BERLINSKI ZID

Žižek : Crveni su i dalje na vlasti, prerušeni u menadžere

    AUTOR:

  • OBJAVLJENO:
  • 06.11.2009. u 17:53

ZAGREB - Dvadeseta obljetnica pada Berlinskog zida 9. studenoga trebala bi biti prigoda za promišljanje.

To je stalno mjesto za naglašavanje “čudesne” prirode događaja otprije dva desetljeća: bilo je kao da snovi postaju stvarnost, dogodilo se nešto nezamislivo, nešto za što se samo nekoliko mjeseci prije nije moglo vjerovati da će se dogoditi - slobodni izbori, raspad komunističkih režima koji su se srušili kao kula od karata. Tko je u Poljskoj mogao zamisliti slobodne izbore s Lechom Walesom kao predsjednikom? Ipak, treba dodati da se još i veće “čudo” dogodilo samo nekoliko godina kasnije: povratak bivših komunista na vlast na slobodnim demokratskim izborima, Walesa potpuno marginaliziran i manje popularan od generala Wojciecha Jaruzelskog, koji je, samo desetljeće ranije, skršio Solidarnost vojnim udarom.

Standardno tumačenje ovog drugog obrata priziva “nezrela” očekivanja ljudi koji jednostavno nisu posjedovali realnu sliku kapitalizma: htjeli su svoj dio kolača, kapitalističko-demokratsku slobodu i materijalno obilje bez plaćanja cijene života u “društvu rizika”, dakle bez gubitka sigurnosti i stabilnosti (više-manje) garantirane u komunističkom režimu. Kao što su sarkastični zapadni komentatori ispravno zaključili, realnost plemenite borbe za slobodu i pravdu preokrenula se u pomamu za bananama i pornografijom. Drugo jutro, nakon entuzijazma potaknutog opijenošću pobjedničkim danima, ljudi su se morali otrijezniti i podvrći bolnom procesu učenja pravila nove realnosti, to jest cijene koju treba platiti za političku i ekonomsku slobodu.

Komunistička nostalgija

A kad je nastupilo neizbježno razočaranje, ono je dalo prostora za pojavu triju reakcija: (1) nostalgija za “dobrim starim” komunističkim vremenima, (2) desničarski nacionalistički populizam; (3) obnovljena “zakašnjela” anitkomunistička paranoja.

Prve je dvije reakcije lako razumjeti. Komunističku nostalgiju ne treba shvaćati pretjerano ozbiljno: to je prije oblik oplakivanja, način kako elegantno raskinuti s prošlošću. Porast desničarskog nacionalističkog populizma nije posebnost istočne Europe, već uobičajena pojava za sve zemlje zahvaćene vihorom globalizacije. Interesantnije je čudesno uskrsnuće antikomunizma gotovo dva desetljeća nakon ovih događaja; riječ je o jednostavnom odgovoru na pitanje: “Ako je kapitalizam uistinu toliko bolji od socijalizma, zašto su onda naši životi tako jadni?” To je zato što nismo stvarno u kapitalizmu jer su komunisti i dalje na vlasti, prerušeni u nove vlasnike i menadžere...

Vesele devedesete

Očito je da većina ljudi, dok su prosvjedovali protiv komunističkog režima u istočnoj Europi, nije tražila kapitalizam. Željeli su solidarnost i neumoljivu pravdu; slobodu da žive svoj život bez državne kontrole, da se okupljaju i pričaju što žele; željeli su jednostavno častan i pošten život, oslobođen primitivne ideološke indoktrinacije i prevladavajuće cinične hipokrizije. Stoga su, sasvim razumljivo, mnogi analitičari zaključili da su ideali koji su vodili prosvjednike u velikoj mjeri bili preuzeti iz same vladajuće socijalističke ideologije - ljudi su težili za nečim što bi se najprimjerenije moglo označiti kao “socijalizam s ljudskim licem”.

Ali, je li kapitalistički realizam stvarno jedini odgovor na socijalističku utopiju? Je li ono što je slijedilo nakon pada Zida uistinu era kapitalističke zrelosti koja za sobom ostavlja sve utopije? Što ako se ta era zasniva na svojoj utopiji? Deveti studenoga 1989. godine najavio je “vesele devedesete”, utopiju “kraja povijesti” Francisa Fukuyame, vjerovanje da je liberalna demokracija, u principu, pobijedila, da je potraga gotova, da je dolazak globalne, liberalne svjetske zajednice iza ugla, da su prepreke ovom ultra-holivudski sretnom završetku samo empirijske i eventualne (lokalni džepovi otpora u kojima lideri još nisu pojmili da je njihovo vrijeme prošlo). Nasuprot tome, 9/11 glavni je simbol kraja klintonovskih veselih 90-ih: taj datum signalizira nadolazeću eru u kojoj na sve strane rastu novi zidovi, između Izraela i Zapadne obale, oko Europske Unije, na granici SAD-a i Meksika - ali i unutar pojedinih država.

Tržišna doktrina

Čini se stoga da je Fukuyamina utopija 1990-ih morala umrijeti dvaput: kolaps liberalno-demokratske političke utopije 9/11 nije utjecao na ekonomsku utopiju kapitalizma globalnog tržišta; a ako financijska kriza 2008. ima povijesno značenje, ono je znak kraja ekonomskog aspekta Fukuyamine utopije. Dok se liberalizam predstavlja kao utjelovljena antiutopija, a današnji neoliberalizam kao znak nove ere čovječanstva koja je za sobom ostavila utopijske projekte odgovorne za totalitarne strahote 20. stoljeća, sada postaje jasnim da su 1990-e bile razdoblje istinskog doba utopije, devedesete sa svojom vjerom da je čovječanstvo konačno pronašlo formulu za optimalni socioekonomski poredak. Iskustvo posljednjih desetljeća pokazuje da tržište nije benigni mehanizam koji najbolje radi kad ga se ostavi da sam radi svoj posao - ono traži mnogo izvantržišnog nasilja kako bi se stvorili uvjeti za njegovo funkcioniranje.

Tržišni fundamentalisti na destruktivne rezultate implementiranja njihovih recepeta reagiraju na način tipičan za utopijske “totalitariste”: krivnju za neuspjeh bacaju na kompromise onih koji su ozakonili njihove vizije (i dalje previše državne intervencije itd.) tražeći još i radikalniju implementaciju tržišne doktrine.

Junak hladnog rata

Gdje se, dakle, danas nalazimo? Ovdje se treba prisjetiti sudbine Viktora Kravčenka, sovjetskoga diplomata koji je 1944., dok je bio u New Yorku, prebjegao i zatim napisao memoare koji su postali bestseler - “Izabrao sam slobodu”. Njegova je knjiga prvo supstancijalno izvješće u prvom licu o strahotama staljinizma koja počinje detaljnim prikazom prisilne kolektivizacije i masovne gladi u Ukrajini, gdje je Kravčenko, početkom 1930-ih godina, kao osoba koja je istinski vjerovala u sustav, sudjelovao u nasilnoj provedbi kolektivizacije. Poznata priča o njemu završava 1949., kad je trijumfalno na velikom sudskom procesu u Parizu pobijedio svoje sovjetske tužitelje koji su na sud dovukli i njegovu bivšu ženu kako bi svjedočila o njegovoj korupciji, alkoholizmu i obiteljskom nasilju.

Manje je poznato da je, neposredno nakon ove pobjede, kad je bio hvaljen diljem svijeta kao junak hladnog rata, postao duboko zabrinut lovom na vještice koji je u SAD-u započeo McCarthy pa je objavio upozorenje da bi se takav način borbe sa staljinizmom mogao izokrenuti u svoju suprotnost. Postao je i sve svjesniji nepravdi u zapadnom svijetu i gotovo opsesivno želio kritički promijeniti zapadna demokratska društva. I nakon što je napisao manje poznati nastavak svoje “Izabrao sam slobodu”, karakteristično naslovljenu “Izabrao sam pravdu”, uključio se u kampanju da se nađe novi, manje izrabljujući model organizacije proizvodnje. To ga je odvelo u Boliviju, gdje je uložio (i izgubio) novac u organiziranje siromašnih farmera u nove zadruge. Slomljen propašću svojih pothvata, povukao se u privatni život i ubio se u svom domu u New Yorku.

Opasni utopisti

Danas novi kravčenki izranjaju svagdje, od SAD-a do Indije, Kine i Japana, od Latinske Amerike do Afrike, od Bliskog istoka do zapadne i istočne Europe. Oni su očajni i govore različite jezike, ali nema ih tako malo kako se čini - a najveći je strah onih koji još vladaju da će njihovi glasovi početi odjekivati i ojačati jedni druge u solidarnosti. Svjesni da nas čudaci vuku prema katastrofi, spremni su djelovati protiv svih čudaka. Prevareni komunizmom 20. stoljeća, spremni su početi od samih početaka i osmisliti potragu za pravdom na novoj osnovi. Razglašeni od neprijatelja kao opasni utopisti, oni su jedini koji su se stvarno osvijestili od utopijskog sna koji još uvijek vlada većinom nas. Ovi su, a ne oni nostalgičari za “stvarno postojećim socijalizmom” 20. stoljeća istinska nada Ljevice. (Slavoj Žižek).

Izdvajamo