravo brod i svoje drage i žive na njemu. Naime, njihova lica ispunjena su tugom, očajem i sjetom, uz tek jednu dignutu ruku za pozdrav i smiješak na jednome licu, koji opet može značiti štošta.
Njihova je odjeća u tamnim bojama, mol je sablasno, mrtvački žut, svuda okolo je noć, tako da možda i ne ispraćaju brod, ili možda na tom brodu koji samo oni vide, a mi ga ne vidimo, više i nema živih. Ovo je najmračnija slika u Vojovom opusu, ili barem u onome dijelu opusa koji je meni bio vidljiv. A iluzija i čudo nemogućeg događaja ili pomaknute perspektive sadržani su u našemu pogledu a ne u samoj slici.
Na prvi pogled, ničega neobičnog nema ni na slici “Moj prozor” iz 2004. Gotovo školski rad na zadanu temu: polurastvorene persijane, kroz koje blago s istoka probija sunce. Reklo bi se da je deset ujutro, ili samo malo ranije, a kroz prozor se ne vidi ništa, osim bjeline cimente pred kućom.
Takav je ugao odabran: da je drukčiji, moglo bi se, možda, vidjeti more. Ova slika na gledatelja djeluje poput spomena na vjetar, koji će jednom zapuhati i netko će potrčati prema prozoru da zatvori persijane. Njezina privremenost u čas rastuži čovjeka. Nevjerojatno je, međutim, kako Vojo Stanić uspijeva ispričati priču sačinjenu tek od jednoga otvorenog prozora.
Umijeće pripovijedanja
Ovako Vojo objašnjava još jednu svoju opsesiju: “Pitaju me ljudi zašto sam naslikao veliki broj jedrilica. Pa evo zašto: Zato što ja mojoj dragoj Njake, mojoj gospođi supruzi za svaki rođendan 13. marta napravim po jednu jedrilicu. Ona voli jedrilicu i voli more. Nada voli da jedri. I nije ona zamislila baš ovu jedrilicu, već sam to ja izmaštao za nju. Neću reći za koji je rođendan po redu ovogodišnja jedrilica, jer za damu nisu važne godine. A moje godine već zna cio svijet.”
Vojo Stanić rođen je 1924. u Podgorici, odrastao je u Nikšiću i u malom i zaturenom planinskom mjestu Šavnik, gdje je od svojih djedova, kaže, prvi puta slušao o dalekom i čudnovatom gradu New Yorku i bogatoj zemlji Americi. Godine 1944. otišao je u partizane, a nakon rata je u Beogradu studirao na Likovnoj akademiji. Najprije je upisao slikarstvo, da bi se potom prebacio na kiparstvo. Kad ga je upitalo - zbog čega se prebacio na kiparstvo, odgovorio je da mu se to u ono vrijeme učinilo muškijim. Nakon diplome preselio se u Herceg Novi. A 23. prosinca u 16.30 nastalo je njegovo prvo ulje na platnu, posvećeno hercegnovskom molu. Osam godina kasnije načinio je svoje posljednje vajarsko djelo te se zauvijek oprostio od predmeta svoga studija. Od tog vremena samo slika.
Vojo Stanić umije lijepo pripovijedati, te ga je zadovoljstvo slušati o čemu god govorio. Ima u tom pripovijedanju onog crnogorskog užitka u jeziku i u savršenom vladanju njime, ali nimalo epske uznositosti ili - ne daj Bože - isticanja vlastitih zasluga u bilo čemu pa ni u slikarstvu. Anegdota govori da je veliki srpski slikar Mića Popović jednom poželio kupiti neku Vojovu sliku. On mu je otpovrnuo kako to nije pametna ideja, nego neka lijepo dođe u Herceg Novi i sam je naslika.
“Sve se vidi s mog prozora”, kaže Vojo u toj anegdoti koju drugi prepričavaju i koja ne mora i da se u stvarnosti dogodila, ali u nekom je višem smislu istinita. Naime, Vojo Stanić od onih je umjetnika koji baš nešto i nisu u životu stvarali kult vlastite veličine, prvo u svojim, a zatim i u tuđim očima, niti je o svojom veličini razmišljao, nego je samo slikao, jako je puno slikao, i na kraju bi se moglo reći da je vlastiti život ispričao kroz priče na svojim slikama.
Uzor Kusturici
I stvarno, posve bi prirodno bilo da Vojo Stanić povjeruje kako bi i Mića Popović, inače doista veliki srpski slikar, mogao naslikati istu sliku kao i on.
Ljepota svakoga gospodstva je, bit će, u diskretnosti. Vojo Stanić diskretan je čovjek. Sedamdesetak godina puši, a tog dana pušio je samo cigare, jer je čuo da škode manje od cigareta. A nije ni antialkoholičar. Na prvi pogled, reklo bi se da taj čovjek uživa upravo u onome što se u današnje vrijeme općenito smatra nezdravim. No, blag je čovjek, uz kojega se, koliko god lijepo pričao i bio radoznao, sasvim lako šuti, čak i ubrzo po upoznavanju.
Iako se nikada nije pretjerano bavio menadžeriranjem vlastitoga imena, važan je i priznat slikar. Zanimljiva je, međutim, sljedba njegovih obožavatelja. Najveći Vojov kolekcionar, onaj koji ima najviše najvažnijih njegovih slika, košarkaški je trener, trenutni izbornik crnogorske košarkaške reprezentacije, Dušan Vujošević. Jedan od tekstova u monografiji “Jedrenje na snovima”, objavljenoj u Londonu i Podgorici, napisao je Emir Kusturica, koji ga je i ranije isticao kao svoga umjetničkog uzora.
U njegovoj kolekciji nalazi se, recimo, i slika iz 1977. “Nikšićka firma”, posvećena stvarnom natpisu iznad ulaza u jedan nikšićki ugostiteljski objekt: “Konak za prenoćište”. Ovaj nehotično duhoviti pleonazam dostatan je za priču kakvu mogu razumjeti i ispričati i Vojo i Kusturica. U filmovima ovoga drugog često možete vidjeti ponešto što će vas podsjetiti na Vojove slike. Šteta je samo što i na druge načine nije utjecao na njega, jer bi Emir danas vjerojatno bio sretniji čovjek. Ili je i to iluzija.
Pokušavao sam se sjetiti otkada znam za Voja Stanića i njegove slike, ali nije išlo. Jedna njegova reprodukcija, izrezana iz nekakvog beogradskog časopisa, ona na kojoj se prepoznaje i Tomos 4, i vidi se jedna bokokotorska plaža, i lovćenske serpentine, uz koje gmiže auto, a iza njega, malo niže, još jedan žuti autobus, bila je godinama zalijepljena na vratima moje sarajevske sobe. Ostala je na tom mjestu sve do rata. Gledao sam u nju zavaljen u fotelju i zamišljao. Nije važno što sam zamišljao. Da me i danas netko pita u čiju bih sliku najradije po cijeli dan gledao, rekao bih da je to slika Voja Stanića. Ne znam je li to znači da je Vojo moj najdraži slikar, ali svakako jest najbliži onome što pišem kada ne pišem novinske članke.
Nije iskoristio pravo da šuti
Zato sam se osjećao čudno kad nas je Guke vodila Voju u posjet i zato sam malo razvlačio taj silazak niza skaline. Mislio sam, što li ću, Bože dragi, ako on više nije onaj čovjek koji je naslikao sve te slike, nego je netko drugi tko mu je samo nalik. Uostalom, dogodi se i to da nam se ljudi i ne otvore s ljepše strane, pa ih vidimo drukčijima nego što jesu. Ne bi mi bilo drago da mi se to dogodilo s Vojom Stanićem. Isto kao što mi ne bi bilo drago, premda bih i oprostio i pomirio se s time, da je šutio s jeseni 1991. ili čak i da je govorio govorom rulje koja je navalila na Dubrovnik.
Uostalom, na šutnju je, po vrsti svoje imaginacije, nekako imao pravo, jer je birao iluziju, a ne istinu. Ali tako je lijepo što on to pravo nije iskoristio. Lijepo je to za čovjeka i slikara, te za one koji ga vole. Ali još je ljepše za Dubrovnik. Vojo Stanić branio je Grad s najtežega i najosjetljivijega položaja, iz svoje kamene kuće u Herceg Novom.
Da ga nije bilo, bilo bi više pustoši s istočnih dubrovačkih strana. Da u rujnu 1991. nije bilo još jednoga malog, živog, uplašenog i uzdrhtalog Dubrovnika opkoljenog zlom, osamljenog među zidovima stare austrougarske carinarnice.
Miljenko Jergović
Sve je u međuvremenu nekako zaraslo, ili je vazda tako bilo, samo što se u djetinjstvima nije vidjelo. Pokazujem im kuću koja je pripadala Udruženju književnika Bosne i Hercegovine, bio je to nečiji legat, više se ne sjećam čiji, i pripovijedam kako je u Herceg Novi na ladanje dolazio Ivo Andrić.
Kuća je sva zarasla u korov i bršljan, prozori su prašnjavi, okna u paučini, nikoga tu već dugo nije bilo, ali se zbog nečega što više ne vrijedi objašnjavati pred tom kućom još uvijek osjećam kao domaći, premda nikada u nju nisam privirio.
|
Na drugoj strani
Suprotstavio se javno napadu na Konavle i Dubrovnik |
Izbijamo na rivu, pred staru željezničku stanicu pruge koja je do pod kraj šezdesetih vodila od Čapljine, pa kroz Popovo polje, spuštala se u Gruž, i nastavljala kroz Župu dubrovačku, te gornjom konavoskom bandom, do Herceg Novog i Zelenike.
Glas protiv rata
Prije nekoliko godina tu je Emir Kusturica otvorio kino i kavanu. Pedesetak metara niže, gdje je nekada parna lokomotiva izdisala prije nego što će se zaustaviti, škripali kotači, a pospani pogledi probijali se kroz čađavo staklo, stojimo pred kamenom Vojovom kućom. Ta je kuća, jednom davno, bila carska i kraljevska, austrougarska carinarnica, posljednja na pruzi od Beča prema Jadranu.
Uz nju je restoran s terasom na kojoj skoro da i nema gostiju. Tek za prvim stolom uz more, pristigla odnekud iz unutrašnjosti, sjede četvorica kaluđera u svečanim mondurama, s velikim posrebrenim pravoslavnim krstovima na prsima, čežnjivo gledaju prema pučini, po čemu i sudim da su iz unutrašnosti, i šute. Samo dvadesetak kilometara sjevernije, pod jedva pomaknutim uglom, netko isto more gleda pod znamenom katoličkog križa. Takva je priroda granice: da se krst i križ na istome mjestu ne sreću, i da oku naviknutom na jedan, onaj drugi pred sjajem iste pučine djeluje neobično.
Rujna 1991, čim je kroz novine i televiziju provedena logistička priprema za napad na Dubrovnik, čim je narod - lako i bez puno truda i mašte, kako se to već obično sa svakim narodom lako učini - uvjeren kako su s druge strane granice ustaše, a nad njima ustaška vlast, koju valja junačkim činom srušiti, zarad očuvanja tradicije toga starog renesansnog grada, čim je, dakle, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti iz Titograda dala svoj pravorijek, pobunio se glasno i nedvosmisleno - ne tražeći krivnje, ni usporedbi na drugoj strani, nego onako kako se buni čovjek kojemu je sve jasno u glavi, pa se buni bez ikakve odstupnice, ne misleći o tome što će mu poslije pobune ostati od glave - jedan akademik.
Primilo ga je, njega Voja Stanića, u CANU još 1985, a akademijin proglas oko Dubrovnika bio mu je samo povod da kaže ono što misli i da to, u punom smislu riječi, zapečati čašću i životom. Jer u to vrijeme, rujna 1991, suprotstavljanje ratnoj i propagandnoj mašineriji koja je krenula na Konavle i Dubrovnik, bilo je u Crnoj Gori, a pogotovu u Herceg Novom, ravno veleizdaji.
Zatvoreni i osamljeni
Tome je, uostalom, i služila propaganda o ustašama i ustaškoj vlasti, tome da svatko kome na um padne suprotstaviti se, mišlju ili činom, napadu na Dubrovnik, ima na pameti da se time i sam upisuje među ustaše te da i sam biva sudionikom u masovnome zločinu nad srpskom i hrvatskom nejači, o kojemu su svake večeri izvještavale titogradska i beogradska televizija. Između ostaloga i zato je bilo tako malo onih koji su bili spremni na javno suprotstavljanje. Kada bi i mislili drukčije, ljudi su radije šutjeli.
Nakon tog istupa, te intervjua u liberalnom i antimiloševićevskom Monitoru, Vojo i njegova gospođa Nada ostali su zatvoreni u svojoj kamenoj kući. Kako bi tko prošao, dobacio bi im uvredu, takvo je bilo vrijeme i takve su, općenito, norme ovdašnjih patriotizama. U austrougarskoj carinarnici, na kraju jedne iščezle željeznice, u gradu Herceg Novom, šćućurio se jedan mali hrabri Dubrovnik.
Teško im je bilo prve godine, teško im je bilo i druge godine, i tko zna koliko dugo im je još bilo teško, njih dvoje se ne žale, ali ipak je, priča Vojo, bilo najgore tih prvih nekoliko mjeseci dok se pucalo na Dubrovnik i Konavle. On bi, kaže, čuo zvuk ispaljenja, granatu koja je letjela na drugu stranu, a eksploziju je mogao samo zamišljati. Bilo je strašno, govori, jer su granate ispaljivane odavde, tu s njegove strane, a on je sjedio i nije mogao ništa da učini.
|
Teške godine
Čuo je granate kako se ispaljuju, bilo je strašno jer nije mogao ništa |
Desetak godina kasnije, već u doba mira, naša zajednička prijateljica Guke zvala je Voja Stanića da načini izložbu u Dubrovniku. On se nećkao, bilo ga je malo i strah, ali puno više - sram, jer kako će on, koji je skupa sa svojom Nadom, usred Herceg Novog bio jedan mali opkoljeni i osamljeni Dubrovnik, pogledati Dubrovčanima u oči nakon onoga što im je s njegovih, crnogorskih, strana učinjeno.
Ali onda je shvatio kako mora ići, pa što bude. Kaže da je bio spreman i da ga netko pljune, bio je spreman da ga ljudi po Stradunu masovno pljuju, a on će samo ponizno proći, jer što jest jest, kaže, tako je kao netko s onih strana i zaslužio. I takvog su ga ustreptalog i spremnog da se nad njime vrši povijesna pravda odvezli u Dubrovnik, kad tamo, da svi vide, iznad pločnika natpis: Dobro nam došao Vojo Stanić!
Snovi i snoviti prizori
Izložba je bila veličanstvena, puno se svijeta okupilo, i nitko ga nije pljunuo. “Sram je puno gori i trajniji doživljaj od straha”, pričao nam je Vojo, “čovjek se neko vrijeme boji, umire od straha, ali na kraju sve to prođe, pa još bude sretan jer ga više nije strah. A sram ostaje zauvijek. I sram te je svaki put kada se sjetiš.”
Vojo Stanić slikar je pomaknute svakodnevice: konobar koji žuri da posluži goste, debelog vedrog turista s nasmiješenom glavurdom Bude i njegovog nosatog prijatelja s golemom šakom u kojoj je boca, a po tacni mu poskakuju čaše i flaše. Ili goli čovjek leži na otomanu, pokraj upaljene noćne lampe, ljetna je noć, pun mjesec ogleda se u moru, s one strane prozora kojeg nema, nego je samo otvor u zidu, kao da je ljeto zauvijek, vazda je vruće i vazda je tako kako je na slici.
Na tim slikama ima onoga što će se lako nazvati, a zatim s dosadnih visina i otpisati kao zakašnjeli nadrealizam, ima povremene dekirikovske atmosfere i arhitektonizma, snova i snovitih prizora, iskrivljenjih perspektiva i dvostruke ekspozicije; ima na njima dopadljivosti koja je, valjda, neprihvatljiva snobovima i vječitim pobornicima modernih vremena i ideje neprestanog civilizacijskog napretka koji, valjda, onda traži i umjetnost koja bi bila radikalno različita od one prethodne.
O kiču i umjetnosti
I doista, Vojo Stanić je, ako tako gledate na stvari, neprijatelj napretka. On se takvome napretku ruga, a najgadnije se ruga onima koji se rugaju. Tako uz sliku “Sunce”, s prizorima rive, ljetne terase i sunca koje zamiče za jedro jedrilice, u monografiji “Jedrenje na snovima”, Vojo ovako priča: “Šta je kič? - To je slika zalaska sunca između dvije palme.
Kič nije šamar ukusu ili slika koju ne razumijemo. Ako bismo iz našeg života izbacili kič, a ostavili samo umjetnost, možda bismo bili osiromašeni više nego ako bi ostao samo kič. Kakvu nam uslugu čine oni umjetnici koji nam za ono što smatramo da je lijepo dokazuju da je ružno? Postoje zaista lijepe stvari. Zašto dokazivati da su ružne? Kakvu prednost ima ružna laž nad lijepom istinom? Čak, lijepa iluzija je ispred ružne istine.
Ružnoću je lakše slikati. Ako pogriješimo slikajući ružnoću uspjećemo da je još više postignemo. Greškom ne možemo napraviti ništa lijepo. Riječ je o opštoj moralnoj i materijalnoj zagađenosti svijeta u kojem živimo.”
Vojo Stanić slika svijet koji kao da neprestano sudjeluje u nekome ritualu. Glave muškaraca s brkovima i šeširima na glavama, kao prenesene iz tridesetih godina prošloga stoljeća, iz kakvoga nijemog filma, gospođice i debele gospođe u kupaćim kostimima, brodovi koji se gube u daljini izmaglice, prepoznatljivo morsko ždrijelo Boke kotorske, automobili koji se penju uzbrdo, gore uz Lovćen, pa prema Cetinju, lica nalik onima iz cirkusa i lica za koja je posve jasno da su iz cirkusa… Svaka mu je slika izrazito narativna, na svakoj se nešto događa, i to ne samo u prvome planu, nego i u drugom i trećem.
Slika s autobusom
Često se zna osjetiti atmosfera talijanskoga filmskog nadrealizma, često su predmeti, ljudi i lica upravo iz tog vremena. Svaka je stvar na njegovim slikama jasno naslikana i precizno locirana u život i svakodnevicu.
Recimo, penta na onom tamo kaiću, na onoj tamo slici, je baš Tomos 4. Nije to bilo koja, opća penta. Ništa na Vojovim slikama nije bilo koje i opće.
Vojo rado razgovara o odnosu istine i iluzije. Iluzija više vrijedi, jer je iluzija ljudska, dok će istine biti i kada ljudi više ne bude. Na to bi se, otprilike, mogle svesti njegove riječi. Do te iluzije mu je, očito, jako stalo i na slikama.
Zato se toliko toga u istinu nemogućeg na njima događa. I zato je, u isto vrijeme, na njima naslikan jedan savršeno autentičan i gotovo lokalan svijet. Recimo, tada sam, tog dana, u kasno ljeto 2008. u Vojovom ateljeu vidio sliku u koju sam se istoga časa zaljubio, pa o njoj mislim već, evo, dulje od godinu dana, zatvorim oči i gledam je, pa ću je i opisati takvu kakvu je danas vidim, premda sam je, to je sigurno, izobličio u sjećanju i zamišljanju, te to više i nije ona slika koju je Vojo doista naslikao.
|
Topli doček
Dubrovnik ga je dočekao s natpisom: ‘Dobro nam došao!’ |
Ali opisujem je, jer to, s druge strane, jest njegova slika. Dakle, slika je većim dijelom žuta, i njome dominira autobus, onaj stari, zaobljeni, iz pedesetih i s početka šezdesetih godina, s metalnim ljestvama koje vode na krov, gdje je mjesto za putničku prtljagu. Vojo je inače velemajstor u slikanju autobusa.
Iluzija i nemogući događaj
Od svih slikara na svijetu, i svih slikara u povijesti umjetnosti, on je sasvim sigurno taj koji najbolje i najtočnije slika autobuse. Kada ovo kažem, znam da se nijedan likovni kritičar neće ljutiti na mene, budući da se likovni kritičari ne bave problematikom slikanja autobusa. A meni je to, eto, silno važno. Vojov autobus za mene je vrsta vremeplova, čim ga vidim, ja sam u 1968. ili 1969, u najautentičnijim godinama svoga života, kada smo se istim takvim autobusom spuštali prema Dubrovniku.
Slikarstvo zacijelo i ne služi tome da u slici budu sačuvane uspomene, ali doista mora biti da je velika ona slika koja čuva uspomenu barem jednoga svog gledatelja. Ista je, naravno, stvar i u književnosti ili na filmu. Posve su rijetki umjetnici koji takvo što mogu, premda su toliki bezuspješno pokušavali. Kada ne bi uspjeli, pisali bi, slikali ili snimali nešto modernije i suvremenije.
E, taj veličanstveni Vojov autobus, koji vidimo odostraga, vozi nekim prašnjavim putem, u neka brda koja najednom i nisu brda, nego se usred njih, baš kao da sam te 1968. ili 1969. zadrijemao usred autobusne mučnine, pojavljuje zid od cigle, tako da je brdo, možda, samo papirni plakat na tom sakrivenom ciglenom zidu. Ili opet postoji vrijeme u životu, neka sačuvana misao i osjećaj iz vremena kada si imao dvije ili tri godine, u kojemu brdo ispred autobusa može istovremeno i prirodno biti i zid od cigle. Ili, Vojovim riječima, to možda i nije istina, ali jest iluzija.
Ja, evo, gledam u tu sliku, viđenu samo jednom u ateljeu Voja Stanića, gledam u nju skoro svake večeri, već više od godine dana, i jednom ću iz nje i iz autobusa na njoj, ako ikako budem mogao, napisati roman. U tom će romanu biti ispričano ono što se vidi na slici, samo ako čovjek malo bolje pogleda.
No, postoje i slike Voja Stanića na kojima će gledatelj uzalud tražiti izobličenja ili nemoguće događaje. Recimo, slika “Ispraćaj”, iz 1969, s koje ljudi okupljeni na molu ispraćaju brod koji mi ne vidimo, tako da i ne znamo ispraćaju li upravo brod i svoje drage i žive na njemu. Naime, njihova lica ispunjena su tugom, očajem i sjetom, uz tek jednu dignutu ruku za pozdrav i smiješak na jednome licu, koji opet može značiti štošta.
Njihova je odjeća u tamnim bojama, mol je sablasno, mrtvački žut, svuda okolo je noć, tako da možda i ne ispraćaju brod, ili možda na tom brodu koji samo oni vide, a mi ga ne vidimo, više i nema živih. Ovo je najmračnija slika u Vojovom opusu, ili barem u onome dijelu opusa koji je meni bio vidljiv. A iluzija i čudo nemogućeg događaja ili pomaknute perspektive sadržani su u našemu pogledu a ne u samoj slici.
Na prvi pogled, ničega neobičnog nema ni na slici “Moj prozor” iz 2004. Gotovo školski rad na zadanu temu: polurastvorene persijane, kroz koje blago s istoka probija sunce. Reklo bi se da je deset ujutro, ili samo malo ranije, a kroz prozor se ne vidi ništa, osim bjeline cimente pred kućom.
Takav je ugao odabran: da je drukčiji, moglo bi se, možda, vidjeti more. Ova slika na gledatelja djeluje poput spomena na vjetar, koji će jednom zapuhati i netko će potrčati prema prozoru da zatvori persijane. Njezina privremenost u čas rastuži čovjeka. Nevjerojatno je, međutim, kako Vojo Stanić uspijeva ispričati priču sačinjenu tek od jednoga otvorenog prozora.
Umijeće pripovijedanja
Ovako Vojo objašnjava još jednu svoju opsesiju: “Pitaju me ljudi zašto sam naslikao veliki broj jedrilica. Pa evo zašto: Zato što ja mojoj dragoj Njake, mojoj gospođi supruzi za svaki rođendan 13. marta napravim po jednu jedrilicu. Ona voli jedrilicu i voli more. Nada voli da jedri. I nije ona zamislila baš ovu jedrilicu, već sam to ja izmaštao za nju. Neću reći za koji je rođendan po redu ovogodišnja jedrilica, jer za damu nisu važne godine. A moje godine već zna cio svijet.”
Vojo Stanić rođen je 1924. u Podgorici, odrastao je u Nikšiću i u malom i zaturenom planinskom mjestu Šavnik, gdje je od svojih djedova, kaže, prvi puta slušao o dalekom i čudnovatom gradu New Yorku i bogatoj zemlji Americi. Godine 1944. otišao je u partizane, a nakon rata je u Beogradu studirao na Likovnoj akademiji. Najprije je upisao slikarstvo, da bi se potom prebacio na kiparstvo. Kad ga je upitalo - zbog čega se prebacio na kiparstvo, odgovorio je da mu se to u ono vrijeme učinilo muškijim. Nakon diplome preselio se u Herceg Novi. A 23. prosinca u 16.30 nastalo je njegovo prvo ulje na platnu, posvećeno hercegnovskom molu. Osam godina kasnije načinio je svoje posljednje vajarsko djelo te se zauvijek oprostio od predmeta svoga studija. Od tog vremena samo slika.
Vojo Stanić umije lijepo pripovijedati, te ga je zadovoljstvo slušati o čemu god govorio. Ima u tom pripovijedanju onog crnogorskog užitka u jeziku i u savršenom vladanju njime, ali nimalo epske uznositosti ili - ne daj Bože - isticanja vlastitih zasluga u bilo čemu pa ni u slikarstvu. Anegdota govori da je veliki srpski slikar Mića Popović jednom poželio kupiti neku Vojovu sliku. On mu je otpovrnuo kako to nije pametna ideja, nego neka lijepo dođe u Herceg Novi i sam je naslika.
“Sve se vidi s mog prozora”, kaže Vojo u toj anegdoti koju drugi prepričavaju i koja ne mora i da se u stvarnosti dogodila, ali u nekom je višem smislu istinita. Naime, Vojo Stanić od onih je umjetnika koji baš nešto i nisu u životu stvarali kult vlastite veličine, prvo u svojim, a zatim i u tuđim očima, niti je o svojom veličini razmišljao, nego je samo slikao, jako je puno slikao, i na kraju bi se moglo reći da je vlastiti život ispričao kroz priče na svojim slikama.
Uzor Kusturici
I stvarno, posve bi prirodno bilo da Vojo Stanić povjeruje kako bi i Mića Popović, inače doista veliki srpski slikar, mogao naslikati istu sliku kao i on.
Ljepota svakoga gospodstva je, bit će, u diskretnosti. Vojo Stanić diskretan je čovjek. Sedamdesetak godina puši, a tog dana pušio je samo cigare, jer je čuo da škode manje od cigareta. A nije ni antialkoholičar. Na prvi pogled, reklo bi se da taj čovjek uživa upravo u onome što se u današnje vrijeme općenito smatra nezdravim. No, blag je čovjek, uz kojega se, koliko god lijepo pričao i bio radoznao, sasvim lako šuti, čak i ubrzo po upoznavanju.
Iako se nikada nije pretjerano bavio menadžeriranjem vlastitoga imena, važan je i priznat slikar. Zanimljiva je, međutim, sljedba njegovih obožavatelja. Najveći Vojov kolekcionar, onaj koji ima najviše najvažnijih njegovih slika, košarkaški je trener, trenutni izbornik crnogorske košarkaške reprezentacije, Dušan Vujošević. Jedan od tekstova u monografiji “Jedrenje na snovima”, objavljenoj u Londonu i Podgorici, napisao je Emir Kusturica, koji ga je i ranije isticao kao svoga umjetničkog uzora.
U njegovoj kolekciji nalazi se, recimo, i slika iz 1977. “Nikšićka firma”, posvećena stvarnom natpisu iznad ulaza u jedan nikšićki ugostiteljski objekt: “Konak za prenoćište”. Ovaj nehotično duhoviti pleonazam dostatan je za priču kakvu mogu razumjeti i ispričati i Vojo i Kusturica. U filmovima ovoga drugog često možete vidjeti ponešto što će vas podsjetiti na Vojove slike. Šteta je samo što i na druge načine nije utjecao na njega, jer bi Emir danas vjerojatno bio sretniji čovjek. Ili je i to iluzija.
Pokušavao sam se sjetiti otkada znam za Voja Stanića i njegove slike, ali nije išlo. Jedna njegova reprodukcija, izrezana iz nekakvog beogradskog časopisa, ona na kojoj se prepoznaje i Tomos 4, i vidi se jedna bokokotorska plaža, i lovćenske serpentine, uz koje gmiže auto, a iza njega, malo niže, još jedan žuti autobus, bila je godinama zalijepljena na vratima moje sarajevske sobe. Ostala je na tom mjestu sve do rata. Gledao sam u nju zavaljen u fotelju i zamišljao. Nije važno što sam zamišljao. Da me i danas netko pita u čiju bih sliku najradije po cijeli dan gledao, rekao bih da je to slika Voja Stanića. Ne znam je li to znači da je Vojo moj najdraži slikar, ali svakako jest najbliži onome što pišem kada ne pišem novinske članke.
Nije iskoristio pravo da šuti
Zato sam se osjećao čudno kad nas je Guke vodila Voju u posjet i zato sam malo razvlačio taj silazak niza skaline. Mislio sam, što li ću, Bože dragi, ako on više nije onaj čovjek koji je naslikao sve te slike, nego je netko drugi tko mu je samo nalik. Uostalom, dogodi se i to da nam se ljudi i ne otvore s ljepše strane, pa ih vidimo drukčijima nego što jesu. Ne bi mi bilo drago da mi se to dogodilo s Vojom Stanićem. Isto kao što mi ne bi bilo drago, premda bih i oprostio i pomirio se s time, da je šutio s jeseni 1991. ili čak i da je govorio govorom rulje koja je navalila na Dubrovnik.
Uostalom, na šutnju je, po vrsti svoje imaginacije, nekako imao pravo, jer je birao iluziju, a ne istinu. Ali tako je lijepo što on to pravo nije iskoristio. Lijepo je to za čovjeka i slikara, te za one koji ga vole. Ali još je ljepše za Dubrovnik. Vojo Stanić branio je Grad s najtežega i najosjetljivijega položaja, iz svoje kamene kuće u Herceg Novom.
Da ga nije bilo, bilo bi više pustoši s istočnih dubrovačkih strana. Da u rujnu 1991. nije bilo još jednoga malog, živog, uplašenog i uzdrhtalog Dubrovnika opkoljenog zlom, osamljenog među zidovima stare austrougarske carinarnice.
Miljenko Jergović