“Neobično je dugačak popis zagrebačkih adresa na kojima je živio Miroslav Krleža.
Rođen u Dugoj, danas Radićevoj ulici, s roditeljima se seli u Petrovu, potom u ulicu Nad lipom, pa u Bijeničku, danas Degenovu, zatim na Pejačevićev – Britanski trg i naposljetku u Deželićev prilaz, gdje provodi i prve dane s mladom suprugom Belom 1919. godine, kao podstanari na broju 3 i kod Krležinih na broju 5a”, početak je to članka o velikom znanstvenom istraživanju objavljenog u novom broju časopisa Gordogan, koje je provela i napisala povjesničarka umjetnosti Marina Bagarić, pod naslovom “Krležin Gvozd prije Krleže”. Riječ je o ulici sada starinskih elitnih vila koje su davale stanarima privilegij ladanjskoga načina života neposredno uz gradsko središte.
Članak uz ostalo govori o poznatoj vili na Gvozdu 23, koja je danas Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleža, o povijesti gradnje i stanovanja u toj velebnoj kući u kojoj je stanovala i obitelj Krleža. No članak Marine Bagarić je prvenstveno fascinantan prikaz urbanizacije tuškanačkog brijega na kojem se smjestila Ulica Gvozd, priča o graditeljima vila koje su taj dio Zagreba formirale u razdoblju prije i nakon Prvog svjetskog rata.
Osim što doznajemo o arhitektima koji su ih gradili, stilu i izgledu 16 vila na ovom području, istraživanje je pokazalo i sudbine investitora, odnosno vlasnika ovih kuća u Drugom svjetskom ratu, koje su često potresne, te podatke o novim stanarima koji ih zamjenjuju za vrijeme NDH, a potom i o idućima koji ih nastanjuju nakon rata.
Dvije etape gradnje
Poslije jednogodišnjeg boravka u Dugoj Rijeci Miroslav i Bela Krleža žive kratko opet u Prilazu te kratko kod Belinih roditelja u Đorđićevoj 16. Od 1922. do 1935. Krleža je u Kukovićevoj ulici 28, danas Hebrangovoj 32, u stanu u kojem je živjela njegova teta Josipa (Pepa) Horvat Navratil i čiji je inventar naslijedio. Iz toga stana seli se u Mihanovićevu ulicu 16, gdje ostaje do rujna 1937.
Sljedeća adresa Bele i Miroslava Krleže je netom uređena, elegantna Radišina ulica, danas Kneza Mislava, broj 14. Udoban i prostran stan nalazio se u modernoj novogradnji i svojim je rasporedom gotovo istovjetan budućem stanu na Gvozdu. U Radišinoj su Krleže ostali do kraja 1945. Tijekom ratnih godina Krleža se povremeno sklanja u Mallinovu ulicu, kod obitelji dr. Berislava Borčića, i na Zelengaj, u sanatorij dr. Đure Vranešića. Od početka 1946. opet su u Kukovićevoj. U Ulicu Gvozd Bela i Miroslav Krleža sele se u jesen 1952. i ostaju do smrti 1981.
Ulica Gvozd, piše Marina Bagarić, sa svojih 16 vila na hrptu jednoga od tuškanačkih bregova formirala se u dvije etape.
“Živjeti u Ulici Gvozd bilo je i ugodno i praktično: u svojim luksuznim vilama stanari su istodobno mogli uživati i u prirodi i u blizini grada. Uz vile su odmah ili nekoliko godina poslije izgradili garaže za svoje automobile, a u svakoj je vili bio projektiran i stan za pazikuću (vozača). Vile su okruživali brižno njegovani perivoji, često urešeni skulpturama, a poneki su vlasnici uz vile izgradili i bazene. Vlasnici vila bili su bankari, veletrgovci, industrijalci, odvjetnici, mnogi povezani poslovno i obiteljski”, piše Marina Bagarić te dodaje da su njihovi životi intrigirali ondašnju javnost - dobar su primjer za to bile drame u “ključu” koje suvremenicima nije bilo teško odgonetnuti.
Zadnja izgrađena vila, smještena na samom kraju Ulice Gvozd, bila je vila obitelji Rein, u kojoj su kasnije živjeli Miroslav i Bela Krleža. Jelisava i Adolf Rein za gradnju su kupili od Pauline Krešić dvije najjužnije parcele: na samom vrhu ovoga tuškanačkoga brijega izgrađena je kuća, a na padini je perivoj. Prostrani posjed uređen je s mnogo pažnje i s namjerom da svojim stanarima pruži iznimno ugodan život. Na samom kraju slijepe Ulice Gvozd, uz ulaz na posjed Reinovih, izgrađena je garaža za dva automobila.
Područje na kraju ulice Gvozd bilo je proplanak poznat kao Krešićeva livada (gornja fotografija). Na njemu su nikle vile, a zadnja među njima bila je Reinova vila. Na slici dolje, snimljenoj s istog prozora u Demetrovoj ulici, Reinova je vila još u izgradnji
Koncepcija vile Rein
“Do ulaza u vilu spušta se stubištem do prve terase, a potom opet širim stubama do prostrane donje terase - platoa popločanoga umjetnim kamenom, ograđenoga i obrubljenoga zelenilom te ukrašenoga na jednoj strani okruglim vodoskokom”, opisuje Marina Bagarić. Vila je imala i bazen.
Ulaz u perivoj vile Rein bio je još, osim s ulice, moguć bočno s Tuškanca te južno sa Sofijina, danas Dubravkina puta. Samu je vilu projektirao početkom 1928. Rudolf Lubynski, a stambena je dozvola izdana 27. travnja 1929. godine. Vila Reinovih bila je predviđena za stanovanje dviju obitelji: u zoni visokog prizemlja projektiran je jedan stan, a na katu iznad drugi. U niskom prizemlju nalazi se stan pazikuće. Oba su stana, premda sasvim odvojena, bila namijenjena obitelji Rein. Kao i u svim vilama na Gvozdu, i u ovoj se iz blagovaonice izlazi na zrak, na balkon. Pokrajnje sobe mogu se od “društvenih” prostorija sasvim izolirati, a izdvojen je i dio stana u kojem se kreće posluga. Oprema stanova bila je osobito kvalitetna i luksuzna: zidovi halla imaju drvene oplate i moderne keramičke kaminske maske rađene očito posebno za ovu vilu, a u prvom malom salonu u zid su ugrađene vitrine.
Pišući o Krleži različiti su autori često spominjali obitelj Rein kao piščeve stanodavce. Adolf Rein rođen je u Somboru 1877. godine, a s Mađaricom Jelisavom, rođenom 1881., oženio se u Budimpešti. U trgovačkim registrima, navodi Marina Bagarić, moguće je pratiti poslove Adolfa Reina: 1918. godine upisana je tvrtka “A. Rein, agenturni i komisioni posao te bankovni i mjenični posao”, koju “vlasnik sam zastupa u potpunosti”. Godine 1923., kad kupuje parcele na Gvozdu, Rein je tituliran kao ravnatelj Međunarodne banke d.d. u Zagrebu, a 1925. registrirao je Bankovno komanditno društvo A. Rein i drug. Dvije godine kasnije u Godišnjaku Morgenblatta reklamira se njegova banka i kao Glavna kolektura državne razredne lutrije poslovnice ima u Gajevoj 8 i na Preradovićevu trgu 5, a sjedište na Trgu kralja Tomislava 15.
Upad Gestapa
Od 1927. do 1929. sa sinom Andrijom vodi zastupstvo tvrtke The Studebaker Corporation of America, odnosno Studebaker-Erskine automobila. Život Adolfa Reina tragično je završio: kad su po njega u travnju 1941. došli gestapovci izvršio je samoubojstvo. Događaj je opisao pisac Branko Polić, svjedok iz susjedstva: “Prema pričanju njegove udovice Jelisave, koja ga je nadživjela tridesetak godina, gestapovci nahrupiše u njihov stan, u prizemlju zgrade Gvozd 23, s nalogom za uhićenje njena supruga. Odvratila im je da je ona kršćanka i da će ga ona štititi. Uto je odjeknuo hitac iz jedne od pokrajnih soba. Adolf Rein bio je mrtav.”
Njihova kći Zlata Rein Lenski ostala je živjeti u Zagrebu. Ratne je godine poslije očeva suicida uspjela preživjeti u obiteljskoj vili, navodno i stoga što se njezina majka “pravomoćno zaklela da je Bebu imala s nekim katolikom”, a ne s Adolfom Reinom. Međutim, za opstanak obitelji sigurno je od presudne važnosti bilo i useljenje novoga stanara - mađarskoga veleposlanika u NDH - u stan na prvome katu vile. Je li veleposlanik smješten u vilu Rein zahvaljujući Jelisavinu mađarskom porijeklu, danas nije poznato, no s obzirom na njezinu domišljatost, ta mogućnost ne treba biti isključena, smatra Marina Bagarić. Isti je stan 1945. dodijeljen dr. Aleksandru Kohareviću, ministru narodnog zdravlja u Narodnoj vladi Federalne Hrvatske.
Obitelj Rein Lenski živjela je, dakle, od 1941. u stanu na drugome katu vile. Podatak da je prije Krleže upravo u tome stanu živjela operna diva Dragica (Carla) Martinis, zaključuje Marina Bagarić, pokazuje da su vlasnici vile ili prešli u stan na prvome katu, kad se iz njega iselila obitelj Koharević, ili su neko vrijeme živjeli u suterenskom stanu. Može se pretpostaviti, dodaje ona, da su ugledni “podstanari” sačuvali i vilu Rein od nacionalizacije. Naime, kad Dragica Martinis iz zagrebačkoga HNK trajno odlazi u Beč, stan na drugom katu svoje vile Jelisava Rein nudi njezinoj kazališnoj kolegici Beli Krleža, koja se žalila na neudobnost stanovanja u Ulici braće Kavurića. Prema obiteljskoj predaji, stan je prvo bio ponuđen Krleži kao novi, mirni radni prostor. Međutim, godine 1952. Miroslav i Bela Krleža trajno su se nastanili na Gvozdu.
Jelisava Rein nadživjela je svoju kćer Zlatu, koja je umrla 1968. U vili je živjela s dvorkinjom, a posjećivao ju je jedino unuk Branko Lenski. S Miroslavom i Belom Krleža bila je u iznimno srdačnim odnosima, o čemu, osim pisama Krleže i Branka Lenskog, svjedoče i izmijenjene razglednice Jelisave Rein i Bele Krleža.
To je priča o zadnjoj sagrađenoj vili. Prva grupa vila sagrađena je u toj ulici tijekom 1910. i 1911., a druga između 1920. i 1929. godine. Vile i obiteljske kuće secesijske epohe izgradio je, s jednom iznimkom, arhitektonski atelijer Benedik & Baranyai, koji je u povijesti zagrebačke arhitekture zabilježen po visokoj oblikovnoj kvaliteti svojih ostvarenja. Uz istočni dio ulice Tuškanac sagrađene su do Prvog svjetskog rata dvije vile koje će 1920-ih formirati desnu, “parnu” stranu nove ulice i dobiti dvostruku adresu, za tuškanačku i za stranu na ulici Gvozd.
Prva je na adresi Tuškanac 10 - Gvozd 2 sagrađena 1910. vila za Olgu i Peroslava Paskievića Čikaru, tajnika i pristava Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu. Paskiević Čikara sudjelovao je u osnutku i radu mnogih industrijskih i obrtničkih poduzeća i bio je jedan od osnivača Hrvatskoga Lloyda. Godina 1919. i 1920. bio je poslanik u Privremenom narodnom predstavništvu.
Večeri u vrtu
Nekoliko mjeseci poslije te vile atelijer Benedik & Baranyai izgradio je na adresi Gvozd 8 vilu za Mirka i Helenu Lederer (rođ. Rosenberger), po dimenzijama tek nešto manju od vile Paskievićevih. Mirko Lederer na Gvozdu 1923. na broju 17 gradi novu veliku vilu.
Na lijevoj strani odvojka koji će postati gornji dio ulice Gvozd 1910. na broju 9 Benedik & Baranyai izgradili su vilu Milovana Hajdinjaka i njegove supruge Ivke rođ. Virant. Hajdinjak je godinama bio gradski zastupnik, tijekom Prvog svjetskog rata i zamjenik gradonačelnika, a od 1921. ravnatelj Odsjeka za socijalnu skrb grada Zagreba. Poslije smrti prve supruge oženio se njezinom mlađom sestrom Ivkom. Obitelj ljetne večeri provodi u vrtu u kojem, kako pokazuju sačuvana pisma, “mjesečina divno sjaji, zrak pun mirisa, a glazba se čuje izvrstno sa Zrinjevca upravo svaki ton”, dok u “ovu našu novu cestu” redovito zalaze gradska kola koja polijevaju ulice.
Pored Hajdinjakovih na današnjem Gvozdu 7 svoju je vilu izgradio ing. Ivan Kos koji je sa Slavkom Benedikom studirao arhitekturu u Karlsruheu. Nakon povratka u Zagreb Kos je zaposlen kao inženjer u Građevnom odsjeku Zemaljske vlade i sam je, navodi Marina Bagarić, projektirao vlastiti dom. Međutim, za razliku od njegovih školskih kolega, inspiraciju nije našao u suvremenoj bečkoj arhitekturi, nego u graditeljstvu hrvatskoga sela: zabat kuće i ogradu ugaone lođe na katu ukrasio je drvorezbarijama. Poslije Prvog svjetskog rata vilu je kupio dr. Andrija Štampar.
Slijepa tuškanačka ulica u kojoj će živjeti Miroslav Krleža izgrađena je u potpunosti između 1920. i 1929. godine. Ime Gvozd (što znači šuma) službeno je dobila 1928. Prednosti stanovanja na Gvozdu, kako kaže Marina Bagarić, bit će uočene i iskorištene odmah na početku Drugog svjetskog rata, kad u vile židovskih vlasnika useljavaju službenici ambasada otvorenih u NDH te različiti dužnosnici novoga režima. Zbog tih je novih stanara cijelo tuškanačko područje tijekom ratnih godina bilo i ograđeno, a ulaz je bio moguć samo uz propusnicu. Ni poslije Drugog svjetskog rata stanovi na toj lokaciji nisu ostali prazni, bez obzira na to jesu li vlasnici vila preživjeli rat ili nisu: neki su preseljeni u manje “atraktivne” dijelove grada, a neki su dobili sustanare.
Prvu je vilu poslije Prvog svjetskog rata izgradio na broju 3 buduće ulice Gvozd Marko Benedik, brat arhitekta Slavka Benedika koji je, s Aladarom Baranyaijem, autor projekta. Prema podacima u Židovskom biografskom leksikonu Marko Benedik bio je vlasnik poduzeća za izradu drvenih proizvoda Miami.
Prvu je vilu poslije Prvog svjetskog rata izgradio Marko Benedik, brat arhitekta Slavka Benedika koji je, s Aladarom Baranyaijem, autor projekta, a njih dvojica potpisuju i projekte većine drugih rezidencija na Gvozdu
Smrt u Jasenovcu
Na parceli pored Benedikovih, na adresi Gvozd 5, vilu je između 1922. i 1924. izgradio ing. Raimund Fantoni, predsjednik ravnateljstva Konstruktera d.d., poduzeća za projektiranje i gradnju. Potom su, između vile Paskiević Čikara i vile Lederer-Uzelac, na padini između ulice Tuškanac i budućega Gvozda, svoje vile sagradile dvije zagrebačke obitelji: 1922./23. obitelj Edite rođ. Berkovitz i Lavoslava Wasserthala i 1926. obitelj Klare rođ. Jacobi i Huga Barmapera.
Lavoslav Wasserthal, sin Salamona, vlasnika dvokatnice na uglu Jelačićeva trga i Bakačeve ulice (nekadašnji Varteks, danas Müller), bio je, kao i njegov otac, veletrgovac tekstilom. Vilu na Gvozdu projektirao mu je arhitekt Rudolf Lubynski. Umro je prije rata a njegovi su sinovi 1941. godine ubijeni: u Jasenovcu Vladimir Wasserthal, a u logoru Slana Zdenko Wasserthal. Od studenog 1944. do svibnja 1945. godine u vili Wasserthal bilo je smješteno veleposlanstvo Japana u NDH.
Barunov majur
Jugoistočni dio ovog tuškanačkog brijega bio je nekoć dio velikoga brižno uređenoga posjeda – majura baruna Gabrijela Collenbacha, kako navodi Marina Bagarić. Poslije Collenbachovih kao vlasnik je zabilježen ugledni karlovački trgovac i kulturni djelatnik Mijo Krešić. Supruga njegova sina Vladimira Paulina Krešić 1920. zatražila je i dobila od gradskog poglavarstva dozvolu za parcelaciju dijela zemljišta na Tuškancu, te dozvolu za uređenje prilazne ceste gradilištima. Od predujma koji su dali budući vlasnici zemljišta uređena je Ulica Gvozd, provedena je kanalizacija i javna rasvjeta.
Tu je uz ostale na broju 17 sagrađena vila za Mirka i Helenu Lederer. Mirko Lederer, ravnatelj Eskomptne banke, zastupnik Pučke banke i član ravnateljstva Prve osječke tvornice za preradbu drva, i Helena Lederer uhićeni su 1942. i deportirani u logor Jasenovac, gdje su ubijeni. Njihov sin Željko preživio je njemačke logore, a u Izrael je emigrirao 1949. godine.
Tijekom 1926. godine počela je paralelna izgradnja nekoliko vila: na broju 15 grade Artur i Dana Polić, roditelji Branka Polića, na broju 19 Jugoslavenska tekstilna tvornica Mautner d.d., a na broju 21 dr. Rudolf i Anna Grünfeld. Artur Polić bio je ravnatelj zagrebačke Diskontne banke. Tijekom Drugog svjetskog rata vilu je bio zauzeo Gestapo, a od 1943. u njoj je živjela obitelj Konrada von Schuberta, savjetnika njemačke ambasade u Zagrebu.
Arhitekt Ivan Kos na Gvozdu 7 samome sebi projektirao je vilu koja je za razliku od ostalih inspirirana graditeljstvom hrvatskog sela te ima rezbarene zabate
Vilu tvornice Mautner je nešto kasnije kupio poznati zagrebački ljekarnik Josip Sallopek. Godine 1945. nova je vlast obitelji Sallopek konfiscirala ovu vilu sa svim inventarom. Proglašen “neprijateljskim suradnikom”, Josip Sallopek je strijeljan, a supruga Marija i kći Beata odvedene su u radni logor.
Zadnja je izgrađena kuća obitelji Rein, gdje su poslije živjeli Krleže, a nešto prije, istodobno s novogradnjama na lijevoj strani ulice, na desnoj su strani, na adresi Gvozd 8, prvu vilu Lederer dograđivali njezini novi vlasnici Antonija rođ. pl. Radočaj i Julio Donner, ravnatelj tvornice boja i lakova Moster d.d. (današnji Chromos). Julio Donner umro je u travnju 1941., ubrzo nakon prvoga upada gestapovaca u njegov dom.
Ipak, njegova obitelj ostaje u vili i tijekom Drugog svjetskog rata, zahvaljujući intervenciji Slavka Kvaternika, kojem je u Prvom svjetskom ratu Donner bio suborac. Danas je tu nova suvremena vila koju je projektirao arhitekt Saša Randić.
Proučavam i kuće i njihove vlasnike
Istraživanje Ulice Krležin Gvozd Marina Bagarić započela je na inicijativu urednika Gordogana Branka Matana i voditelja Centra Miroslav Krleža Gorana Matovića. Oni su planirali objaviti knjigu o vili Rein, u kojoj je živio Krleža, a zanimala ih je jednako povijest zgrade i povijest njezinih stanara. No, izdavanje knjige pokazalo se nešto kompliciranijim pothvatom, pa je Branko Matan predložio da priču o Krležinoj kući objavi u Gordoganu.
- Budući da već nekoliko godina istražujem zagrebačku arhitekturu iz 1920-ih godina, činilo mi se da bi za početak bilo dobro napraviti malu umjetničku topografiju cijele ulice Gvozd i ispripovijedati, koliko je to moguće, ponešto o vlasnicima vila. Oni su redom bili vrlo imućni građani, veletrgovci i industrijalci, odvjetnici i bankari, obrazovani ljudi živo zainteresirani za umjetnost i kulturu stanovanja. Većina ih je zbog rasnih zakona u NDH doživjela tragičan kraj, a preživjelima su poslije rata vile dijelom ili u cjelini bile nacionalizirane ili konfiscirane - kaže Marina Bagarić.
Kustosica – muzejska savjetnica Muzeja za umjetnost i obrt autorica je kultne knjige “Arhitekt Ignjat Fischer”. Sa suradnicima je priredila u MUO 2016. godine veliku izložbu o plemićkoj obitelji Vranyczany-Dobrinović.