Visinske pripreme:
Trebalo je ostaviti za sobom uredske cipelice, sakoiće, pa iskopati starke s prve godine faksa, kabanicu, i još puno drugih festivalskih rekvizita.
- „Mama, di su mi one čizme?! (…) Ma, kako ne znaš koje čizme? Pa, one za koncerte. (…) Ma, ne mogu u ovim finim, antilop čizmicama skakat po blatu na INmusicu. A, bit će blata, vjeruj mi. (…) Da, to je nešto kao Woodstock. (...) Ne, neću se bacakat po blatu više nego što treba. (…) Obećavam! (...)
Nakon 4,5 sata stižem u ZG, a leptirići u trbuhu su podivljali. Oko mene se materijaliziralo uzbuđenje svih onih ljudi oko tebe za koje ZNAŠ da idu na INmusic baš kao i ti. Svih hodočasnika koji su doputovali do Zagreba s osmijehom na licu i parom gumenih čizama u ogromnom ruksaku na leđima…
Dan 1.
Red popričavanja s tetom, red maženja s njihovim mačkom, kava, crveni ruž kojeg ne mo'š skinit s usta, pa se teta s kavom i cigaretom u rukama brine je li takav ruž uopće zdrav. A, sve uz svježe ispečenu pizzu. Ne stižem pod željeni tuš. Oblačim The Jon Spencer Blues Explosion maju i stavljam oko vrata plastičnu crvenu ogrlicu - sestričin dizajn u obliku hobotnice. Utrčavamo u tramvaj kojeg ne plaćamo, jer imamo kartu za INmusic. Score! Opet su oko tebe ljudi za koje ZNAŠ da idu na INmusic. Izlaziš iz tramvaja, a sestrična - kao da je prvakinja brzog hodanja dok jurca prema Otoku mladosti. Kako te kroz gubitak daha tvoj uredski stil života bez vježbanja i onog - "jedem malo, ali zato nekvalitetno"- sustiže, sestrična se sve više udaljava.
- „Marina, nemoj tol'ko brzo!“
- „Šta je, koljeno te boli od promjene vremena?“
- „As a matter of fact..., da.“
- „Babo!“
- „Ludaro!“
Pokušavamo doći na koncerte koji su nam udarali u prsima već puno prije nego što smo stigle, ali moramo se milijun puta slikati sa metalnim slovima INMUSIC. Zaustavlja nas mlada novinarka koja želi izjavu. Najradije bih ju odbila, ali je mlada i simpatična, pa pričam gluposti, dok ja nisam popila ni jedno jedino pivo. Novinarka se smije, a ja se zabrinuto pitam u sebi, gleda li moj šef sada ovo na teveju? Napokon nastavljamo dalje, a ja sva sretna otkrivam lokaciju INteatra. Sestrični se pojavljuje crni oblak nad glavom iz kojeg počinje sipiti kišica na spomen odlaska na predstavu. Ignoriram ju i ulazimo u najgenijalniji amfiteatar napravljen od drvenih paleta. Smještamo se i počinje: „Muškarci su s Marsa, žene su s Venere“. Ja razmišljam kako bih i ja možda šmugnula po cugu, jer sam žedna k'o pas. Dečko koji sjedi tik do mene srče mojito, a meni cure sline kojih baš više i nemam puno. Predstava je zabavna i sestrična se vrlo brzo razvedrava k'o vrijeme za 3. dan INmusica. Toplo je, večer je, a mi gledamo predstavu na pod zvijezdama i to je samo predigra za ostatak zabave, koncerata... Divota! Miriše ljeto, zemlja, razbujale krošnje, znoj... Suptilno se šnjofam, ali osjetim samo deodorant. Pitam sestričnu, a Marina mrtva ozbiljna potvrđuje moje najgore sumnje. Od toga se tek počinjem preznojavati. Nastavljamo dalje. Na miru, napokon mirišim svoje pazuhe.
- „Pa, ne čujem se!“
Sestrična umire od smijeha.
- „Znam, zajebavala sam te. To se čuo netko drugi.“
Odlazimo u gužvu, slušamo Paolo Nutini-ja. Kažem sestrični kako je ovo sve super, ali moram i moram na Sassju. Čula sam jednu jedinu njezinu pjesmu koju je napravila sa Remi, ali kada kaže...
znaj da nemaš prava tako lijepit etikete
nemaš pravo dat mi otkaz jer ja čekam dijete
…moj unutrašnji mali pravnik se oduševi na spomen radnog prava, pa se počne družit i plesat s onim kreativcem u meni. Ipak, uza svu moju želju, ne stižemo na Sassju. Zapinjemo na DJukebox-u koji pušta Rhythm is a dancer. Sestrična vrišti kako se kroz vrijeme vratila u '92, pa mora ostati. Popuštam. Dolazimo do DJukebox-a koji je actually u jukebox-u. :D
Odlazimo na WC, a Marina se uspijeva izgubiti u roku odmah. Ulazim u kemijsko-plastičnu kutiju i pivski pritisak popušta. Zuji mi mobitel i ja se javljam spuštenih gaća. Marina umire od smijeha i dere se: - „Iva, imam jedno bizarno pitanje.
- „Pucaj!“
- „Gdje pišaš?!“
Čujem smijeh gomile u pozadini.
- „Sad ću izaći, pa 'š vidit'!“
Izlazim. Aplauz prisutnih. Hvatamo zadnje pjesme Charlie Harlow-a i zaključujemo kako su jako dobri već na prvo slušanje. Ostavljam sestričnu i šibam dalje. Odlazim u Šumu Striborovu. Ludnica! Kao pravi fantasy geek oduševljavam se lampionima i svjetlima, partijem u šumi (Striborovoj, još k' tome!)… Padaju mi napamet rečenice:
"Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao da je ono šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju. Morala je pak ta šuma ostati začarana, dokle god u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja, nego sva sreća ovoga svijeta. "
A, mene je ondje čekala sva sreća ovoga svijeta, sva opuštenost, cjelokupan reset od posla i problema, etiketa i neželjenih kutija u koje me svijet (ali i ja sama) smjestio. Dolazi i sestrična. Odlazimo napokon do Hidden stage-a na Kate Tempest. Meni žao što sam preskočila u štrebanju i Kate. Zvuči odlično i želim znati o čemu tako strastveno rap-a da te tjera na micanje bokova. U glavi mi se još uvijek vrti:
I go round in circles
I go round in circles
Opet svraćamo do DJukebox-a. Meni nestaje daha. Sretna sam. Idemo kući. Tamo nas čeka hladna pizza. Oduševljeno pričamo o tome kako je prognoza za sutra – sunčano vrijeme. Ah, da smo samo znale…
Dan 2.
Spavala sam 5 h. Vani je hladno, pa navlačim sve na sebe. Sve. Ne ostavljamo zarobljenike! Debele hulahopke, duboke bakine gaće..., a u torbu stavljam kabanicu. Kišaaaaa. Padaaaa.
Pokislog raspoloženja kisnemo dok marširamo na Otok mladosti. Hodamo svi u kabanicama poput čudnovatih šarenih plastic-fantastic hobita. Kišaaaaa. Još kišeeeee.
Kažem sestrični da me mora slikati pored busa iz „'Ko to tamo peva“, a Marina uporno ne uslikava cijeli natpis „Krstić i sin“, jer nije gledala film, pa ne kuži u čemu je fora. Priznajem svoj grijeh starije seke koja nije pazila na to da mlađa seka usvoji sve bitnije lekcije kulture ovih prostora. Ovim putem, svečano obećavam kako ćemo pogledati film kako bi sestrična mogla na društvenim događanjima zabavljati sve sa prigodnim citatima iz filma, poput dobro odgojene, mlade frajlice.
Krećemo se prema main stage-u, ali Eagles of Death Metal su taman završili. Kupujemo kebab. Dok žvačem kebab svačćam da mi se NE pije pivo. Ali, odmah mi pada na pamet brilijantna ideja – KOKTELI! To mi se pije! Naručujem cuba-libre, pa komentiramo s barmenom kako je toliko lijepo vrijeme da naprosto moraš imati koktelčić u ruci. Kada dolazimo po još jedan, barmen nas prepoznaje i ponavlja šalu:
-„Sunce, plaža, more, kokteli...“
U međuvremenu, Marina i ja odlazimo uživati na pljusak. Sakućemo i gacamo po blatu, stišćemo brojeve onih hitova uz koje želimo kisnuti, dobiti upalu bubrega i jajnika. Sestrična u transu skida kapuljaču i sretno kisne. Mislim si, boljet će te sinusi sutra, ali znam da to sada ženi u transu nema smisla govoriti.
Odlazim na na Jonathan. Simpatični mi ti Jonathan. Par puta sam preslušala njihov novi album i dobri su. Napuštam toplu utrobu Hidden Stage-a i odlučujem kisnuti zbog La Roux. La Roux udara svojim hit beatovima u moja prsa i grije me na kiši, tjera usta u najveći osmjeh na svijetu, vrti me u glavi bolje od mojeg čarobnog koktela kojeg, ako piješ na pljusku nikada ne možeš popiti do kraja i uvijek se iznova, čudnovato regenerira. Pitam se, kakva to čudnovata čarolija stoji iza svega? ;)
Odlazim na Telephonehookers i razmišljam o tome kako su zabavni i kako bi se prva kreveljila na njihov zvuk da ne kisnem k'o pizda, pa bježim na karaoke. Karaoke su zakon. Na „zidovima“ šatora su slike iz još jednog mojeg omiljenog filma – „Tko pjeva, zlo ne misli“. Simpatičan touch. Plešem sama, pa me veseli kada DJ pusti Billy Idola – Dancing with Myself.
Dan 3.
Budim se u pol' 11. Naspavanija nego jučer, ali to ne znači da sam istog trenutka probuđena. Inače, kada se tek probudim, mozak mi je na razini amebe, pa se krećem po kući po zombi dok ne popijem kavu. Uskrsavamo iz mrtvih i stižemo na BRMC. Volim dnevne koncerte na festivalima. Ima nešto posebno u tome. Kao kada se, umjesto kave na pauzi za vrijeme radnog dana, pomaziš s dečkom. Ukratko, to je kao kakva frivolna, zabranjena, nesvakidašnja poslastica. Od sreće zabacuješ glavu gore, a u tvojem vidnom polju te ne čekaju uredske neonke, već plavo nebo prošarano rijetkim, bijelim vatama. Vraćaš pogled na band, a pogled ti hvata one šarene INmusic zastave koje vijore na vjetru ispred ljetnih krošnji drveća, pa se trudiš polako disati kako ne bi počeo hiperventilirati od sreće, osjećaš se slobodno, osjećaš se kao da si na posebnoj planeti gdje ideš na koncert umjesto na posao, gdje je uvijek lijepo vrijeme (zaboravio si jučerašnji dan), gdje je opipljiv neki opijeni ushit sviju prisutnih koji pluta u zraku, stvaran i materijalan kao Marina i ja.
Odlazimo po klopu. Uspjevamo stići na Of monsters and Man, a ja se topim kao... :D Topim se. Osmjeh mi je od uha do uha. „Tjera“ me na smijanje, a nisam pušila nikakve zabranjene supstance. Cure mi suze, a ne režem luk. Levitiram. Sretna sam što sam tu i što postojim. Jedna cura iza mene pravi balončiće od sapunice koji nestaju dok jašu u sumrak, a cijela se scena savršeno uklapa u doživljaj popraćen soundtrack-om banda. Njišemo se na bajkovite zvuke, a um mi putuje u moje čarobne svijetove i plovi izmišljenim zemljama čiju priču već dugo, dugo vremena pišem. Hvata me nostalgija, jer moja svijest dugo nije ondje boravila, pa imam osjećaj da se srećem sa starim prijateljima. Koncert završava i dok se opraštam sa svim likovima, svečano im obećavam kako ću se, čim završim scenarij, posvetiti dovršenju njihove priče.
Oboružani svježim koktelima odlazimo na Placebo. Pozornica nam je blizu i sve je nekako stvarnije. Imaš osjećaj da si s njima na probi. Preko zvučnika čujemo prve tonove Pure morning-a, publika je nestrpljiva. Vokali mase guraju nas kao valovi. Na pozornicu izlazi Placebo. Urnebes! Marina i ja se grlimo i njišemo. Svaka pjesma mi liježe bolje od ijedne cuge, a Meds nas razveseljava dok ja sestrični pjevam „u duetu s frontman-om“. Marina se smije. Sve joj je jasno. I, meni je sve jasno. Svi moji problemi, patnje, kalkulacije, očekivanja, brige i strahovi. Svi oni su shvaćeni, riješeni, neutralizirani... Po rani od lužine je prolivena kiselina. Moj duh nije u sobi nebodera. Na otvorenom je, pod nebom, lice mi osjeća večernji vjetar, a koncert mi pruža višestruke emocionalne orgazme.
Every you, every me
U sebi nosim više svojih ja. Ovdje mi nije zbog toga neugodno. Ovdje se osjećam sigurno. Ovdje sam ponosna na sva moja ja. Svi moji crnjaci imaju smisao. Oni su manifestacija moje osjetljivosti. Nisam kamen. Na kamen ne utječe ništa. A, na mene je utjecala ona savršena buka koja je dopirala s pozornice, vibra ljudi oko mene, slap koji ti prolazi kroz prsa i osjećaj open-air festivala. U takvoj epifaniji sve ti postane jasno… I, tada sam shvatila! Ja sam religiozna osoba! Ovo je moja crkva i koncerti su za moje mise, a festival je blagdan! Sretan vam INmusic! ;)
Placebo završava s koncertom, a meni treba još glazbenih fikseva. Odlučili smo nastaviti skakati kod nekog DJ-a, pa smo završili kod Hidden stage-a na hitovima iz mladosti. Kad sestrična više stvarno ne može, krećemo kući. Na putu se MORAM popeti na šarenog drvenog konja. Moram! Inače, ja sam krajnje smotana, pa se bojim takvih stvari, jer redovito „poginem“ na istima. Ipak, „jarunski Stonehenge“, kraj festivala, oslobođeni duh koji se odmakao od konstantnog straha, popeli su se zajedno sa trapavim i krakatim tijelom na ovu ludu ljuljačku. Slabo se ljuljamo. Slabo. Neka ekipa sa strane ljubazno priskače u pomoć i ljulja na konja, a mi vrištimo i umremo od smijeha kao mala djeca.
Šetnja do autobusne. Ovo su najkraće noći u godini. Post-festivalska melankolija – kao rastanak od prijateljice koji upoznaš na putu, kao zadnji dan godišnjeg, kao nedjelja navečer, kao zadnji dan škole u 4. srednje, kao 8 sati u jutro na 01. siječnja…
Vrijeme je da odem. Pozdrav. Neka mi je sretan put. U busu ću nastaviti čitati H. Mullera.
Vidimo se, sestrična na nekom sljedećem koncertu, a svakako na sljedećem INmusicu! Pusa! :*