Koji bi se zagrebački privatni poduzetnik da ga kakav anketar što osluškuje puls društva upita “Biste li zaposlili Srbina?” na to osokolio odgovoriti negativno, sve da tako uistinu i osjeća? Na takva službeno postavljena pitanja koja mjere ljestvicu socijalne distance redom dobiju društveno prihvatljive, politički korektne odgovore. Protiv gay brakova još, eto, možemo javno govoriti, no javno kazati da kao poslodavac ne zapošljavaš Srbe nije prihvatljivo. Srećom, postoje suptilnije tehnike kojima se dade izmjeriti stvarna diskriminacija u društvu. Jednu od njih, tvz. metodu prirodnog eksperimenta, upotrijebili su sociolog i psihologinja sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta dr. Antun Vukelić i dr. Darja Maslić Seršić.
Izmislili su jednako dobro kvalificirana Srbina i Hrvata, te Srpkinju i Hrvaticu i bjesomučno slali molbe na natječaje, testirajući hoće li zagrebački poslodavci više interesa pokazati za Vojislava Trifunovića ili Tomislava Lučića, kako će se odlučiti između po kvalifikacijama podjednako izvrsnih kandidatkinja - Jovanke Trifunović i Marine Lučić? Bilo je to prvo takvo testiranje u Hrvatskoj. “Naši izmišljeni kandidati po svim su karakteristikama bili odlični za traženi posao, pritom se nigdje nisu nacionalno deklarirali. No, pažljivo smo im birali imena koja lako asociraju na hrvatsku ili na srpsku nacionalnu pripadnost”, komentira Maslić Seršić.
Klaustrofobična soba
Ne bi li poslodavci potencijalne zaposlenike što lakše uočili, ime i prezime kandidata u molbi su ispisivali na puno mjesta, na popratnom pismu bilo je deblje otisnuto ili pak pisano većim fontom, na zaglavlju CV-a i kod potpisa na dnu CV-a, a i e-mail adrese kandidata sadržavale su njihova imena i prezimena. “Bilo nam je jedino važno da poslodavac kandidata pozove na razgovor, dalje od toga nismo išli. Kad bi dobio poziv za razgovor, kandidat bi se ispričao rekavši da je u međuvremenu pronašao posao ili da se seli”, kaže Maslić Seršić.
Ispitivanje je pokazalo da Vojislav i Jovanka, unatoč istim kvalifikacijama, imaju do 25% manje šanse od Tomislava i Marine da uopće uđu u selekciju za posao u Zagrebu. Klaustrofobična, siva sobica u podrumu Filozofskog fakulteta. Namještaj koji pamte generacije koje su odavno diplomirale i na tržištu rada, ako je sreće, skupile barem dvadesetak, ako ne i gotovo dvostruko više godina radnog staža. Dva stola, dva kompjutora, dvoje ljudi. Na stolicama se meškolje Snježana Stanešić i Ozren Šenator, tim koji je radio operativni dio istraživanja. Tri su mjeseca pregledavali oglase i pisali molbe. “Bili smo oprezni, nitko osim voditelja istraživanja nije znao što radimo. Morali smo tajiti, jer molbe smo slali na puno mjesta, ne znate tko gdje koga zna…”, kaže Šenator, u to doba talentirani apsolvent na studiju psihologije.
Oko njega i kolegice mu Stanešić strateški su raspoređena četiri mobitela, a na svakome zalijepljena naljepnica s imenom. “Tako je bilo najjednostavnije. Da znamo kad zazvoni mobitel i kad se krenem javiti jesam li Vojislav ili Tomislav. Ako zvone Snježanini, mora znati treba li se javiti kao Marina ili Jovanka”, Šenator će. “Bilo je tu puno posla. Ujutro dođem, pozdravim čistačice i krenem raditi. Gledali smo sve natječaje koji su objavljeni taj dan. Onda slijedi printanje natječaja, pa provjeravanje jesmo li već pisali takve ili slične molbe, traženje po fajlovima, traže li se u oglasu neke specifičnosti koje ne možemo tako lako izmisliti….”, objašnjava Šenator.
Javljali su se samo na oglase za posao u Zagrebu, objavljene na portalima moj-posao.net i posao.hr te u dnevnim novinama, i to isključivo na najtečaje u privatnim tvrtkama, nikad za poslove u javnom sektoru, jer tamo odmah traže i dokumente, a oni to, jasno, nisu mogli poslati. Javili su se na 173 natječaja, dakle poslali su 346 molbi (na isti natječaj slali su molbu za Tomislava i za Vojislava ili za Marinu i Jovanku).
Životopisi kandidata uvijek su se razlikovali u ponekom nebitnom detalju, jedan je bio godinu dana stariji ili tome slično. Molbe su pisane bez pravopisnih grešaka, stilski ujednačeno, razlikovala se tek grafička obrada teksta ne bi li izbjegli dojam da ih je pisala ista osoba. Imali su veliku, neformalnu mrežu suradnika. “Čovjek s Fakulteta elektrotehnike i računarstva (ETF) pojasnio nam je koja su klasična znanja koja mora imati netom svršeni student ETF-a, a što je ono što će znati netko tko je diplomirao prije pet godina, jer programi se ponešto mijenjaju. Imali smo i ljude s arhitekture, građevine… medicinska sestra nas je savjetovala kad smo pisali molbu za medicinskog tehničara. Ipak, za neka zanimanja, npr. frizersko, mislim da nisam dobro napisao molbu”, kaže Šenator dok vadi debele fascikle. Od tehničara za računalstvo naučio je ponešto i o relativno propulzivnoj IT industriji: “Java, C, C++ kompjutorski jezici, gdje se moraju znati programi, od nekog minimalnog znanja iz programiranja do znanja koje ima dipl. ing. s ETF-a koji poznaje te programe tipa C ++”, prisjeća se.