Sindikalni vođe Brodosplita, Dalmacijavina, Jadrankamena i Adriachema, tvrtki koje su se nakon višegodišnje agonije našle pred stečajem ili čekaju novog vlasnika, zajednički su ovih pozvali radnike “na jedinstvenu borbu protiv neoliberalnog kapitalizma na hrvatski način”. Žestoko su napali Vladu Zorana Milanovića upozoravajući kako je “apsurdno da jedna socijaldemokratska i narodnjačka vlada staje na stranu krupnog kapitala”.
Slične zahtjeve na protestnim okupljanjima istaknuli su i radnici brodogradilišta u Kraljevici i 3. maja, kutinske Petrokemije, zagrebačkog Diokija, Bilokalnika… Sve to potvrđuje da se pogoršanjem ekonomskih i financijskih prilika u zemlji dodatno zaoštravaju socijalne podjele, jačaju političke napetosti i antagonizmi u hrvatskom društvu. Ali, i buja antitržišno i antipoduzetničko raspoloženje. Potpredsjednik Vlade Radimir Čačić i ministar financija Slavko Linić, ekonomski analitičari Jutarnjeg lista Viktor Vresnik, Ratko Bošković i Nenad Bakić, ali i niz uglednih i utjecajnih ekonomskih stručnjaka opetovano upozoravaju da neprijateljska klima spram tržišnoga gospodarstva i poduzetnika otežava izlaz iz ekonomske i financijske krize. Istodobno, niz jednako uglednih autora upozorava da se sadašnji model kapitalizma potrošio, da je talac financijskih oligarhija i banaka, da proizvodi krize koje permanentno uništavaju standard i ugrožavaju egzistenciju sve većeg broja građana. Takvo negativno raspoloženje nije specifično samo za Hrvatsku, nego je zahvatilo i dobar dio Europe i SAD-a.
Što je govorio Kardelj
Posve je sigurno, međutim, da je u Hrvatskoj antipoduzetničko i antitržišno raspoloženje znatno veće nego, primjerice, u drugim bivšim socijalističkim državama.
Jedan od ključnih razloga za takvo negativno ozračje je taj što je u bivšim državama real-socijalizma, odnosno bivšim komunističkim državama sovjetskog bloka, država bila vlasnik cjelokupne nacionalne imovine, pa tako i tvornica i sredstava za proizvodnju. Radnici i zaposlenici bili su u najamnom odnosu spram države-poslodavca i bili su, kako je to formulirao teoretičar samoupravnog socijalizma Edvard Kardelj , “otuđeni od sredstava za proizvodnju” na jednak način kao i radnici u kapitalističkom sustavu. Zbog toga prelazak iz sovjetskog, totalitarno-etatističkog-socijalističkog ustroja u kapitalizam nije bio posebno dramatičan. Jednostavno, dosadašnjeg vlasnika - državu, zamijenio je novi vlasnik, privatni poduzetnik. U radnoj i socijalnoj poziciji radnika iz Češke, Latvije, Poljske, ništa se bitno nije promijenilo. Štoviše, u puno slučajeva takva je promjena donijela rast standarda, bolje uvjete života i rada za većinu zaposlenika. Umjesto inertnog, nezainteresiranog i nesposobnog vlasnika u liku državnih činovnika, u pravilu su dobivali poduzetnog i sposobnog menadžera koji je povećao kvalitetu i efikasnost poslovanja.
Iskustvo bivšeg SSSR-a
Zbog toga je u većini bivših država sovjetskog bloka nakon tranzicije došlo do naglog prosperiteta, a mnoge od njih ostvarile su i pravo malo ekonomsko čudo. Premda je i u tim državama za privatizacije bilo kriminala i pljačke, iako su se i tamo mnogi novopečeni vlasnici ponašali bezobzirno prema zaposlenicima, ipak to nije bilo dominantno ponašanje i zbog toga u tim državama nije bilo značajnijeg otpora prema promjenama i novom kapitalističkom sustavu. Tome je bitno pridonijelo i to što su se te zemlje istodobno oslobodile sovjetskog jarma i okupacije, što je dovelo do kolosalnih društvenih, političkih, ekonomskih i civilizacijskih promjena. Građani u tim državama počeli su punim plućima uživati u blagodatima demokracije, oslobodila se privatna inicijativa, mogla se slobodno ispovijedati vjera, došlo je do rasta standarda, počelo se putovati u inozemstvo… Za razliku od država Varšavskog pakta i bivšeg Sovjetskog Saveza, u Jugoslaviji je bilo proklamirano načelo da su radnici vlasnici tvornica i tvrtki u kojima su bili zaposleni. Gradio se sustav samoupravljanja koji je dopuštao da radnici sudjeluju u upravljanju tvrtkama pa su oni mogli participirati u donošenju cijelog niza odluka koje su utjecale i na poslovanje njihovih tvornica i na njihov osobni standard. Samoupravni socijalizam bio je bitno mekaniji od tvrde ruske etatističke varijante komunizma, a na Zapadu se radničko samoupravljanje proučavalo kao jedna od mogućih varijanti radničke participacije u upravljanju tvornicama.
Doba pohlepnika
Zbog svega toga u Hrvatskoj je prelazak iz socijalizma u tržišnu ekonomiju te pretvorba društvenog vlasništva u privatno bila neusporedivo traumatičnija nego u drugim komunističkim državama. U Hrvatskoj su radnici privatizaciju i pretvorbu u velikom broju doživjeli kao nepravdu i lopovluk. Inače uvijek nezadovoljni samoupravljači na svojoj su se koži uvjerili kako od goreg uvijek postoji još gore. Stotine tisuća zaposlenika ostalo je u nekoliko godina tranzicije bez posla, tvornice i radna mjesta propadali su jedno za drugim, pa je tako ostao gorak osjećaj da je zbog promjena dio građana prevaren i opljačkan, da su im otete tvrtke i tvornice koje su oni desetljećima izgrađivali. Umjesto doživotno zajamčenog radnog mjesta, što je omogućavalo relativno lagodan odnos prema radu, radnici su preko noći prepušteni na milost i nemilost novim vlasnicima, od kojih su mnogi bili bez ikakve socijalne i ljudske odgovornosti.
Stoga ne čudi današnje posvemašnje nezadovoljstvo takvim modelom privatizacije i pretvorbe. One su omogućile pohlepnim tipovima, raznim rodijacima i pajdašima nove političke nomenklature, koji su u pravilu bili nedorasli izazovima poduzetništva i bez ikakvog upravljačkog i menadžerskog iskustva, da se dokopaju golemog bogatstva. Većina novopečenih poduzetnika uopće se nije namjeravala baviti proizvodnjom: namjerno su čak uništavali proizvodne pogone kako bi se dokopali vrijednih nekretnina i zemljišta ili su se pretvarali u trgovce nadajući se brzoj i lakoj zaradi. Zbog toga se danas mnoge poduzetnike doživljava kao lopove, prevarante, pljačkaše, profitere… Što, dakako, samo podgrijava antitržišnu i antipoduzetničku klimu.