Vi ste u kafiću Dalmatino? E, taman ste sjeli u glavni štab, izborni stožer. Otamo se sve dirigira; evo nas za minutu, kazao je u mobitel Rade Bobanac, SDP-ov gradski vijećnik, inače diplomirani pravnik. U Vrgorac , gradić na hrbatima Vrgorskoga gorja - koji će, probije li se tunel Ravča, praktički izbiti na more - došli smo zbog gungule oko popisa birača. Preciznije, zbog situacije sa stanovnicima susjedne Hercegovine koji - tvrde mještani Vrgorca i pripadajućih sela - imaju lažna prebivališta na području grada Vrgorca, pa iz tih prebivališta koriste sva pripadajuća prava koja daje hrvatska država.
Terasa kafića nasuprot Gradskog poglavarstva gotovo je prazna. No radnim danom, kažu nam, ovdje kafeniše administracija iz megalomanske gradske uprave. Kruži šala da više nema stolica za sve zaposlene.
- Jeste li znali da imamo direktora gospodarske zone koja ne postoji? - sjedaju za stol vijećnik Bobanac i njegov apolitični kolega Branko Radonić, profesor zemljopisa i povijesti i vrgorački bloger.
‘Ura da se maknete’
Gospodarska zona na izlazu s autoceste Ravča, naime, zapela je u planovima. Iako najavljena prije 12 godina, Grad nije izvlastio teren, nije se uknjižio i zona nije zaživjela. U Vrgorcu je HDZ na vlasti od 1993. Na prvim lokalnim izborima 1991. pobijedio je SDP, ali je 1993. bio, kako kažu, prevrat. Došle su face s vrha; “imate po ure da se maknete”. Izvršeno. Ništa čudno. “Devestreće” praktički nije bilo zakona, barem ne u Vrgorcu, kažu, a 2001. rezultati su bili tijesni. Lokalna koalicija SDP-HNS povratila je snagu, no jedan je vijećnik HNS-a digao ruku za HDZ. Narednih godina “posao” bi odradili fiktivni birači iz susjedne Hercegovine. Tako zvuči skraćena lekcija “povijest krađe lokalnih izbora u Vrgorcu”, škrguću neki žitelji ispod glasa. Ljuti su. Njihov je grad, kažu, izgubio urbani štih. Prema lanjskom Popisu stanovništva, Vrgorac - grad i prsten od 26 okolnih sela - ima 6501 stanovnika. Međutim, na popisu birača, koji sastavlja MUP, našlo se 7118 imena. Ako je od 6501 stanovnika 25 posto maloljetnih, proizlazi da je u Vrgorcu oko 4875 birača. Međutim, ta brojka nije točna, tvrdi profesor Radonić, “uvećali su je fiktivni građani iz susjedne države koji su se upisali u Popis stanovništva”. Vrgorčana je, po njemu, 5800, a odbije li se 25 posto mlađarije, ostaje brojka od kojih 4350 birača.
- Sad vi zamislite situaciju sa skoro 2800 birača više. Na dva stvarna ide jedan nestvaran, fiktivni birač. To je džumbus - kaže Radonić.
U mirno subotnje jutro polupraznoga grada teško je zamisliti nekakav džumbus. Međutim, on se odvija u papirima. Prijava lažnog prebivališta... Hrvatska se administracija potrudila da taj komad papira postane jedan od najčudnolikijih birokratskih organizama. Naime, prvo nam zakon pojasni da je adresa na osobnoj karti dokaz gdje čovjek stanuje, gdje će ga potražiti Porezna, Interpol ili običan poštar - ako ovaj nije odselio u neki drugi grad, za što, po zakonu, treba prijaviti boravište koje vrijedi samo godinu dana. No, iako su svi podaci u osobnoj karti doslovce prepisani iz obrasca zvanog Prijava prebivališta (i to obavlja MUP), svejedno će vam svaka druga institucija u ovoj zemlji tražiti Potvrdu o prebivališu, kao da upravo osobna karta sama po sebi nije ta potvrda. A ta nova potvrda mora biti ne starija od šest mjeseci, izdana u mjestu prebivališta. Stara priča o nepotrebnim odlascima na šaltere...
Pobuna ravnatelja
Međutim, pogranični krajevi - poput Vrgoračke, Sinjske i Imotske krajine, doline Neretve i Makarskog primorja - dakle područja u kojima s druge strane granice žive Hrvati, u birokratskoj priči predstavljaju dimenziju više. U njihove se policijske uprave slijeva stotine prijava prebivališta više nego što je tamošnjih građana. Prijavljuju se Hrvati iz (uglavnom) zapadne Hercegovine. U nekim je stanovima i kućama po Vrgorcu prijavljeno po 20, 30 ljudi. Prijavljuju ih prijatelji, rodbina ili članovi lokalnog HDZ-a. Razlozi su jasni: to je njihovo biračko tijelo. Neki se glasovi i plaćaju, navodno je glas 400 kuna ili 100 konvertibilnih maraka.
Zgrada osnovne škole u Vrgorcu, sa svojim velikim prozorima, dvorištem i travnjacima kričavozelene boje, ni po čemu se ne razlikuje od ostalih osnovnih škola na svijetu. Osim što je bije glas da je ondje prijavljeno na desetke ljudi koji, dakle, tamo jedu, spavaju, glačaju robu i peru zube. Papir kaže da tamo žive. Ista bizarnost prati i zgradu područne škole u selu Veliki Prolog i zgradu vrgoračke srednje škole, čak i zgradu policijske postaje, što nam je načelnik postaje Geni Dropulić neslužbeno zanijekao. Školskim ravnateljima to je zasmetalo, pa su ih gradski hadezeovci svojedobno htjeli smijeniti. Navodno je zapelo na činjenici da je osnivač škola Županija, a ne Grad. Javna je tajna da je izlazak na izbore prvi razlog toj uigranoj vratolomiji.
- Vrgorac bilježi brojku od 40 do 60 posto fiktivnih birača. Izjasniš li se da si protiv dolazaka Hercegovaca na lokalne izbore u Hrvatsku, odmah si Jugoslavenčina. Riskiraš etiketu ‘zadnje boljševičke ćelije u Europi’ - tumači Bobanac.
Ali priča ne završava na izbornim kutijama. Nakon što u džep spremi hrvatsku osobnu iskaznicu, fiktivan građanin ove države najčešće se prijavi da je nezaposlen i koristi sva svoja stvarna i statusna prava. To su, među ostalim, zdravstveno, dječji doplatak, školske i studentske stipendije, pravo na porodiljnu naknadu i, dakako, spomenuto pravo glasanja. Ako fiktivni građanin živi i radi s druge strane granice, onda s naše strane ne puni proračun, a koristi ga.
U subotnje jutro i pošta je pospana. Dođete li, smiju se naši sugovornici, na dan kada se dijele porodiljne naknade, vidjet ćete red žena iz susjedne Hercegovine. Vrgorac ima još jednu bizarnost: oko šest tisuća stanovnika, a deset tisuća zdravstvenih kartona. Dakle, četiri tisuće zdravstvenih osiguranika više! Porodiljne naknade koloritna su stavka; isplaćuje se više naknada nego što grad ima trudnica, odnosno žena koje su rodile. Iz Hercegovine dođu na dan isplate i strpljivo čekaju pred poštanskim šalterima. Solidan broj njih tobože čisti po vrgoračkim domaćinstvima. Imotski se, recimo, proslavio fenomenom kućnih pomoćnica. Grad s pet tisuća nezaposlenih ima prijavljenih tisuću kućnih pomoćnica. Priča se da i ne moraš imati rodbinu u Imotskom; za 50 eura netko će te već prijaviti.