Ma dajte, divan kvart za život. Miran, obiteljski, s pregršt djece. Istina, tu nam Janjevci malo dižu prosjek, ali neka. Dobra djeca, svake godine sve ih je više u generaciji - kaže mi 40-godišnji trener Jurica Mileković dok stoji nasred posušenog nogometnog igrališta.
Bit će davno kako su im na sportsko-rekreacijskom centru Klaka obećali umjetnu travu, a da ju je sam zasadio, izrasla bi prije nego što bi je Grad dopremio.
Pa tako već punih 13 godina Mileković nove nogometne generacije odgaja na prirodnom, ali ipak dotrajalom i ćelavom terenu, opasanom stupovima na kojima se teško ne našpranjiti i koji su u zemlju zabijeni davne 1981. godine.
Bila je to prva faza izgradnje Klake, trebale su uslijediti još dvije, a generacije koje su ih iščekivale danas se ionako više ne bave sportom.
Ipak, roditelji su zadovoljni, a ni djeca se ne žale.
Nisu na cesti, krške gene treniraju po lokalnim borilačkim dvoranama, za umjetničke duše blizu je i Narodno sveučilište Dubrava, a boksački klub poznatog trenera Leonarda Pijetraja gleda baš u leđa dječjeg kazališta Dubrava ispred čijih se vrata glumački ego redovito susreće s poznatim dubravačkim šakama.
Takva je otprilike danas Dubrava: suživot u kvartu čiji su stanari uvijek zericu veći lokalpatrioti nego bilo gdje drugdje u gradu te koji i dalje ljubomorno čuvaju mit o zagrebačkom Bronxu, iako su ta vremena odavno prošla, tamo negdje kad je okretište “odselilo” do Dupca, a ambiciozni Kinezi potjerali i posljednje janjevačke dućane iz Konjščinske.
“Joj, dajte molim vas, pa to su priče za malu djecu, kaj bi Dubrava bila opasna. Je, bila je, tamo negdje 50-ih i 60-ih godina kad su se doseljavali i kad je ovo bio Teksas. Pa kaj nama tu danas fali? Nikaj, ja vam velim - nikaj”, poviče na mene plavokosa konobarica koja svaki drugi dan putuje iz Zeline kako bi u kafiću Stari plac posluživala Dubravčane.
Na lošem glasu
Doista, već i površna policijska statistika dugi niz godina pobija tvrdnje ukorijenjene uglavnom među starijim Zagrepčanima prema kojima u Dubravi Romi kradu malu djecu, a noću se ne izlazi bez oružja, čak ni po pivo do kvartovskog kioska.
Evo, baš su prošle godine izračunali da su Gornja i Donja Dubrava tri puta sigurnije za život od pompoznog Donjega grada, s iznimno niskim brojem prijavljenih kaznenih djela, prometnih prekršaja, pa čak i težih povreda zakona.
“Ne znam zašto nas i dalje prati takav glas, ali Dubrava se strašno promijenila krajem 90-ih godina. Taman u to doba tramvajska je pruga produljena do Dupca, par godina poslije toga sagrađena je i sportska dvorana, a život u ovom djelu grada krenuo je nekim sasvim drugim tokom”, priča mi Krešimir Galić, zaposlenik sportske dvorane Dubrava.
Danas je to naselje pravi mali populacijski raj za demografe, jedno od pet zagrebačkih naselja koje je za 166 rođene djece u 2014. premašilo broj umrlih osoba i u kojem na stotinjak mladih dolazi 91 osoba starija od 60 godina.
Obiteljski kvart
Posljedica je to, među ostalim, i njezina dugogodišnjeg pedigrea obiteljskog kvarta, lokacije na koju se uglavnom doseljavalo mlado i tradicionalno stanovništvo, u Dubravi gradilo domove i familije, a blatnjave ulice napunilo dječjim smijehom i jednostavnim životom kakav su vodili i u krajevima iz kojih su došli.
Prema riječima Kristiana Strukića, autora i voditelja dugogodišnjeg projekta Zagrebački kvartovi unutar kojeg su realizirane knjiga i izložba “Zagrebačka Dubrava - od predgrađa do grada” koji je 2012. godine održan u Muzeju grada Zagreba, Dubrava je mladim doseljeničkim obiteljima postala atraktivna ubrzo nakon Drugog svjetskog rata, ponajviše zbog jeftinih neizgrađenih prostora i povoljnih nekretnina u novim stambenim naseljima.
“Dubrava je već u pojedinim razdobljima nakon rata bila među općinama s najvećim porastom stanovnika primjerice od 1953. do 1961., , a slično se nastavilo i u sljedećim desetljećima, čemu je dodatno pridonijelo još i doseljavanje tijekom Domovinskog rata. Uz visoku stopu prirodnoga rasta, došlo je do toga da Dubrava i danas ima iznadprosječan broj mladog stanovništva”, rekao je Strukić, a u prilog mu govori i statistika iz posljednjeg Popisa stanovništva u kojem se Dubrava, s prosječnom dobi od 39,7 godina, isprofilirala kao treća najmlađa lokacija u gradu.
To je posljedica, među ostalim, i izrazito obiteljske strukture stanovništva.
S 420 sklopljenih brakova i samo 148 razvoda u 2014. godini peti su zagrebački kvart s najmanjim brojem rastava braka, samo 14 posto dubravačke djece rađa se izvan službene bračne zajednice, a po statistici o novosagrađenim stanovima, obje su Dubrave, i Gornja i Donja, u najvećem dijelu nakrcane trosobnim i četverosobnim nekretninama, što još jednom dokazuje da se u Dubravi, čast iznimkama, uglavnom živi tradicionalnim, obiteljskim životom.
Ako su Dubravčani zadnjih godina uspješno sa sebe skinuli krimen opasne periferije, statistika im i dalje ne ide u prilog kad su u pitanju socijalna slika, nezaposlenost, obrazovanje - pa čak i informatička pismenost.
Slabo s internetom
Dapače, stanovnici Donje Dubrave drugi su najgori u Zagrebu po postotku osoba koje se služe internetom ili mailom, samo 16 posto njihova stanovništva završilo je fakultet i dobilo diplomu (primjera radi, u Donjem i Gornjem gradu na VSS otpada polovica stanovnika), a 57 posto ih ima samo srednju stručnu spremu.
Nije to tako čudno, kaže mi povjesničar Krešimir Kvočić, s obzirom na to da su današnji Dubravčani potomci doseljenika koji su na istok Zagreba uglavnom stizali raditi na dobro plaćena, ali ipak niža radna mjesta, u neke od brojnih privrednih subjekata kojima je kraj obilovao, a koji su, baš kao i u ostatku Zagreba, do današnjeg doba gotovo u potpunosti iščezli.
“Bila je tamo Tvornica autobusa, poslovao je u Dubravi jedno vrijeme i Mlinar, radila je ljevaonica, a da ne spominjem bivši Jugoton i Jadran film. Dakle, bio je to kraj gdje je bilo moguće pronaći dobro radno mjesto, a usput imati obiteljsku kuću s vrtom te tako zadržati i nešto od tih ruralnih obilježja života koji su se na ulicama Dubrave mogli vidjeti dugi niz godina”, prisjeća se Kvočić, danas zaposlenik tamošnjeg Narodnog sveučilišta.
Evo crtice iz povijesti koja to dokazuje.
Još 1974. godine 24,6 posto stanovništva u tom kvartu imalo je kokošinjac, a 10,3 posto u dvorištu je držalo svinje.
Doseljenici su na tom prostoru gradili mikrokozmose koji se u svijesti starijih Dubravčana održavaju i danas pa se tako Trnovčica i dalje poistovjećuje s Hercegovcima, Dubec i Retkovec s Posavcima, dok Janjevci koji danas čine sedam posto lokalnog stanovništva uglavnom obitavaju u Konjščinskoj, dijelu Južne ulice i dijelu Oporovca.
Kuće su se odmah gradile dovoljno velike da u njima bude mjesta i za unuke, uglavnom neplanski i daleko od gradske administracije, bez infrastrukture i uz često dvojbene estetske kriterije.
Potomci tog življa koji u njima obitavaju i danas među najsiromašnijim su Zagrepčanima pa je tako Dubrava, s 5 posto građana koji primaju socijalnu pomoć, prva iza Peščenice po broju stanovnika koji tamo žive na rubu gladi.
Oni zaposleni teško im mogu pomoći jer ih baš i nema: odmah nakon Brezovice, Gornja i Donja Dubrava među kvartovima su s najmanjim brojem osoba koje imaju izvore od stalnoga rada (oko 36 posto), a osoba bez primanja gotovo je jednako toliko pa tamo na jednog zaposlenog u pravilu dolazi jedan nezaposleni.
Loša je to slika za tamošnjih stotinjak tisuća stanovnika naviklih da život grade od nule, u skromnim uličnim lokalima za kojima su u zlatno doba Dubrave posezali čak i Purgeri iz centra kako bi kupovali jeftino zlato, a razliku potom utapali u dobrostojećim zagrebačkim restoranima.
Preživjelo je nešto od tih poznatih dubravačkih obrta, ali dobar dio njih ipak se s godinama pozatvarao kako bi im poslovne prostore napunile kladionice, kafići i pekarnice.
“Ide, ali ni približno kao prije. U ovom sam lokalu od 1975. godine. Nekad smo šivali odijela po mjeri, a danas se sve uglavnom svodi na popravke. A i toga je sve manje. Ljudi kupe pa bace, nitko više ne popravlja jer im se ne isplati”, kaže mi Andrija Šincer kojeg smo zatekli u jednoj dubravačkoj krojačnici.
Od zlatara su preživjeli samo oni najjači, a kultna Konjščinska ulica u kojoj se kupovalo sve - od igle do traktora - danas je tek blijeda sjena nekadašnjeg raja za zagrebačke šanere koji su robom iz Dubrave redovito punili trgovine na centralnim gradskim lokacijama.
I dok su ovi iz centra od te raznolikosti Dubrave uglavnom zazirali, u getu na kraju grada nikome nije padalo na pamet gajiti komplekse zbog poznate zagrebačke isključivosti.
“Nisu ljudi ovdje imali puno, ali kako je naselje obilovalo djecom, tražila se svaka prilika da im se pruže sadržaj i zanimacija. Zaživjela je i neka kulturna scena pa je Dubrava 1958. godine dobila Narodno sveučilište, a već 60-ih tribine je ovdje vodio Ivica Percl. Uslijedio je zatim i književni klub, a općina je imala i pokretnu kinoaparaturu s kojom je obilazila okolna sela kako bi i tamošnje stanovništvo uživalo u filmovima”, prisjetio se Kvočić dodavši da se na tu priču idealno nadovezao i sport.
Javni vrtovi
Među ostalim, znanstvenica Ivana Crljenko u jednom svom radu ističe da su stanovnici Dubrave, željni prirode i fizičkoga rada, još 80-ih godina prošloga stoljeća razvili tada novu vrstu rekreacije - uređivanje javnih vrtova koji su se među prvima javili baš na istoku Zagreba.
Nije zaludu baš u tom dijelu grada potom sagrađena i prva osnovna škola s bazenom, ona Marije Jurić Zagorke u koju su na provjeru plivanja kod legendarnog trenera Nikole Papka odlazili gotovo svi školarci na potezu od Sesveta do Kvatrića.
“U Dubravi se usmjeravala i poticala neka stvaralačka energija, a dio toga svakako je odlazio i u sport. Bila je to dosta jednostavna logika - usmjeravati tamo gdje je bilo najizglednije da se ostvare dobri rezultati, a sport bi se tu često pokazao idealnim. Osim toga, Dubrava je oduvijek imala jako puno djece pa su sportske aktivnosti bile odličan motiv kako ih maknuti s ulice”, pojašnjava mi Kvočić.
Njegov bivši urednik iz lista Dubrava Željko Bukvić prisjeća se kako je sportska povijest Dubrave počela 1945. godine s nogometnim klubom Dubrava, a uslijedili su nekoliko godina nakon toga i jedan kuglački, ali i rukometni klub.
Još početkom 80-ih godina u Dubravi je djelovalo 27 sportskih klubova, a njihova je brojka do 2014. narasla na pedesetak, iako je gradska infrakstruktura, kažu mnogi, slabo pratila sportske uspjehe ovoga kvarta.
“Dubravčanin Leonardo Pijetraj bio je najmlađi boksački trener, bivša saborska zastupnica Ljiljana Kuhta bila je juniorska viceprvakinja u tae kwon dou, a košarkaški klub Dubrava osamdesetih je godina organizirao polufinalni turnir na kojemu su igrali Toni Kukoč i Dino Rađa”, sjeća se Bukvić sportskih legendi.
U Dubravi mnogi i danas s ponosom prepričavaju anegdotu prema kojoj je Mirko Novosel, tražeći lokaciju za izgradnju Cibonina tornja, zbog dobrih dubravačkih sportskih rezultata došao pogledati zemljište na Klaki, ali je lokacija ipak bila loša za poslovni toranj pa je on niknuo u Tratinskoj ulici.
Košarkaši klub Dubrava svoje je zlatne godine imao krajem 90-ih, a rukometaši su danas najbolji sportski kolektiv u tom dijelu grada i među prvih pet rukometnih klubova u zemlji.
Periferna pozicija
Sve to, ističe Bukvić, Dubrava je postigla usprkos činjenici da Grad i država nikad nisu infrastrukturno pratili lokalne sportaše, sagradili su im posljednji sportski objekt 2001. godine, dok su ostali preživjeli još od doba Jugoslavije.
Treba iskreno reći da se Dubrava i u ostalim segmentima jednako negradski razvijala pa analitičar prostora i aktivist Saša Šimpraga ističe da to naselje, usprkos svojoj veličini od 51 četvornog kilometra, nema doslovce neke od osnovnih elemenata grada - funkcionalan gradski trg ili veći javni park.
“To je dijelom posljedica nekad periferne pozicije, a danas neodgovornog planiranja i upravljanja. Trg bi trebalo formirati na lokaciji uz kulturni centar Dubrava, a postoje i prijedlozi da se prostor bivše tržnice u Donjoj Dubravi pretvori u trg i tako smislenije aktivira. Nevjerojatno je i da Dubrava nema nijedan veći javni park, ali ima jedan zaboravljeni i zapušteni arboretum, onaj uz Kliničku bolnicu Dubrava, u kojem je i jedna od najljepših i najelegantnijih zagrebačkih fontana koja je također zapuštena. Sportski sadržaji u kvartu su nedostatni i uglavnom su nasljeđe iz vremena socijalističke Jugoslavije”, kaže Šimpraga, a na slične nedostatke u svojim radovima upozorava i Crljenko.
Oni koji bolje poznaju Dubravu, spremno kažu da su dubravački sportski rezultati nastali upravo kao posljedica činjenice da je Dubrava uvijek bila izvan gradskih tokova pa su se u nedostatku boljega ljudi u njoj češće posvećivali sportu.
Sociolog Ognjen Čaldarović pritom podsjeća na mitove o Afroamerikancima prema kojima je ta američka populacija uspješnija u sportu baš zato što godinama nije imala pristup drugim segmentima u kojima bi se mogla profilirati.
Osjećaj ponosa
“Dubrava je zanimljiva jer je kao prostor intenzivnog doseljavanja razvila nešto drukčiju gradsku dinamiku od one na prostoru Donjeg ili Gornjeg grada. Ipak, da bismo to povezali s njihovim sportskim rezultatima, trebali bismo otkriti kakav je osjećaj kolektivne pripadnosti stanovništva tog dijela grada te na koji se način mogu i žele dokazivati”, upozorava Čaldarović.
U njoj je dugi niz godina živio i sociolog s Instituta “Ivo Pilar”, Josip Burušić.
“Iskreno, fenomen Dubrave intrigira još samo one koji nikad nisu kročili istočnije od maksimirske šume. Takvima je Dubrava u svijesti i dalje područje zagrebačke periferije, razdrmanih kaldrma, slabo obrazovanog stanovništva i urbanističkog kaosa. Ljudi koji žive u Dubravi su u najvećem dijelu kretali od nule, ulagali su svaki atom snage u tešku borbu kroz život, marljivo su radili, štedjeli, napredovali, školovali se i išli naprijed. Današnje mlade generacije zadržale su u značajnoj mjeri tradiciju i navike roditelja, ali su uz to uložile i truda u vlastito obrazovanje. Njima, za razliku od roditelja, nije više krimen ‘što nisu rođeni u Zagrebu’, tako da su upravo oni danas ti koji s punim osjećajem ponosa grade i održavaju kvartovski identitet. Promatramo li fenomen sportaša, ne čudi što su se obilježja potrebna za uspjeh u vrhunskom sportu upravo poklopila s postojećim obilježjima života u Dubravi. Ona su jednostavna i jasna - rad, ogroman trud, upornost i poštivanje izazova i prepreka”, sentimentalno će Burušić o prostoru u kojem je nekad živio.
Nije slučajno da baš u tom zagrebačkom Bronxu, na zidu jednog od bezbroj neplanski sagrađenih kućeraka Donje Dubrave, stoji najbrži i najjednostavniji recept za odlazak u raj:
“Ne laži, ne kradi, živi u ljubavi i radi”.
Posebno ako si iz Dubrave.