DRAGAN LOZANČIĆ

ŽIVOTNA PRIČA ŠEFA GLAVNE HRVATSKE TAJNE SLUŽBE Nekad tvrdi desničar i simpatizer Gojka Šuška postao je omiljeni kadar Zorana Milanovića

Dragan Matić/EPH

‘Sjećam se kad sam prvi put zalegao u rov pod paljbom, a jedan od novinara koje sam doveo i koji je bio u Vijetnamu nasmijao se i rekao - zar ovo nije sjajno? Pomislio sam da je potpuno lud, ali sada ga razumijem’, govorio je Lozančić.

O njemu se malo ili ništa ne zna. Možda i nema bolje preporuke za radno mjesto koje je obavljao Dragan Lozančić, za sada polusmijenjeni šef hrvatskih obavještajaca, za čiju se ‘punu’ smjenu još čeka potpis premijera Tihomira Oreškovića.

U imovinskoj kartici piše da je doktor znanosti, diplomirani inženjer strojarstva, oženjen, ima djece, stanuje u Zagrebu, ali adresa stana od 140 kvadrata se ne navodi. Ima još i vinograd u Pušćoj, a vozi staru Škodu Fabiju. Štednje nema. Kao prvi hrvatski obavještajac zarađivao je neto 16.977 kuna i 54 lipe, a predviđeni datum trajanja mandata trebao je biti 22. listopada 2016.

Za nekonvencionalnog Zadranina, koji je imao i američko državljanstvo, ne vuku se repovi, u javnosti je malo tko znao i da postoji, štedjeli su ga i mediji, a simpatije je izazvao kada se saznalo da se na posao vozio biciklom. Prešućeno je samo to da su šefu hrvatskih obavještajaca, pred impozantnom zgradom SOA-a, kradljivci ukrali bicikl.

Onog trenutka kada su u javnost procurile informacije da je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović bila kolateralna žrtva prisluškivanja Zdravka Mamića, bilo je jasno da se Lozančiću crno piše. Vodu je ponovo zamutio Božo Petrov izjavom da ne vidi razloge smjene, ali to je već neka druga priča hrvatske političke zbilje.

U dobrim odnosima

Je li Mamić razlog smjene ili su još neki papiri dospjeli u ruke Zorana Milanovića, možda i nikad nećemo saznati. Ostat će samo zabilježeno da je stari Lozančićev prijatelj, bivši premijer, često izjavljivao da ravnatelj SOA-e nikad ne bi popustio pred pritiskom politike i da je njegova profesionalnost neupitna.

Poznanstvo ili prijateljstvo Zorana Milanovića i Dragana Lozančić datira još iz vremena kada se bivši premijer vratio iz diplomatske službe u Bruxellesu, a Lozančić već imao iza sebe karijeru kao stručnjak za sigurnost i obrambenu politiku. Uostalom, to je područje i Milanovića posebno zanimalo, a počeli su kontaktirati u vrijeme kada je hrvatski MVP razmatrao sve aspekte trgovine oružjem, pa su na dnevni red došle i rakete namijenjene Azerbajdžanu.

Njih dvojica počeli su zajedničku suradnju na izradi strategije nacionalne sigurnosti Hrvatske i Milanović je bio oduševljen Lozančićem. Nije mu smetao njegov ‘desni’ pedigre, prijateljstvo s Gojkom Šuškom i dojam koji je vladao u to vrijeme da je Lozančić čvrsta karika najdesnije struje HDZ-a. Šušak je Lozančića postavio i na mjesto zamjenika ravnatelja Vojno-tehničkog savjeta i slovio je kao ‘Gojkov čovjek’.

”On je sjajan profesionalac, nikad ne bi politiku i političke igre stavio ispred posla”, govorio je Milanović, tvrdeći da nema šanse da Lozančić učini bilo što izvan zakonskih okvira. Upravo je Milanović bio taj koji je nagovarao Ivu Josipovića da ga postave za šefa SOA-e, iako je bilo malo čudno što ‘američki državljanin’ vodi hrvatsku tajnu službu. Kada je imenovan, gunđao je dr. Miroslav Tuđman, u to vrijeme predsjednik Odbora za nacionalnu sigurnost, tvrdeći da im je nametnut i da su dovedeni pred gotov čin.

Odluka o imenovanju

“Ne mogu vam detaljnije govoriti o tome je li Odbor zadovoljan njegovim imenovanjem ili ne jer smo zapravo dobili samo taj jedan prijedlog za gospodina Lozančića. Nismo dobili na uvid druge kandidate, kao što bi bilo normalno, već smo na uvid dobili samo ono što je usuglašeno između premijera i predsjednika, a to je njihova odluka o imenovanju Lozančića. Ima iskustva u nacionalnoj sigurnosti, ali nema u obavještajnoj službi.”

Naslijedio je Josipa Buljevića, a mediji su u to vrijeme pisali da “sada i službeno završava era snažnog utjecaja Tomislava Karamarka u hrvatskoj obavještajnoj zajednici”. Kako samo krivo!

Dragan Lozančić rođen je 1963. godine u Zadru, a obitelj se uskoro preselila u Ameriku. Dragan je imao devet godina kada je obitelj napustila Zadar, a živjeli su u Queensu, dijelu New Yorka u kojem su se nastanili Hrvati. Svi su se tamo dobro znali, a Lozančić je pohađao gimnaziju Svetoga Križa. Studij je nastavio na newyorškom Institutu za tehnologiju, a magisterij je upisao na uglednoj Columbiji.

U New Yorku su Hrvati, kojih je u to vrijeme bilo gotovo 100.000, ulagali velike napore da se njeguju običaji iz starog kraja, a posebno se pazilo da se ne zaboravi jezik. Družili su se, naročito oni okupljeni oko crkve Sv. Ćirila i Metoda, a aktivan je bio i Hrvatski centar.

“Crkva me odgojila u hrvatskom i katoličkom duhu. Zahvaljujući entuzijazmu nekolicine ljudi, nisam zaboravio svoj jezik, svoje običaje”, kazao je Lozančić kada je 1991. došao u Hrvatsku na ispomoć HDZ-u.

Američki Hrvati, do kojih su stizale informacije iz zemlje, okupljali su se i dogovarali kako pomoći Hrvatskoj. Mnogi su prelazili Atlantik, stavljali se na raspolaganje, donirali veliki novac.

Na fakultetu u New Yorku Dragan Lozančić je jedno vrijeme radio kao asistent, a prognozirali su mu sjajnu sveučilišnu karijeru. Agresija na Hrvatsku sve je promijenila, Lozančić se odlučio vratiti.

“Razmišljao sam da odem na front”, rekao je New York Timesu. Kada je došao u Zagreb i ‘zaposlio’ se u HDZ-u, detaljno je objasnio razloge i planove.

“Bit ću u tajništvu HDZ-a, a potom se vraćam u SAD dovršiti školovanje. Ovdje prevodim na engleski i s engleskog, kontaktiram s ljudima, pružam sve potrebne tehničke usluge.”

Organizirao je tada da osamdesetak prijatelja iz New Yorka slijede njegov primjer i vrate se u Hrvatsku pomoći zemlji. Kako se situacija zaoštravala, tako su američki diplomati upozoravali svoje državljane, pa tako i Lozančića, da se sprema ratna opasnost. “Zvao me američki konzul i zatražio da odmah napustim Hrvatsku. Rekao je, ako odmah ne pođem, moglo bi se dogoditi da se nemam čime vratiti u New York. Ja sam ipak još ovdje”, reagirao je Lozančić, koji se spremao i za doktorat s područja strojarstva. “Moram pomoći Hrvatskoj.”

Ratna opasnost

I tijekom rata Amerikanci su pozorno pratili što se događa u Hrvatskoj, pa su preporučili svojim građanima gdje ne treba putovati zbog ratne opasnosti.

“Naši su vodiči dobro informirani”, rekao je američkim medijima čije je novinare detaljno obavještavao o stanju u Hrvatskoj, na frontovima, a često i bio u pratnji onih koji su se htjeli na licu mjesta uvjeriti što se zapravo događa.

“Mrzim to priznati, ali postao sam ovisan o opasnosti i drami. Sjećam se kad sam prvi put zalegao u rov pod paljbom, a jedan od novinara koje sam doveo i koji je bio u Vijetnamu nasmijao se i rekao - zar ovo nije sjajno? Pomislio sam da je potpuno lud, ali sada ga razumijem”, govorio je Lozančić. Obilazio je i ratišta u BiH, bio je u Sarajevu, provlačio se kroz nadzorne točke. Tijekom rata prošao je gotovo sva hrvatska ratišta, a američki su novinari zabilježili da je nosio svežanj fotografija sa slikama iz borbi, ruševina i smrti.

“Najviše mrzim kada su me prijatelji pitali kako je bilo. Možda bih, da sam pisac, mogao to objasniti. Ljudi koji to pitaju su dobri ljudi, stvarno zabrinuti, ali mogu vidjeti u njihovim očima da ne razumiju što im govorim”, znao je govoriti američkim novinarima. Ugledni New York Times napisao je da se mladi magistar znanosti, katolik, u Zagrebu zaljubio u muslimanku koja je tu studirala.

Prijatelj sa Šuškom

Odmah poslije rata Lozančić se vratio u Ameriku gdje je doktorirao. Vodio je Hrvatsko-američko udruženje, kojem je jedan od ciljeva bilo lobiranje za hrvatske interese u Americi, ali se Lozančić opet odlučio vratiti u Hrvatsku. Zaposlio se u Ministarstvu obrane koji je vodio Gojko Šušak.

Bilo je to prijateljstvo na prvi pogled. Povratnik iz Kanade i povratnik iz Amerike lako su se razumjeli. Lozančić je ipak zadržao i američko i hrvatsko državljanstvo. Zašto, nikad nije javno rekao.

Nakon stalnog povratka u zemlju Dragan Lozančić ubrzo je napredovao u hijerarhiji Ministarstva obrane. Ubrzo je postao načelnik Odjela za međunarodnu suradnju, zatim zamjenik načelnika za obrambenu politiku, a vodio je i MORH-ov odjel multilaterale.

To je podrazumijevalo suradnju s NATO-om, a nekoliko godina predavao je i u Centru za sigurnosnu politiku George C. Marshall u Garmisch-Partenkirchenu, koji je imao osobitu težinu i među vodećim hrvatskim časnicima. Tamo je predavanja slušao i general zbora Drago Lovrić, ali i mnogi drugi hrvatski generali. Dobri poznavatelji kažu da su se tamo stjecala i mnoga znanja iz rada obavještajnih zajednica.

A kada se dođe na taj skliski teren, onda informacije za javnost najednom presuše. Tako je bilo i s Lozančićem. Dok je još moguće saznati neke detalje kada je u ratnom vihoru obilazio Hrvatsku, što je kasnije radio znatno je manje poznato. Gorući domoljub sve je više plovio prema svijetu obavještajaca, koje volimo zvati i špijuna, onom misterioznom o kojem najčešće gledamo samo na filmu. Oni koji ga znaju kažu da je i u tom poslu Lozančić bio pravi profesionalac, vrhunski obrazovan, a kao čovjek iskreno ugodan i doista nekonvencionalan. Ali, ulazak na skliski teren hrvatskih obavještajnih zajednica, onih službenih i onih zakulisnih, sigurno je i za Dragana Lozančića bio jedan novi svijet.

Tada je već doktorirao na Columbiji, a prošao je i zakulisne igre hrvatske politike. Kada je Željka Antunović postala ministrica obrane, ekspresno ga je smijenila s mjesta vršitelja dužnosti šefa Uprave za međunarodnu suradnju. Obrazloženje je bilo da na tako zahtjevnom položaju ne može biti čovjek koji ima američko državljanstvo. Zoranu Milanoviću to nije nimalo smetalo, iako je Josipović u početku gunđao. Uostalom, mladi šef SDP-a, a kasnije i Vlade, nije se previše obazirao što gazda Pantovčaka misli. Kada je Milanović odlučio postaviti Lozančića za ravnatelja SOA-e, više se nitko tome nije mogao protiviti. Pa ni Josipović. Potpisi predsjednika i premijera uskoro su promovirali Lozančića kao prvog među hrvatskim obavještajcima.

Kada su nesretni Slovenci svim silama željeli ‘smjestiti’ Hrvatima u dugom i napornom sporu oko granice, lobirajući i pritiskajući arbitražnu komisiju, hrvatski su obavještajci izveli jednu od najbriljantnijih akcija. SOA je uspjela doći do snimaka razgovora slovenskog arbitra Jerneja Sekoleca, čime je razotkriven pokušaj slovenske prijevare u Haagu, a time je i pala cijela priča s arbitražom.

Posao je, kako tvrde Slovenci, odrađen fantastično. Bili su navodno u sve uključeni i Amerikanci, koji su Slovencima i prije znali dati po prstima. Sjetimo se samo dugog natezanja za vrijeme hrvatskih pregovora s EU, kada je Ljubljana na inzistiranje Amerike gotovo bila prisiljena da s Jadrankom Kosor dođe do kompromisa. Vježbanje mišića Slovenci su pokazali i kod hrvatskog ulaska u NATO, ali uzalud, jer su Amerikanci sve presjekli. Zato možda i nije čudnovata teorija da su Amerikanci pomogli hrvatskim službama da dođu do snimke slovenskog arbitra i bivše slovenske zastupnice. “Lozančić ima razloga za slavlje”, napisao je ugledni ljubljanski list Delo, navodeći da SOA za svoju aktivnost dobiva iz proračuna 42 milijuna eura. “Ovo je sjajan uspjeh hrvatske agencije.”

Skrivene aktivnosti

Tvrdi desničar i Šuškov simpatizer, Dragan Lozančić postao je omiljeni Milanovićev kadar, s kojim se premijer posebno ponosio. Kao kap u moru otkriveni su samo neki detalji iz rada SOA-e, koja je u Lozančićevu mandatu krila aktivnosti kao zmija noge. Gotovo ništa nije došlo do javnosti i dobivao se dojam da je obavještajna agencija napokon dobila profesionalni okvir.

Šok je došao s Pantovčaka. Krugovi oko Kolinde Grabar-Kitarović širili su vijesti da je Lozančić, prisluškujući Mamića, ulovio i kontakte koje je kontroverzni Dinamov gazda imao s predsjednicom. Navodno joj je u svojoj zagrebačkoj vili organizirao i rođendan. Milanović je grmio, optužujući predsjednicu za društvo kojim je okružena, dajući naslutiti da on zna što se događalo. “Sve znamo samo Grabar-Kitarovići i ja, a nešto i Lozančić.”

Bivši predsjednik Josipović u svom je stilu dočekao zahtjeve za Lozančićevu smjenu, onog istog čije je imenovanje prihvatio bez posebnog oduševljenja. “Nije sporno smijeniti bez povoda”, rekao je Josipović i ispričao da mnoge tajne, bar u njegovom mandatu, nisu dolazile i do Pantovčaka. Lukavi Karamarko, koji ovo sklisko područje najbolje i poznaje, manevrirao je uopćenim izjavama u kojima je podržao Kolindinu odluku.

Lozančić, zasad, šuti. Uostalom, na to je navikao, a to se i od prvog hrvatskog obavještajca traži. Ako se primjene Brkićevi kriteriji za dužnosnike, a to je domoljublje, Dragan Lozančić je čist kao suza. Možda mu samo nije trebalo što se previše družio s Milanovićem.

Tagovi

Najnovije