NA RUČKU S JUTARNJIM

Žuži Jelinek: ‘Muškarci su zbog feminizma postali oholi: čekaju da žene njih osvoje’

    AUTOR:
    • Nada Mirković

  • OBJAVLJENO:
  • 16.05.2010. u 13:01

Žuži Jelinek oduvijek je bez krzmanja iskazivala svoje mišljenje, savjetujući ponajprije žene o umijeću ljubavi i življenja

Žuži Jelinek rado daje savjete u svakoj prilici, oni su ključni za Žuži kakvu poznajemo. Prvo ti da kompliment: - Lijepa si, mlada, cijeli je život pred tobom! - a onda savjeti... Ona to čini privatno i javno, iz tjedna u tjedan u svojoj kolumni u Gloriji, već više od 16 godina, a nedavno je promovirala i svoju novu knjigu (osmu!) s najvažnijim savjetom u naslovu: 'Žene, osvajajte...'

No, Žuži nije počela sa savjetima u Gloriji, ona to radi barem sedamdeset godina, otkako se zaposlila kao krojačica u salonu Nine Ricci u Parizu neposredno prije Drugog svjetskog rata. Jednom je i toj majstorici mode drsko rekla: ‘Jučerašnja haljina bolje vam je stajala, ova danas nije za vaše tijelo.’ Davala je slične savjete i Jovanki Broz i Beli Krleži, za što je doista bila potrebna hrabrost, no mlada Žuži usudila se reći Nini Ricci što joj ne stoji u trenutku kad je ova u svoj salon navratila s prijateljicom - Coco Chanel. Coco je stala uz prosudbu mlade, 19-godišnje Žuži i tako je uz blagoslov same besmrtne Coco zapravo rođena i naša modna legenda.

‘Sad mi je najljepše’

Zar to nije divna priča, filmična, puna značenja, čak i napetosti, baš kao i stotine drugih Žužinih, dobro poznatih sjećanja - kao da se svijet urotio da postane uspješna, da postane Netko, kako ona voli reći kad govori o muškarcima kakvi su joj čitav život imponirali: 'visoki, crni, doktori, Netko'...

No, imala je u životu 'četiri velika uspona i četiri strmoglava pada', otkad je u Praškoj, neposredno prije rata otvorila svoj salon, a onda sve ostavila i pobjegla pred ustašama na talijanski teritorij, priča vedro, sa svojim neuništivim optimizmom:

- No, sad mi je najljepše, konačno sam u svome stanu u koji sam se kroz godine neprestano vraćala. Znaš, novac nikome nije potreban u mladosti. Kad sam otišla u Pariz, živjela sam na Trgu Madeleine, na šestom katu, u maloj sobici bez grijanja, jela sam omlete sa šunkom svaki bogovetni dan, za mene sigurno Pariz nije bio 'grad svjetla', no sad konačno mirno živim u svojih osam soba, sretna što si mogu platiti pomoć u kući... Od svoje djece ne moram ništa tražiti, darovala sam im kuće i stanove, sve sam podijelila i sad se jako svi skupa volimo.

No, s priče o vjerojatno desetak stanova i kuća koje je Žuži kupila u životu (ako ne računamo stanove koje je morala pokupovati brojnim sustanarima svoga velikog stana na Trgu bana Jelačića) vraćamo se na savjet vezan uz ovu rubriku. Žuži u posljednje vrijeme puno manje izlazi (nakon 'atentata', kako kaže, kad se prije nekoliko godina jedan čovjek u nju zaletio glavom na njezinu trgu pa je završila u bolnici sa slomljenom nogom), ruča veoma malo, isključivo doma. Dogovorile smo se za susret u vrijeme večere.

‘Žena uvijek treba osvajati’

No, niti jedna žena koja drži do sebe, osim u izuzetnim prigodama, ne bi trebala večerati, objašnjava. Žuži ne pamti kad je doma večerala nešto drugo osim jogurta s prepečenim kruhom. Popodne, iscijeđeni sok jedne naranče! To je dovoljno, govori i dodaje mi orahe, 'oni su ti puni omega 3'. Na stolu su i švicarske ručno rađene praline, no njih Žuži drži isključivo zbog gostiju, niti ih ne gleda:

- Evo, opet imam 60 kilograma, isplati se. Često me pitaju jesam li radila lifting, a ja odgovaram da lifting radim svako jutro, kad žustro izvodim vježbe za mišiće lica (pokazuje mi kako treba otvarati usta i raditi grimase). Vježbam koliko mogu na sobnom biciklu i svako se jutro čvrsto trljam četkama da mi krv procirkulira.

Čuvanje ljepote, njegu, dotjerivanje Žuži i u devedesetoj smatra jednim od najvažnijih zadataka moderne žene, koja u životu uvijek 'treba osvajati', sve, čak i vlastitu djecu, o muškarcima da i ne govorimo. ‘Oni su mi bili puno lošiji prijatelji od igle, to je sigurno, no ne znam kako bih da sam sada sama, bez četvrtog muža, govorim samo o legalnima...’

Odjedanput osmijeh, žar u očima, Žuži mi se prinosi licu i tiho šapće sjećam li se kad mi je davno savjetovala da si nađem ljubavnika: ‘Sad si tako mlada i lijepa, no i tebi će proći.’ Nekako joj se činilo da sam se ja možda na nju tada uvrijedila. Je li to istina? - pita. Ma na vas nikada, Žuži! Jedino sam pomislila, naivna kakva sam bila prije puno godina, da meni nema što proći, kako to ona misli, je li starost možda zarazna...

Da, mladi uvijek misle da život i mladost traju vječno, objašnjava, što bi rekli Englezi, mladost je doista uludo potrošena na mlade. No, zapravo ne u Žužinu slučaju.

Poput Fassbinderove Marije Braun, ona je bila spremna upotrijebiti svoj šarm i ljepotu da spasi život svojih gluhonijemih roditelja za vrijeme rata, a i kasnije, kad je trebalo osigurati egzistenciju u Švicarskoj, nakon što je početkom šezdesetih godina pobjegla iz Zagreba jer je 'počela zastranjivati od socijalističkih vrijednosti' i kad ju je ostavio prvi muž zbog cure koja je čuvala djecu. Otvoreno priča kako je pristala na udvaranje jednog ustaškog oficira (no, izbjegla postelju) i potom talijanskog (s njime se ipak 'susrela' u sobi hotela Esplanade, ali nije bilo 'strašno, bio je to jedan šarmantan, duhovit, drag muškarac').



‘Ne ljuti me mržnja drugih’

- Baš me briga, ja sam već dovoljno stara da smijem govoriti istinu, moja su djeca odrasla, ona će valjda razumjeti, slažeš se? Mene gotovo svakodnevno zovu žene za savjete, ali dobivam i brojne pozive mržnje, neke ljude koji mi govore 'Stara židovska kurvo' ...

Prekidam Žuži s brzim objašnjenjem da su to ljudi zaslijepljeni mržnjom, kakvih je jako puno oko nas, barem sudeći po internetskim komentarima, da oni ne razumiju veličinu njezine priče i da ona instinktivno ženama poručuje da se u životu moramo boriti svim sredstvima, naročito kad smo okruženi zlom. Žuži mi dodaje sa smijehom:

- Ne uzbuđujem se ja previše. Znaš kako ja njima odgovaram? Kažem im veselo: Hvala na komplimentu, u mojim godinama to je kompliment. Ne treba se uzrujavati zbog mišljenja nepoznatih ljudi. Ja sam još u partizanima naučila da su ljudi često sebični i surovi. Sjećam se kako sam se veselila kad sam jednom uhvatila mjesto za spavanje pod kamionom, na suhom, pa sam skinula gojzerice i netko mi ih je noću ukrao. Suborac, drug!

O čemu se govori njezina nova knjiga? Žuži objašnjava da su se muškarci promijenili s feminizmom, da su postali oholi, da čekaju da ih žena napadne i tako osvoji i da mora 'preporučiti svim ženama' da si osiguraju muža na vrijeme, to je neizmjerno važno. U svakoj dobi se to radi drugačije. Sa 20 godina mladošću, ljepotom, čak i naivnošću, u srednjoj dobi s iskustvom, naročito seksualnim, a kasnije je najvažnije da žena ima novaca. Tužno je pitam je li dobila ikada od svojih brojnih udvarača neki doista vrijedan poklon, zašto inzistira na vlastitu novcu? Ništa, kaže, baš ništa nije zapamtila, oni su znali da je samostalna i uvijek su očekivali da si sve sama kupi.

‘Moj ideal muškarca’

- Kad sam se na ljeto 1941. godine udala za prvog supruga Jelineka, cijeli grad došao je čestitati mojoj mami što sam se udala u tako bogatu židovsku obitelj. A par dana nakon vjenčanja, ja sam radila više nego ikada u životu, od jutra do kasno u noć. Bili smo u Rijeci, moj muž nije mogao raditi kao doktor, pa sam ja počela šivati po kućama da nas prehranim. Ubrzo sam i tamo, bez papira, otvorila salon, no barem godinu dana radila sam krvavo.

Pa i vaš suprug je mogao raditi na crno neke manuelne poslove, nudim jedan filmični scenarij. Ne, on nije mogao, odgovara Žuži, on je rođen kao gospodin, on je to vrijeme iskorištavao da uči talijanski kod jedne gospođe, ja sam radila za oboje.

No, Žuži je to rekla bez ljutnje i odmah dodala da danas, kad razmišlja o svome životu, kad sanja ili tone u san, često je 'pokraj svog prvog muža', danas već pokojnog:

- On je otac moje djece, moja je veza s njime neraskidiva, niti jedan od mojih kasnijih muževa nije ni pokušao biti otac mojoj djeci, a on je bio krasan otac. Bio je kulturan, pametan, obožavao glazbu, bio je moj ideal muškarca u mladosti, u svakom smislu. I sama sam kriva što me prevario i ostavio.

Otišla sam u Ameriku zbog posla, pa u Japan, dugo sam ga ostavljala nasamo. To žena ne bi trebala raditi ako želi sačuvati brak. Osim toga, ja sam kao mlada djevojka bila zaljubljena u jednog liječnika, Ackermanna, no on mi je jasno dao do znanja da me ne želi oženiti jer su moji roditelji hendikepirani, gluhonijemi, bojao se da je to nasljedno. Cijenim što to Jelineku nije smetalo, zapravo me jedino on oženio kao siromašnu ženu.

Kako siromašnu, imali ste već salon u Zagrebu? - pitam začuđeno. To je bio samo jedan iznajmljeni stan u kojem sam radila sa svojim krojačicama, a oni su bili veoma bogata obitelj. Moji su radili četke, a njegov tata je imao svoju liječničku ordinaciju, objašnjava Žuži, koja je tada, početkom četrdesetih, nosila prelijepe šešire, krzno i krokodilske cipele i torbe. Već je tada znala vrijednost dotjerivanja.

Što je najskuplje, osim kuća i stanova, sama sebi ikad kupila? Jedan veliki dijamantski prsten. Ili možda zlatni sat Patek Philippe u New Yorku, u Tiffanyju, premišlja se Žuži. No, to su joj nedavno ukrali iz kuće u Ženevi, pa danas vjeruje da je besmisleno nositi skupi nakit kad bižuterija izgleda jednako dobro.

Čega se iz svoga bogatog života sjeća s najvećim veseljem? To će te možda iznenaditi, kaže, ali nikad mi nitko nije pružio toliko sreće kao moji gluhonijemi roditelji. Ja sam sve činila za njih, oni su uvijek sa mnom stanovali, ja sam bila njihov tumač od najranijeg djetinjstva, kad ih se sjetim, sjetim se uvijek njihova pogleda punog sreće što me vide...

Kad je u životu bila najnesretnija? Vjerojatno kad ju je ostavio prvi muž, pa je pomislila da je njezin život gotov i pod sresom dobila jak oblik rubeole. No, nikada u životu nije bila despresivna, kaže, uvijek bi se nakon par dana ustala rano ujutro, uredila, našminkala i krenula dalje...

Najčitanije