Na setu je sjajno, sve ide po planu, istovremeno se radi grubi šnit, tu su i montažer slike, Vlado Gojun, i supervizor za vizualne efekte, prvi put radimo film s jako zahtjevnim SFX elementima, puno je radnih sastanaka na tu temu. Svi autori, glumci, ekipa, su vrijedni, predani, talentirani. Zaljubljenici u film, to više imate veliku odgovornost prema svima, da im osigurate dobre uvjete za rad i napravite film na koji će biti ponosni. S druge strane, ove produkcijske, jako je teško. Puno stresa, ogromna je to mašinerija, a država ne stoji iza vas.
Unatoč podršci nacionalne televizije, Šibenika, Šibenske županije i Nacionalnog parka Krka, ovako zahtjevan film možete iznijeti ili uz potporu države odnosno filmskog fonda zaduženog za raspoređivanje sredstava iz državnog proračuna namijenjenog za proizvodnju filma ili da razvijate projekt dovoljno dugo da prikupite veći dio sredstava i uložite na neki način svoj život, da riskirate.
Naša je ova druga situacija, jedan dio pokrili smo nekolicinom dragocjenih podrški, drugi dio privatnim kreditom i krenuli. To je bio jedini način zatvaranja financijske konstrukcije i isplate plaća svim filmskim radnicima. Kako bi moj brat Dejan rekao, “tako nam je grah pao”. S jedne strane je preteško, a s druge neopisivo divno jer imate povjerenje tako velikog tima, autora, glumaca, filmskih radnika, tvrtki u filmskoj industriji. Posebna je energija na ovome setu. Činjenica da svi stoje neupitno iza vas i vjeruju u vaš projekt je poseban osjećaj - izravno iz Šibenika, sa seta snimanja cjelovečernjeg filma za djecu i obitelj “Anka”, po romanu “Anka Brazilijanka” Mate Lovraka, govori filmska, kazališna i televizijska producentica i scenaristica Tatjana Aćimović. S redateljem, svojim bratom Dejanom Aćimovićem, uspjela je za ovu prigodu skupiti internacionalnu ekipu u kojoj je javnost najviše zaintrigirao bivši nogometaš, Eric Cantona.
Razbija se atmosfera
- Sa svih strana čuje se hrvatski, francuski, srpski, makedonski. Dejan se preznojava iza kamere i unosi u upute glumcima da je to film u filmu. Smijemo se puno, razbija se atmosfera. Može čuti Dejana kako govori “Allez, allez” ili Erica koji govori “Da. Dobro.”
Eric Cantona (u sredini) u šetnji Zagrebom
S njime se družimo vezano za ovaj projekt već nekoliko godina, koliko ga razvijamo. Ne znam što posebno istaknuti - veliki talent, karizmatičan, znatiželjan, inteligentan, motiviran i vrhunski profesionalac.
Eric Cantona na snimanju filma 'Anka'
Ne izdvaja se unutar tima, druži se sa svima, velikodušan je glumački partner na setu, mislim da su svi zadovoljni suradnjom s njime - puna su joj usta hvale za nogometnu legendu.
A kako je surađivati s vlastitim bratom?
- Prednost je to da se odlično razumijemo, znam sa sigurnošću da misli ispravno, prepoznajemo iste vrijednosti. Oboje imamo sklonost stati na stranu nezaštićenih, diskriminiranih. S druge strane, nije lako, naročito u momentima kada prolazimo snažna nevremena zajedno, i u ono malo slobodnog i opuštenog vremena podsjećate jedan drugoga što prolazite, kako vam je. Nema baš bijega. Zato ćemo skoro i podvući crtu u ovoj produkcijskoj suradnji, ostat ćemo kreativni suradnici sigurno, on je po vokaciji redatelj, ja volim pisati, tu imamo lijepih planova. I s druge strane meni je sve važnije ponovno vidjeti brata samo u ovome bratsko-sestrinskome odnosu, popiti čašu vina, dijeliti životne radosti i tuge, ne više podsjećati jedan drugoga na registratore, račune, strategije poslovanja - kazuje, nastavljajući o planovima za budućnost.
- Dejanu su se dogodile divne glumačke ponude, glavne uloge na filmu u sljedećih pola godine, kod Rajka Grlića i Alena Drljevića. Ja sebe sve više više vidim u obrazovanju, kazalištu i angažmanu u području prava djece i mladih. Naročito u pedagogiji, osjećam da mi je tu prirodno mjesto. Volim raditi sa studentima. Trenutačno, osim nastave na Odsjeku produkcije, preuzela sam odgovornost prodekanice za poslovanje na Akademiji dramske umjetnosti. I uživam u tim odgovornostima.
Ključna preokupacija
Općenito, teška su vremena za financiranje umjetničkog područje u visokom obrazovanju, tako ako i na jedan način doprinesem, zajedno s dekanom i kolegama prodekanima, da Akademija održi čvrstu poziciju i podigne razinu poslovanja, bit ću jako sretna. Trenutačno mi je ključna preokupacija osiguranje uvjeta za odvijanje nastavnog programa studija plesa, osiguranje redovitog priljeva za nastavnu produkciju odnosno proizvodnju filmova i kazališnih predstava, podizanje razine subvencija za tehnologije koje nama nisu pomoćno nego osnovno sredstvo i alat, bilo bi mi drago vidjeti novu akademijsku scenu kao jedno od važnih kulturnih središta grada Zagreba sa sjajnim projektima i puno publike, povećani broj umjetničkih istraživanja, snažno oživljavanje izdavaštva ADU, podršku našim bivšim studentima, naročito u zapošljavanju i vidljivosti u struci...
U sedmu umjetnost “zaljubila” se još kao djevojčica.
- Jedna od značajki našeg roditeljskog doma jest da nije bila nikad niti je danas upaljena televizija, dosta neuobičajeno za jednu sasvim običnu obitelj u provinciji, ali su zato bile česte debate, svi smo na neki način “nabrijani”, strastveni, povišeni su decibeli. Sa svim prednostima i nedostacima tog nekog odnosa u stilu “živimo život i sve nas se tiče”, izraz poput “njima je ravno do mora” su nepoznati okruženju u kojemu sam odrasla. Zamislite borbu titana! E tako bi bilo kada ne bismo vidjeli stvari na isti način, a uvjeren si da si u pravu. Uh! S vremenom sam osvijestila to da je ta neka živa reprezentacija ljudskog življenja moja najveća strast. S druge strane, odrasla sam u maloj sredini gdje su kino projekcije i gostujuće kazališne predstave bile komunikacije s nekim tamo, dalekim i često nepoznatim, svijetom. Ja sam jedna od onih koji su gledali sve filmove u kinu “Mogorjelo” u Čapljini gdje sam rođena. Film i scenske umjetnosti su mi s vremenom postali prevažni. I tu se najbolje izražavam.
Je li joj draži posao producentice, scenaristice ili menadžerice?
- Većini stvari u poslu pristupam kao ideji, konceptu, viziji kako bi nešto trebalo razviti se i dogoditi, manje razmišljam u okvirima ja sam to ili nešto drugo, odnosno koja je moja pozicija, status, ili kako me ljudi doživljavaju. No, da bi se projekt razvio, čvrsto postavio na noge i realizirao, preuzmem odgovornost koja me najviše motivira na tome projektu i u okviru koje mogu najviše donijeti projektu. Tako da sam u različitim projektima u različitoj ulozi, na kazališnim projektima samo i isključivo producent, na filmu scenarist i producent, a u organizaciji Festivala o pravima djece koji mi beskrajno puno znači i na kojemu radim već osam godina s kolegicama i kolegama iz UNICEF-a, umjetnička sam direktorica - odgovara, pa nastavlja o uracima kojima je najzadovoljnija.
- Najviše me stimuliraju projekti za koje sam uvjerena da na neki način doprinose nekoj vrsti unapređenja kvalitete življenja, ne toliko da se kritički osvrću na nedostatke, koliko da ukazuju na pozitivne prakse kojih nema ili su nepoznate. Moj moto je da je za društveni organizam, bez obzira o kojoj društvenoj skupini se radi, češće rješenje u revitalizaciji zdravog tkiva nego u fokusu na bolesno. Što se tiče konkretnih projekata, od filmskih jako volim dokumentarni film “Kralj”, zbog brojnih razloga, to je projekt koji u sebi nosi sve neophodne dimenzije, i autorski je snažno, i društveno važno, glavni protagonist je primjer niza izgubljenih vrijednosti, govori o važnosti podrške osobama s invaliditetom, paraolimpizmu...
Ponos je mala riječ
Jako sam sretna vidjeti rezultate još jednoga projekta, bila sam voditeljica radne skupine za uvođenje programa mjera poticaja u audiovizualnoj industriji. Danas gledati da se u Hrvatsku slijeva 100 milijuna kuna godišnje od proizvodnje inozemnih filmskih i tv projekata, mala je riječ ponos. Međutim, da bi se počeli slijevati znatno veći iznosi, stotine milijuna eura godišnje npr., trebao bi se podići iznos rezerviranih sredstava za povrat stranim ulagačima na veći iznos od 10 milijuna kuna godišnje.
Od kazališnih, dva projekta jako volim, na jednome sam radila davne 1998. u Parizu, Valerie Lang, velika i sjajna francuska glumica, umjetnička direktorica kazališta Saint Denis osmislila je projekt predstavljanja 32 kazališna komada, neprevedena i neizvedena u Francuskoj do tada iz 32 zemlje svijeta sudionice nogometnog Svjetskog prvenstva. Samo par stotina metara od nogometnog stadiona. Prekrasan projekt, 32 praizvedbe, objavljeni komadi, tijekom prvenstva, šušur stvaralaštva i kazališne riječi iz cijeloga svijeta. Lani sam producirala predstavu u ITD-u na koju sam posebno ponosna, “Ja koja imam nevinije ruke”, prema Vesni Parun, dramskom predlošku Vesne Tominac Matačić i u režiji Ivana Lea Leme. Reakcije publike na predstavu su impresivne, dugo godina je Vesna Tominac Matačić istraživala, iščitavala Vesnu Parun i onda je ova predstava došla kao neki spoj snažnih poetskih naboja, sjedila sam na svakoj probi i na svakoj jednako uživala.
U konačnici, podijelila je s nama svoje vizije za boljitak u struci, a time i nas, krajnjih konzumenata.
- Mislim da se vrlo malo promišlja i strateški gradi kvalitetan odnos prema publikama. Na postoji sustavni odgoj publika. Od malih nogu. Prečesto je “loptanje” između obitelji i škole, što je čija odgovornost. U školi mislim da se premalo potiče kreativnost, puno previše je usvajanja podataka, a doprinosu razvoju kreativne ličnosti ne pridaje se važnost. Zatim, samoevaluacija i odgovornost spram procesa, ne rezultata rada, gotovo da i ne postoji. Medijske kulture nema u školama.
I premalo se govori, u našem području, o nedostupnosti kulturnih sadržaja. Kultura ostaje velikom većinom elitna, točnije nedostupna je osobama s invaliditetom, da ne govorim o osobama koje si ne mogu priuštiti odlazak u kazalište ili kino. U sustavu financiranja premalo se poklanja pozornosti strateškom razvoju financiranja kulturnog proizvoda u eksploataciji. Većina javnih poziva koji podržavaju programe u kulturi poznaju ga do premijere, ali ne i poslije, što je zapravo pravi život kulture i umjetnosti. Ukratko, u publiku se ulaže, ona se njeguje, do nje se drži i u nju se ulaže, jednako kao i u kulturu i u njezinu dostupnost svima - kaže Tatjana Aćimović.